Korisnik društvene mreže Facebook objavio je video koji prikazuje spaljivanje knjiga od strane nacista 1933. godine. U opisu posta je napisao:
“Poznata scena nacističkog spaljivanja knjiga u martu 1933. godine. Međutim, nikada nam nije rečena istina da je spaljivana pornografija i komunistička propaganda” (arhivirano ovdje).
Ova tvrdnja nije točna. Poznato spaljivanje knjiga u Njemačkoj dogodilo se u svibnju, a ne u ožujku 1933. godine, pri čemu nacisti nisu spaljivali samo pornografiju i komunističku propagandu.
Prema podacima Enciklopedije holokausta, koju objavljuje Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Američkih Država, 10. svibnja 1933. godine, studenti koji su simpatizirali nacizam spalili su preko 25 tisuća “ne-njemačkih” knjiga.
“Kao dio napora da se njemačka umjetnost i kultura usklade s nacističkim idejama (Gleichschaltung), studenti sveučilišta u gradovima diljem Njemačke spalili su na tisuće knjiga koje su smatrali “ne-njemačkim”, najavljujući eru državne cenzure i kulturne kontrole. Studenti su, uz glazbu i takozvane “vatrene zakletve”, na lomaču bacali knjige uglavnom opljačkane iz javnih i sveučilišnih knjižnica. Cilj im je bio “pročistiti” njemačku književnost od “stranih”, posebno židovskih i drugih utjecaja koje su smatrali nemoralnima. Među autorima čija su djela spaljena bila je i Helen Keller, Amerikanka koja se borila za pacifizam, prava osoba sa invaliditetom, poboljšanje uvjeta za industrijske radnike i pravo glasa za žene”, navodi se u Enciklopediji holokausta.
Prema istom izvoru, studenti su najprije napravili crnu listu nepoćudnih autora i autorica, da bi potom njihova djela bacali na lomače u 34 njemačka grada. Spaljivana su, između ostalih, djela književnih i političkih ličnosti poput Bertolta Brechta, Ericha Marije Remarquea i Ernesta Hemingwaya. Nakon spaljivanja knjiga, nacistički režim izvršio je racije na knjižare, knjižnice i skladišta izdavača kako bi zaplijenio materijale koje je smatrao opasnima ili “ne-njemačkima.”
“Na mjestima okupljanja, studenti su uz glazbu i takozvane “vatrene zakletve” bacali opljačkane i “nepoželjne” knjige na lomače. Oko 40 tisuća ljudi okupilo se na Trgu opere u Berlinu kako bi čuli vatreni govor Josepha Goebbelsa: “Ne dekadenciji i moralnoj korupciji! Da pristojnosti i moralu u obitelji i državi! Predajem plamenu djela Heinricha Manna, Ernsta Gläsera, Ericha Kästnera.”
Uz spomenutu Helen Keller, među autorima na crnim listama nalazili su se i američki autori Jack London i Theodore Dreiser, kao i poznati socijalisti poput Brechta ili Augusta Bebela. Spaljivana su djela Karla Marxa, ali i djela austrijskog dramatičara Arthura Schnitzlera, odnosno djela brojnih autora židovskog porijekla poput Franza Werfela, Maxa Broda i Stefana Zweiga.
“Također među spaljenim djelima bila su djela omiljenog njemačkog židovskog pjesnika iz devetnaestog stoljeća Heinricha Heinea, koji je u svojoj drami “Almansor” iz 1820.-1821. napisao poznatu opomenu: “Tamo gdje se spaljuju knjige, na kraju će se spaljivati i ljudi”, navodi Enciklopedija holokausta.
Engleska Wikipedia donosi opsežan popis autora i autorica čije su se knjige našle u plamenu. U wikipedijskoj jedinici o spaljivanju knjiga 1933. godine spomenuti su njemački, francuski, britanski, irski, ruski i američki autori i autorice: Vicki Baum, Walter Benjamin, Ernst Bloch, Bertolt Brecht, Franz Boas, Albert Einstein, Friedrich Engels, Etta Federn, Lion Feuchtwanger, Marieluise Fleißer, Leonhard Frank, Sigmund Freud, Iwan Goll, Jaroslav Hašek, Werner Hegemann, Hermann Hesse, Ödön von Horvath, Heinrich Eduard Jacob, Franz Kafka, Georg Kaiser, Alfred Kerr, Egon Kisch, Siegfried Kracauer, Theodor Lessing, Alexander Lernet-Holenia, Karl Liebknecht, Georg Lukács, Rosa Luxemburg, Klaus Mann, Thomas Mann, Ludwig Marcuse, Karl Marx, Robert Musil, Carl von Ossietzky, Erwin Piscator, Alfred Polgar, Gertrud von Puttkamer, Erich Maria Remarque, Ludwig Renn, Joachim Ringelnatz, Joseph Roth, Nelly Sachs, Felix Salten, Anna Seghers, Abraham Nahum Stencl, Carl Sternheim, Bertha von Suttner, Ernst Toller, Frank Wedekind, Franz Werfel, Grete Weiskopf, Arnold Zweig, Henri Barbusse, André Gide, Victor Hugo, Romain Rolland, John Dos Passos, Theodore Dreiser, F. Scott Fitzgerald, Ernest Hemingway, Helen Keller, Jack London, Upton Sinclair, Margaret Sanger, Joseph Conrad, Radclyffe Hall, Aldous Huxley, D. H. Lawrence, Henry de Vere Stacpoole, H. G. Wells, Oscar Wilde, James Joyce, Isaac Babel, Ilya Ehrenburg, Maxim Gorki, Vladimir Lenin, Vladimir Nabokov, Vladimir Majakovskij i Leon Trotsky.
“Spaljivanje knjiga predstavlja kulminaciju progona autora čije su usmene ili pisane izjave bile protivne nacističkoj ideologiji. Mnogim umjetnicima, piscima i znanstvenicima zabranjen je rad i objavljivanje. Njihova djela više se nisu mogla pronaći u knjižnicama, niti u nastavnim programima škola ili sveučilišta. Neki od njih bili su prisiljeni na progonstvo (poput Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Magnusa Hirschfelda, Waltera Mehringa i Arnolda Zweiga); drugima je oduzeto državljanstvo (na primjer, Ernstu Tolleru i Kurtu Tucholskom) ili su bili prisiljeni na samonametnuto izgnanstvo iz društva (npr. Erich Kästner). Za neke pisce nacistički progoni završili su smrću. Neki od njih umrli su u koncentracijskim logorima, zbog posljedica uvjeta zatočenja ili su bili pogubljeni (poput Carla von Ossietzkog, Ericha Mühsama, Gertrud Kolmar, Jakoba van Hoddisa, Paula Kornfelda, Arna Nadela, Georga Hermanna, Theodora Wolffa, Adama Kuckhoffa, Friedricha Reck-Malleczewena i Rudolfa Hilferdinga). Neki od prognanih autora u očajanju su počinili samoubojstvo, na primjer: Walter Hasenclever, Ernst Weiss, Carl Einstein, Walter Benjamin, Ernst Toller i Stefan Zweig”, navodi Wikipedia.
Zaključno, tvrdnja da su nacisti spaljivali samo pornografiju i komunističku propagandu nije točna. U nacističkoj Njemačkoj spaljivane su knjige raznih autora koje su nacisti smatrali ideološkim neprijateljima, kao i autora židovskog porijekla.
