U nedavnoj se raspravi o Ustavnom sudu pojavila tvrdnja da bi Sud trebao odražavati raspodjelu političkih snaga u Hrvatskom saboru.
Uz to su se istaknula dva povezana argumenta. Jedan je da bi političke opcije na vlasti trebale imati i većinu na Ustavnom sudu. Zagovornici tog tumačenja su, između ostalih, dr. sc. Ivan Malenica, bivši ministar pravosuđa i uprave te trenutačni predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Sabora, kao i njegov nasljednik u ministarskoj fotelji, ministar Damir Habijan. Takvom se gledištu u pojedinim svojim istupima, čini se, priklonio i sâm predsjednik Vlade Andrej Plenković.
Naime, sljedeće godine mandat ističe za još trojicu aktualnih članova Ustavnog suda. Budući da je riječ o neparnom broju, vladajući smatraju da bi njima trebalo „pripasti“ dva mjesta. Time bi se, uz pet netom izabranih sudaca iz „njihove kvote“, na Sudu u narednih osam godina našlo sveukupno sedam „vladajućih“ sudaca naspram šest „oporbenih“.
S druge strane, u oporbenim redovima se, iz usta Peđe Grbina, kao reakcija pojavila ideja da će se zaustaviti prevlast vladajućih na Sudu te da se zbog toga neće sudjelovati u izboru svih ustavnih sudaca.
Kako je za izbor članstva Ustavnog suda potrebna dvotrećinska većina, odbijanje oporbe da sudjeluje u tome ujedno znači da bi određeni broj mjesta na Sudu ostao upražnjen. Broj tih mjesta ovisi o tome hoće li se odbiti sudjelovati u izboru trećeg suca ili ijednog od troje sudaca. Ako se neki od tih scenarija ostvari, Ustavni sud bi imao između deset i dvanaest članova. Grbin tvrdi da, s obzirom na to da Sud može djelovati i sa sedam sutkinja i sudaca, ne bi bilo ustavne krize. No je li tome zaista tako?
Ustavni sud nije produžena ruka Hrvatskog sabora
Rasprava o izboru ustavnih sudaca polazi od pogrešnih pretpostavki. Smatra se da je Ustavni sud produžetak većine u predstavničkom tijelu, iako to nije funkcija tog tijela. Ustavno sudovanje služi kontroli demokratskih procesa. Ono treba biti protuteža vladajućoj većini, usvajajući odluke o neustavnosti njezinih akata i postupanja ako bi se njima kršilo Ustav Republike Hrvatske kao najviši pravni akt. Dakle, Ustavni sud baš ne smije predstavljati političke stranke već mora biti spreman prema njima održavati kritičku distancu. Umjesto prevagom većine, on bi trebao djelovati snagom argumenata. Zato je Sabor dužan na mjesta ustavnih sutkinja i sudaca izabrati kvalitetne stručnjake.
Političke stranke koje u tom postupku sudjeluju vezane su tom dužnošću Sabora. One mogu u pregovorima inzistirati na pojedincima za koje smatraju da su im ideološki bliži, ali ideologija i poslušnost nisu i ne smiju biti primarni niti isključivi kriterij odabira. Nadalje, političke stranke koje u Saboru odlučuju o sastavu Suda ne smiju sucima uvjetovati izbor ideološkom poslušnošću.
Ako političke opcije nisu predane izboru stručnjaka i hoće pod svaku cijenu birati svoje poslušnike, ustavno sudovanje ne može funkcionirati. Ono traži političku volju da se očuva Ustav kao nadstranačko mjerilo političkog djelovanja. Ono, drugim riječima, traži odanost Ustavu zastupnica i zastupnika u Hrvatskom saboru, koje i koji na taj isti temeljni akt i prisežu. Ta odanost ne bi smjela biti revijalna i propagandna.
Istina je da je Ustavni sud kritiziran kao instrument pojedinih političkih stranaka, posebno Hrvatske demokratske zajednice. Iako je zaista činjenica da nezanemariv broj njegovih značajnih odluka u proteklih osam godina nije bio dovoljno kvalitetan, zabrinjava što zastupnice i zastupnici u Hrvatskom saboru nisu u stanju kritizirati suštinu tih odluka i suprotstavljati im alternativna tumačenja, već su se slijepo uhvatili narativa o institucionalnoj porobljenosti Suda.
Nekvalitetna tumačenja moguća su i bez stranačke pristranosti. Primjerice, moguće je da obrazovanje pojedinih članova Suda jednostavno nije u njih usadilo dovoljno sofisticirano razumijevanje prava. Ujedno je moguće da se, zbog nedostataka u raspravi na Sudu, u odluci Suda nisu našli najkvalitetniji mogući argumenti. Iako je moguće da u tome svoju ulogu igraju i stranačke sklonosti, dugoročno nije razborito inzistirati samo na tom objašnjenju. Ako se na mjesto objašnjenja svih mogućih mana prakse hrvatskog ustavnog sudovanja stavlja samo stranačku urotu, otvaramo prostor da se Sud otvoreno politizira preko svake mjere i da se mogućnost korektnog ustavnog sudovanja još više ograniči. Tome doprinosi i inicijativa o neizboru pojedinih članova Suda.
