Više od desetljeća trebalo je Sindikatu trgovine Hrvatske da s poslodavcima u toj djelatnosti dogovori novi kolektivni ugovor. Zaposleni u trgovini bez granskog kolektivnog ugovora ostali su 2013. godine jer su ga poslodavci otkazali smatrajući kako on „ne podržava i ne prati trendove i funkcioniranje moderne trgovine“. Od tada je Sindikat trgovine nastojao otvoriti nove pregovore s poslodavcima.
Uspjelo im je 2019. godine pokrenuti postupak koji je zastao u pandemijskoj 2020. godini. No, pregovori su ponovo nastavljeni te su dvije strane u rujnu ove godine parafirale granski kolektivni ugovor. S prvim danom studenog, odlukom ministra nadležnog za rad, Kolektivni ugovor za trgovinu proširen je na cijelu djelatnost. To znači da ga trebaju primjenjivati svi poslodavci u djelatnosti trgovine, dakle i oni koji u pregovorima za taj dokument nisu sudjelovali.
Kolektivni ugovor za djelatnost trgovine jedan je od četiri granska kolektivna ugovora koja su odlukom ministra rada prošireni na cijelu djelatnosti. Na granskoj razini primjenjuju se još kolektivni ugovori za graditeljstvo, ugostiteljstvo te drvnu i papirnu industriju.
S proširenjem kolektivnog ugovora za trgovinu na cijelu djelatnost u Hrvatskoj je povećana pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima.
„Mi smo u principu na zadnjem čitanju bili negdje ispod 50 posto, a zadnjim proširenjem kolektivnog ugovora smo otprilike na 62 posto, s obzirom na to da sada imamo četiri proširena kolektivna ugovora. Prema tome, i tu dolazimo blizu preporuke direktive da barem 80 posto radnika bude pokriveno kolektivnim ugovorima“, ustvrdio je Ivan Vidiš, državni tajnik u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, navodeći kako Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama daje preporuku da se pojača socijalni dijalog te poveća udio radnika koji su pokriveni kolektivnim pregovaranjem.
Ovog tjedna u Saboru je na dnevnom redu bio Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o minimalnoj plaći u sklopu koje je vođena i rasprava o pokrivenosti kolektivnim ugovorima.
Za Hrvatsku je prag bio previsok
Hrvatska je, kao i ostale članice Europske unije, do sredine studenog trebala uskladiti zakonodavstvo s Direktivom o primjerenim minimalnim plaćama koja je donesena prije dvije godine. Jedan od ciljeva te direktive je i povećanje broja radnika obuhvaćenih kolektivnim pregovaranjem o određivanju plaća. Da bi postigle taj cilj, zemlje bi trebale promicati kapacitete socijalnih partnera za sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju.
Ako je stopa obuhvata kolektivnog pregovaranja ispod praga od 80 posto, države članice trebale bi izraditi akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja. U tom akcijskom planu trebalo bi utvrditi jasan vremenski okvir i konkretne mjere za postupno povećanje stope obuhvata kolektivnog pregovaranja.
U samom postupku donošenja Direktive o primjerenim minimalnim plaćama Hrvatska nije bila sklona preuzeti odgovornost za poticanje socijalnog dijaloga. Nije bila sklona niti postavljanju ciljeva kada je riječ o pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima (1, 2, 3).
Europska komisija je, naime, prvotno predložila prag od 70 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima, ali je tijekom rasprave o Direktivi taj prag povećan na 80 posto.
„Hrvatska smatra da je prag od 70 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima, koji je očigledno postavljen kao ideal kojemu treba težiti, previsok te da ničime nije opravdano određivanje upravo navedenog udjela, a ne primjerice 65 ili 75 posto“, navela je Vlada u stajalištu o direktivi prije četiri godine. Pritom je dodala i kako pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima, između ostalog, ovisi o volji radnika za udruživanjem u sindikate, a „osnovno načelo slobode udruživanja obuhvaća i pravo radnika da se u sindikat ne udruže“.
Što se tiče poticanja socijalnog dijaloga od strane države, prije četiri godine Vlada je pisala: „država članica bi trebala preuzeti obvezu utjecati na kolektivno pregovaranje na način da se poveća pokrivenost subjekata radnog odnosa kolektivnim ugovorima, pri čemu se ne uzima u obzir da kolektivno pregovaranje ovisi o volji strana koje bi kolektivno pregovarale“.
