Korisnica Facebook profila objavila je u listopadu (arhivirano ovdje) fotografiju iranske zastave i uz nju stavila opis:
“Tko će se usuditi udariti na Iran? Iran – drevna Perzija. Pradomovina hrvatskog naroda. Oni nisu nacija koju vode nazadne Mule. To je jedna od kolijevki više matematike. To je razvijena nacija visokoobrazovanih inteligentnih i marljivih ljudi. Iranci su Persijanci, a ne Arapi. To nije tehnički zatucana zemlja. Iran ima aktivno vojno osoblje od oko dva milijuna ljudi. Nasuprot tome, Izrael ima 300 tisuća, a SAD oko dva miliona ljudi. Sa druge strane, Rusija ima oko 1.3 milijuna aktivnih vojnih lica i 2,2 milijuna rezervista. Situacija je jasna. Iran je strašan samo na osnovu ljudstva. Kada se uzme u obzir prisustvo ruskog nuklearnog oružja u Iranu kojim upravljaju ruski i iranski tehničari, Iran je zastrašujući protivnik”.
Iran nema dva milijuna vojnika
Ako se ostave po strani tvrdnje o Iranu kao pradomovini hrvatskog naroda, a u pitanju je teorija o podrijetlu Hrvata koja je prisutna od dvadesetih godina prošlog stoljeća, među tvrdnjama korisnice nekoliko je sitnih nepreciznosti i jedna krupna neistina. Što se tiče vojnog personala, prema podacima koje svake godine ažurira specijalizirana stranica globalfirepower.com, Iran nema dva milijuna, nego 610 tisuća aktivnih vojnih osoba. U vojnoj rezervi Iran drži još 350 tisuća ljudi, a tome valja još pridodati i 220 tisuća ljudi koje pripadaju paravojnim organizacijama.
Ukupno vojno osoblje Izraela, kojeg korisnica također spominje, broji 670 tisuća ljudi; 170 tisuća aktivnog vojnog osoblja, 465 tisuća rezervista i 35 tisuća pripadnika paramilitarnih organizacija. Sjedinjene Američke Države imaju nešto više od 2,1 milijun ukupnog vojnog osoblja, od čega je nešto više od 1,3 milijuna ljudi aktivno, a u rezervi je oko 779 tisuća ljudi. Ukupni ruski vojni personal broji gotovo 3,6 milijuna ljudi; 1,3 milijuna aktivnih, dva milijuna rezervista i 250 tisuća ljudi u paravojnim organizacijama.
Razvoj iranskog nuklearnog programa
Na koncu, potpuno je netočno da je u Iranu prisutno “rusko nuklearno oružje kojim upravljaju ruski i iranski tehničari”.
Svoj nuklearni program Iran je počeo razvijati pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme vladavine šaha Mohammeda Reze Pahlavija, uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Razvoj programa privremeno je prekinut nakon Islamske revolucije, odnosno za vrijeme rata Irana s Irakom, a nastavljen je devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je Iran s Ruskom federacijom potpisao ugovor o završetku gradnje nuklearnog reaktora Bušeher.
Do 2007. godine niz iranskih gradova dobio je nuklearna postrojenja: Anarak, Arak, Ardakan, Bonab, Bušeher, Čalus, Darkovin, Isfahan, Karadž, Laškar Abad, Lavizan, Natanz, Parčin, Sagad i Jazd. U glavnom gradu Irana, Teheranu, smješten je centar za nuklearna istraživanja. Iranske vlasti tvrde da nuklearnu energiju žele koristiti isključivo u mirnodopske svrhe, dok se velike sile – prvenstveno SAD – boje da Iran želi napraviti nuklearno oružje.
Sporazum o iranskom nuklearnom programu iz 2015. godine
Prije nepunih deset godina, 2015. godine, postignut je Sporazum o iranskom nuklearnom programu, formalno poznat kao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA), koji je na snagu stupio 2016. godine. Ključni pregovarači sa Iranom bile su zemlje stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda – Kina, Francuska, Rusija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, a pridružila im se i Njemačka. Sporazumom su nametnuta ograničenja iranskom civilnom programu obogaćivanja urana.
Dogovor je ugrožen 2018. godine, kad je administracija predsjednika Donalda Trumpa odlučila da se SAD povlače iz sporazuma. Službena Moskva izrazila je razočarenje takvom odlukom, uz napomenu da će Rusija nastaviti surađivati s Iranom u okviru Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA).
Početkom 2020. godine službe Sjedinjenih Američkih Država likvidirale su blizu Bagdada iranskog generala Qasema Soleimanija, zapovjednika Iranske nacionalne garde, a koncem rujna 2020. godine u atentatu je ubijen najistaknutiji iranski nuklearni znanstvenik, vodeći čovjek nuklearnog programa Mohsen Fakhrizadeh. Iranske vlasti za njegovo ubojstvo su optužile Izrael.
Iran je nakon ovih atentata pojačao nuklearne aktivnosti, a inspektori UN-a početkom 2023. godine izvijestili su da su male količine urana Iranci obogatili skoro do razine potrebne za nuklearno oružje, što je izazvalo međunarodnu uzbunu.
Nakon što je Donalda Trumpa na mjestu predsjednika zamijenio Joe Biden, SAD i Iran otvorili su pregovore o povratku Sporazuma o iranskom nuklearnom programu, a u okviru pregovora Rusija je od SAD-a dobila garancije da se “sankcije nametnute Moskvi zbog invazije na Ukrajinu neće odraziti na suradnju s Teheranom” u okviru sporazuma Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) iz 2015. godine.
U rujnu ove godine američki predsjednik na odlasku Joe Biden i britanski premijer Keir Starmer iznijeli su zabrinutost da Rusija s Iranom dijeli svoje nuklearne tajne u zamjenu za iranske projektile koji im trebaju za bombardiranje Ukrajine. Tijekom razgovora je rečeno da Rusija i Iran jačaju vojnu suradnju u trenucima kada je Iran u procesu obogaćivanja dovoljno urana kako bi izgradili nuklearnu bombu.
Nema dokaza da je Rusija Iranu predala nuklearno oružje
Također, u rujnu su Velika Britanija, Francuska i Njemačka upozorile da su iranske zalihe obogaćenog urana značajno narasle. No, u članku Guardiana stoji kako je upitno koliko tehničkog znanja imaju iranski znanstvenici za izrađivanje nuklearnog oružja. Napominju da bi im u tome mogli pomoći iskusni ruski stručnjaci ili prijenos njihova znanja za ubrzavanje tog procesa. No, dodaju i da Iran konstantno negira da pokušava izraditi nuklearnu bombu.
Iz toga članka se jasno može iščitati da zapadne sile strahuju da bi Iran mogao izraditi nuklearno oružje, što je u suprotnosti s onim što se navodi u statusu da ga Iran već ima zato što im ga je Rusija ustupila. Također, niti jedna međunarodna institucija, a o tome nisu pisali niti mediji, nije potvrdila da je rusko nuklearno oružje smješteno u Iranu. Uz to, američka organizacija Vijeće za međunarodne odnose, u svom članku iz listopada 2024. godine jasno navodi da “Iran nema nuklearno oružje”, ali da ima dugu povijest njegova tajnog istraživanja te da zapadni analitičari smatraju da država ima znanje i infrastrukturu za njegovu brzu izgradnju u slučaju da vodstvo države tako odluči.
Zaključno, kako trenutno stvari stoje, Rusija surađuje s Iranom na iranskom nuklearnom programu, ali u Iranu nema ruskog nuklearnog oružja, niti ruskih tehničara koji njime upravljaju.