Sabor nema ovlast odbiti izabrati ustavne suce
Po našem pravu, Ustavni sud se sastoji od trinaestoro sutkinja i sudaca. Ako gledamo izričaj tog pravila, Ustav ne predviđa „do trinaest“ pa da Sud može imati i tri i deset i jedanaest članova. Moguć je samo Sud od trinaest sutkinja i sudaca.
S obzirom na to da se radi o jednoj od institucija koje uvodi sam Ustav i koje je zato Sabor dužan učiniti djelotvornima, tvrditi da se može u ime političkog pripetavanja izabrati jednog ili troje sudaca manje potpuno je neprihvatljivo. Jednako bi neprihvatljivo bilo da netko izabran na mjesto saborskog zastupnika utvrdi kako će na mjesto pučke pravobraniteljice odnosno pravobranitelja izabrati tri osobe da istovremeno obavljaju istu funkciju.
Ovdje treba naglasiti da nije bitno što bi Sud možda mogao funkcionirati i s dvanaest sudaca, jer jedno je vrijeme zaista i bio u tako smanjenom sastavu, pa čak niti s deset. Bitno je da izbor članova Ustavnog suda predstavlja dužnost Hrvatskog sabora koju se ne smije podrediti političkom durenju ili potrebi stranačke dominacije. Iako se može dogoditi da je dogovor oko popunjavanja tih mjesta otežan, i zbog toga je moguće šestomjesečno produženje mandata već izabranim članovima Suda, to ne znači da političke stranke imaju ovlast dogovor onemogućavati projekcijama svoje bojazni od moguće „prevlasti“ njihovih protivnika na Sudu. Njihova je dužnost inzistirati na kriteriju stručnosti, a u kritici djelovanja jedne institucije preispitivati upravo konkretna ustavna tumačenja, a ne lijeno pratiti narative o politizaciji i time urušavati integritet ustavnog poretka koji je već sasvim dovoljno relativiziran.
Ako se već smatra da je Sud pretjerano politiziran, nije li rješenje skrupulozno inzistirati na stručnosti i kvaliteti umjesto dopustiti da se otvori još prostora za manje ili više zakulisnu politizaciju i nedostatak ikakve suštinske kvalitete?
Inzistiranje na brojevima sudaca umjesto na njihovim profesionalnim vrlinama upravo i podrazumijeva apriorno odustajanje od suštinske izvrsnosti rada Suda. Teško je zamislivo da će profesionalna narav ustavnog sudovanja stubokom porasti uz takvu galopirajuću invaziju stranačkog kokošarenja.
Dodatni rizici neizbora određenog broja ustavnih sutkinja i sudaca
Ako se na jesen sljedeće godine, istekom mandata sudaca Mate Arlovića, Gorana Selanca i Miroslava Šeparovića, zaista dogodi da se dogovor postigne samo oko jednog ili dvojice zamjenskih sudaca, Hrvatski sabor na sebi nema samo težinu već opisanog protuustavnog postupanja. Zastupnice i zastupnici ujedno moraju paziti da vlastitom neodgovornošću na još jedan način ne prekrše Ustav.
Naime, ako se izabere samo jednog suca, on može stupiti na dužnost istekom mandata jednog od već izabranih sudaca. Budući da će trojici sudaca isteći mandat u listopadu, Sabor bi mogao pasti u iskušenje da odredi kako će novoizabrani sudac stupiti na mjesto jednog od njih trojice. Tada bi novi sudac ili sutkinja preuzeo, odnosno preuzela, funkciju, a druga dvojica sudaca mogla bi dobiti produženje mandata od šest mjeseci. Ista bi se situacija mogla dogoditi ako se pravovremeno popune dva od tri mjesta.
Ovdje treba istaknuti da Sabor ni u kojem slučaju nema ovlast smjenjivati članove Ustavnog suda niti može određivati kome će se, iznimno, zbog neizbora ili nemogućnosti pravovremenog stupanja na dužnost, mandat produžiti do šest mjeseci. Ako političke stranke budu inzistirale na protuustavnom popunjavanju samo jednog ili dva mjesta na Sudu, i takav se dogovor pravovremeno sklopi, svim izabranim sucima i sutkinjama mora se odrediti početak obnašanja funkcije po isteku šest mjeseci od kraja mandata trojici već izabranih sudaca. Svako bi drugo rješenje značilo da Sabor vrši izbor između njih trojice na način koji Ustavom nije predviđen.
Konačno, ako se određeni broj sudaca ne izabere, Ustavni sud se time neće formalno preobraziti u tijelo koje ima dvanaest članova. Ustav će i dalje tražiti da Sud mora imati trinaest članova, ali ignoriranjem tog zahtjeva političke stranke će Sabor trajno dovesti u rastojanje od hrvatskog temeljnog akta. To će rastojanje simbolički predstavljati žig političke samovolje koja je na mjesto odgovornog postupanja stavila međustranačke ratove, pokazujući da joj nadređenost Ustava odgovara samo kada je prihvatljivo stranački obojana.