Danas se, pak, državni tajnik u Ministarstvu rada hvali kako smo sve bliže dosizanju ciljeva iz Direktive o primjerenim minimalnim plaćama zbog četiri granska kolektivna ugovora koja su proširena na cijele djelatnosti.
Granski kolektivni ugovori su rijetkost
Sektorsko pregovaranje u Hrvatskoj nikada nije bila praksa, već se uglavnom dogovaraju i potpisuju kućni kolektivni ugovori. Granski kolektivni ugovori su rijetkost, a sindikati ih uspijevaju ugovoriti s poslodavcima uglavnom kada je to u interesu poslodavaca jer se suočavaju s nelojalnom konkurencijom.
Zakon o radu propisuje kako kolektivni ugovor sklopljen s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, ministar zadužen za rad može proširiti na sve poslodavce, odnosno i na poslodavce koji nisu u članstvu udruge potpisnice kolektivnog ugovora.
Prijedlog za proširenje kolektivnog ugovora na cijelu djelatnost trebaju dati sve stranke potpisnice tog dokumenta. Odluku o proširenju kolektivnog ugovora, „ ministar će donijeti ako postoji javni interes za proširenje kolektivnog ugovora i ako su kolektivni ugovor zaključili sindikati koji imaju najveći broj članova i udruga poslodavaca koja ima najveći broj radnika, na razini za koju se isti proširuje“.
Upravo se to dogodilo u četiri djelatnosti koje su u proteklim godinama s granskim udrugama Hrvatske udruge poslodavaca ispregovarale kolektivne ugovore koji su potom prošireni na cijelu djelatnost.
Prema podacima koje iznosi Vidiš, dakle, kolektivnim ugovorima trenutačno je pokriveno 62 posto radnika u zemlji. Glavnina ih je pokrivena s četiri proširena kolektivna ugovora u gospodarstvu te Temeljnim kolektivnim ugovorom za javne službe i Kolektivnim ugovorom za državnu službu kao i kolektivnim ugovorima na razini javnih poduzeća i dijela privatnog sektora.
Točne podatke o pokrivenosti trebao bi dati registar kolektivnih ugovora. Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike izrađuje sustav za e-dostavu i e-bazu kolektivnih ugovora. Ti su sustavi na zadnjem Gospodarsko-socijalnom vijeću prezentirani predstavnicima sindikata i poslodavaca zajedno s metodologijom računanja pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima, ali još uvijek nisu javno dostupni.
Rok za Akcijski plan je studeni 2025.
Akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja, pak, još je u povojima.
„Oko Akcijskog plana nema ništa. Pitao sam kada će se sastati radna skupina, rekli su nakon što nam prezentiraju elektronski sustav prikupljanja kolektivnih ugovora, ali poziva nema“, veli nam Krešimir Sever, predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća.
Rok do kojeg Akcijski plan treba biti donesen je studeni 2025. godine. Iako vremena ima, pitanje je u kojoj će se mjeri socijalni partneri i Vlada usuglasiti oko poteza koje treba povlačiti kako bi oni sami ojačali socijalni dijalog.
Naime, poslodavci su odavno poručili kako je, prema njihovom razmišljanju, rigidno radno zakonodavstvo prepreka kolektivnom pregovaranju. S druge strane, sindikati smatraju kako je potrebno osnažiti institute radnog zakonodavstva, ali i promijeniti uvjete za utvrđivanje reprezentativnosti kako bi se potaknulo kolektivno pregovaranje. Osim toga, sindikati godinama zastupaju mišljenje kako jedan od kriterija za odabir izvođača radova u postupku javnih nabava treba biti i socijalni dijalog, odnosno tvrtka koja ima kolektivni ugovor trebala bi imati prednost.
Proširenje kolektivnih ugovora jedna je od mjera kojom se može postići veća pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima. No, za to je potrebno jačati sindikate, a oni su u Hrvatskoj rascjepkani.
Tako je u zemlji registrirano preko 600 sindikata koji djeluju na području jedne ili više županija te 25 sindikata udruga više razine (sindikalnih saveza ili drugih oblika udruživanja). Od 25 udruga sindikata više razine, reprezentativne su tri sindikalne centrale.
Rascjepkanost sindikata i često teško postizanje dogovora o zajedničkom radu nisu jedini problemi domaćeg sindikalnog pokreta. Radnici u nekim tvrtkama nisu sindikalno organizirani jer se sindikatima brani pristup. Stoga nerijetko sindikati imaju takozvane tajne članove.
S druge strane, problem je i interes poslodavaca za pregovaranjem na granskoj razini. Primjerice, u poljoprivredi je sindikat pokušao pokrenuti granske pregovore, ali interesa poslodavaca nije bilo. Veći poslodavci imaju kućne kolektivne ugovore i nemaju interesa za sektorskim ugovorom koji bi pokrio i manje poslodavce bez kolektivnih ugovora.
Ne postoji nadzor primjene
Unatoč svim boljkama na domaćem tržištu rada, Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) smatra kako Hrvatska relativno lako može dosegnuti cilj od 80 posto radnika koji su pokriveni kolektivnim ugovorima.
„Međutim, pitanje je vrijednosti, kvalitete tih ugovora. Nadzor primjene kolektivnih ugovora praktično ne postoji i nitko ne provjerava primjenjuje li se taj ugovor kod svih poslodavaca. I dok god se pitanje nadzora kolektivnih ugovora na riješi neće biti većeg interesa za sektorsko pregovaranje“, navodi Novosel.
Na te probleme u praksi nedavno je upozorila Jasenka Vukušić, predsjednica Sindikata graditeljstva Hrvatske. Naime, iako postoji zakonodavni okvir koji omogućuje inspekciji rada i poreznoj upravi nadzor obračuna i isplata ugovorenih plaća kolektivnim ugovorom s proširenom primjenom u graditeljstvu, to u praksi ne funkcionira.
„Imamo saznanja da se na gradilištima kompanija iz trećih zemalja, ali i nekih nepoštenih domaćih kompanija, isplaćuju značajno niža primanja od onih minimalno ugovorenih prema složenosti posla, ili se dio bruto plaća kompenzira neoporezivim primanjima, što je pogubno za buduće mirovine tih radnika. Tome moramo stati na kraj, osigurati efikasnije načine provjere poštivanja kolektivnih ugovora radnika u građevinarstvu na gradilištima i zahtijevati da dokaz o poštivanju kolektivnog ugovora bude obavezan element javne nabave“, kazala je Jasenka Vukšić.
Da sindikati godinama traže izmjenu Zakona o javnoj nabavi kako bi prednost pri odabiru imale tvrtke koje njeguju socijalni dijalog podsjeća i Sever. Ta promjena je prihvatljiva i poslodavcima jer se na javnim natječajima susreću s konkurencijom iz trećih zemalja koja nudi niže cijene i koju nitko ne kontrolira.
Uključivanje kolektivnih ugovora u javne nabave nije nepoznanica na europskom tlu. Međutim, takva obaveza bi mogla dovesti do osnivanja žutih sindikata, odnosno osnivanja sindikata od strane poslodavca kako bi dokazao da u firmi poštuje socijalni dijalog.
Na te zamke ukazuje i europski sindikat industriALL koji je nedavno objavio vodič pod nazivom Povećanje plaća i povećanje obuhvata plaća, dokument kojim ističu ključne instrumente Direktive o primjerenim minimalnim plaćama koje, kako navode, članovi nacionalnih sindikata mogu upotrijebiti kako bi ojačali svoje sustave kolektivnog pregovaranja i svoja sindikalna prava pristupa poduzećima i organiziranja radnika.
U vodiču se pojašnjavaju ciljevi Direktive, objašnjavaju se različita polazišta država članica za postizanje ciljeva Direktive i ukazuje se na najveće prepreke, pri čemu je ključna prepreka i dalje odbijanje poslodavaca da sjednu za pregovarački stol, osobito u srednjoj i istočnoj Europi.
Samo osam država zadovoljava prag od 80 posto
Tijekom 2024., samo osam država zadovoljava prag od 80 posto radnika pokrivenih kolektivnim ugovorima. Prema podacima koje je objavio industrALL taj cilj su dosegnule Italija, Francuska, Austrija, Belgija, Finska, Švedska, Danska i Španjolska. Susjedna Slovenija je sa 79 posto radnika pokrivenih kolektivnim ugovorima na pragu dosezanja cilja. Prema podacima iz publikacije, u Hrvatskoj ta pokrivenost iznosi 53 posto.
Najgore je stanje u Poljskoj gdje je svega 13 posto radnika pokriveno kolektivnim ugovorima, Grčkoj (14 posto), Rumunjskoj (15 posto), Estoniji (19 posto), Mađarskoj (22 posto), Slovačkoj (24 posto).
Izrada nacionalnih akcijskih planova radi povećanja obuhvata kolektivnog pregovaranja trajat će do studenog 2025. godine, navodi industriALL navodeći kako se nalazimo u ključnom trenutku te će uspjeh Direktive ovisiti o tome koliko će ambiciozno biti prenesena u nacionalno zakonodavstvo.
Stoga je IndustriAll Europe utvrdio ključne mjere za jačanje organizacijskih kapaciteta sindikata i poslodavaca, kao i podršku kolektivnom pregovaranju. Tako među mjerama za promicanje uspostave sektorskog pregovaranja navode: promicanje osnivanja udruga poslodavaca i njihove spremnosti da preuzmu pregovaračku ulogu; promicanje pregovaranja s više poslodavaca kao prijelaz na sektorsko pregovaranje; financiranje izgradnje kapaciteta i osposobljavanja za sindikate i udruge poslodavaca; uspostavljanje mehanizama za proširenje za sektorske ugovore te kod javnih nabava uvođenje „klauzula o radu u javnim ugovorima kako bi se iz uporabe javnih financijskih sredstava isključila ona poduzeća koja odbijaju pregovarati ili provoditi kolektivne ugovore“.
Osim toga navode i mjere za poboljšanje sposobnosti sindikata za djelovanje i organiziranje pa navode: pravo pristupa poduzećima (i digitalno); mjere protiv raspuštanja sindikata za zaštitu sindikalista i drugih demokratski legitimiranih predstavnika zaposlenika od diskriminacije, otpuštanja i stavljanja na crnu listu; omogućavanje sindikalnim predstavnicima dovoljno vremena i sredstava; sprečavanje damping plaća ugovorima koje su zaključili „žuti sindikati“; pružanje posebnih pogodnosti članovima sindikata tijekom pregovaranja poput dodatnih slobodnih dana; pravo na kolektivnu pravnu zaštitu u slučaju kršenja ugovora.
Neke od tih smjernica mogle bi pomoći i Hrvatskoj u izradi i provedbi Akcijskog plana. Naravno, bude li volje i od strane same vlasti da pogurne socijalne partnere i pomogne im ojačati kapacitete za kolektivno pregovaranje.
Sektorsko pregovaranje
Sektorsko pregovaranje, kako navodi industriALL, korisno je za sindikate, poslodavce i društvo u cjelini. Takvim kolektivnim pristupom sprječava se da pojedini radnici budu meta poslodavca koji bi inače mogao otpustiti, degradirati ili premalo platiti one radnike koji traže svoja prava.
„Kada je kolektivno pregovaranje oslabljeno ili ne postoji, radnici su prepušteni potpisivanju pojedinačnih ugovora, navodno dogovorenih između poslodavca i zaposlenika. No, poslodavac je u jačem položaju i može iskoristiti ovu moć da ponudi niske plaće, neprimjeren godišnji odmor, bolovanje ili roditeljski dopust te nedovoljne zdravstven i sigurnosne standarde“, navodi industriALL.
Poslodavcima sektorsko pregovaranje koristi jer im pruža jednake uvjete za poduzeća u odnosu na plaće, zadržavanje radnika, dugoročno ulaganje i osposobljavanje.
„Za mala i srednja poduzeća, sektorski kolektivni ugovori znače iznimnu uštedu vremena jer nije potrebno pregovarati o ugovorima i uvjetima za svakog radnika“, navodi industriALL ističući i koristi za cjelokupno društvo jer kolektivno pregovaranje o boljim plaćama, pogodnostima i radnim uvjetima dovodi do sveukupnog poboljšanja kvalitete života radnika i njihovih obitelji.
„Pomaže i u ponovnom uravnoteženju dinamike moći između poslodavaca i zaposlenika te u smanjenju nejednakosti time što omogućuje da radnici dobiju pošteni udio u dobiti koju ostvaruju“, navodi se u vodiču te ističe kako se sektorskim i međusektorskim kolektivnim pregovaranjem stvaraju šire strukture zastupljenosti radnika čime se jača njihovo sudjelovanje u ekonomskoj demokraciji i povećava socijalna kohezija.
