Peter Thiel je čovjek s misijom. Za razliku od većine američkih milijardera, njegov cilj nije gomilati novac. Novac je samo sredstvo. Cilj je promijeniti svijet.
Iako je od studentskih dana iskazivao interes za politiku i sklonost prema provokaciji, prema pomicanju granica prihvatljivog i promicanju radikalnih ideja, Thiel se nakon završenog fakulteta usmjerio prema biznisu. Iako mu je startnu poziciju znatno olakšala činjenica da potječe iz dobrostojeće obitelji, ne može mu se osporiti da se kao investitor i poduzetnik pokazao izvanredno uspješnim. Vrijednost njegove imovine trenutno se procjenjuje na više od 16 milijardi dolara. Međutim, dok je zarađivao sav taj novac, nikad nije gubio iz vida širu sliku; onu društvenog utjecaja koji ostvaruje svojim poduhvatima.
Ambicija da mijenja svijet će ga spojiti s Donaldom Trumpom te učiniti jednom od najutjecajnijih figura u orbiti američkog predsjednika, svojevrsnim vrhovnim strategom suvremene američke nacional-populističke desnice. Što, dakle, želi Peter Thiel?
U nastavku ovog članka pokušat ćemo ponuditi odgovor na to pitanje. Da bi u tome uspjeli, moramo krenuti od početka. Priča počinje u Južnoj Africi.
Sloboda protiv demokracije
Peter Andreas Thiel rođen je 1967. u Frankfurtu, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, ali imao je manje od godinu dana kad su njegovi roditelji odlučili emigrirati. Otišli su najprije u Sjedinjene Američke Države, ali nedugo zatim preselili su u Južnu Afriku, gdje je Peterov otac Klaus radio u rudarskoj industriji. Bio je poslovođa u rudniku urana.
Okruženje u kojem je Thiel odrastao bilo je izrazito rasističko. Južna Afrika (zajedno sa susjednom Namibijom, tada pod upravom Južne Afrike) bila je strogo rasno segregirano društvo; bijela elita uzurpirala je svu moć, dok je crnačko stanovništvo bilo lišeno čak i najosnovnijih prava.
Ovaj je sustav upravljanja društvom u povijesti ostao upamćen pod imenom apartheid. Suštinski je u pitanju samo drugo ime za fašizam.
Životi crnih rudara u rudniku Thielovog oca nisu vrijedili praktički ništa. Nitko im nije čak ni rekao da iskapaju uran, jedan od najradioaktivnijih elemenata na Zemlji. Dok su bijeli vlasnici zarađivali milijune na plodovima njihovog rada, korištenog za izradu nuklearnih bombi te kao gorivo za nuklearne elektrane, namibijski rudari umirali su kao muhe.
Uvjerenje da je jednakost među ljudima zapravo smetnja, štoviše prepreka napretku, ostat će jedan od stupova Thielove ideologije. Puno godina kasnije, Thiel će napisati esej objavljen na stranicama Instituta Cato, u kojem će konstatirati kako “više ne vjeruje da su sloboda i demokracija kompatibilni”.
Odakle tako radikalno uvjerenje? Evo citata koji nudi odgovor: “1920-e bile su zadnje desetljeće u američkoj povijesti tijekom kojeg je čovjek doista mogao biti iskreno optimističan oko politike. Od 1920-ih su ogromno povećanje broja primatelja socijalnih povlastica i proširenje prava glasa na žene – dvije skupine birača do kojih libertarijanci notorno teško dopiru – pretvorili ideju ‘kapitalističke demokracije’ u oksimoron”.
Za Thiela je, dakle, važnije očuvati i unaprjeđivati ekonomske nego građanske slobode, a demokracija u kojoj previše ljudi ima pravo glasa tom zadatku nije dorasla – jer se ljudi nikad neće odreći vlastitih beneficija, iako upravo troškovi tih beneficija, smatra Thiel, predstavljaju važnu prepreku na putu društvenog razvoja.
“Moj smjer razmišljanja je vrlo libertarijanski. Moramo naći način da imamo malu vladu, da povećamo dob za odlazak u mirovinu, da mirovinu (social security) vežemo uz imovinski cenzus tako da je ne prima baš svatko, da srežemo mnoge te državne povlastice. Ali to je nemoguće, nije realno da će se tako nešto provesti na toj razini”, tumačio je Thiel u razgovoru s najpopularnijim svjetskim podcasterom Joeom Roganom, inače entuzijastičnim Trumpovim glasnogovornikom, velikim obožavateljem lika i djela Elona Muska te promotorom mnogih raširenih dezinformacija i teorija zavjere [1, 2, 3].
Tiha kontrola
Ključni ideološki utjecaj na Thiela izvršila su djela spisateljice i filozofkinje Ayn Rand, s kojima se susreo kao srednjoškolac. U tom trenutku njegova se obitelj već vratila u Ameriku, naselivši se u Kaliforniji.
Ayn Rand svoju je filozofiju nazivala objektivizmom; promicala je razum i odbacivala religiju, a u središte svega postavila “etički egoističnog” pojedinca. Sebičnost je promicala kao vrlinu, smatrajući da pojedinac treba biti slobodan da se ostvaruje u skladu s vlastitim interesom, iz čega će onda proizaći i zdravo, bogato društvo u kojem svi imaju slobodu da budu ili ne budu uspješni temeljem svojih sposobnosti i ambicija. Iako se Rand u svoje vrijeme otvoreno protivila političkoj filozofiji libertarijanizma (odbacujući je kao “anarhističku”, što je iz njene perspektive bila diskreditacijska kvalifikacija), danas se njene ideje smatraju kamenom temeljcem američkog libertarijanskog pokreta, čiji Thiel nije samo pripadnik, nego i predvodnik.
Američki novinar Max Chafkin u biografskoj knjizi o Thielovom životu (koju je nazvao The Contrarian – dakle kontraš, onaj koji je uvijek kontra nečega) opisuje mladog Thiela kao nevjerojatno inteligentnog dječaka: šampiona Kalifornije u natjecanju iz matematike, šahovskog velemajstora i strastvenog čitatelja svega što mu dođe pod ruku. Posebno je uživao u djelima velikana znanstvene-fantastike Isaaca Asimova i Roberta Heinleina, kao i kultnoj fantasy trilogiji “Gospodar prstenova” J.R.R. Tolkiena. Po motivima iz Tolkienovih knjiga Thiel će kasnije nazvati čak šest različitih tvrtki.
Thielovo shvaćanje Tolkienovih romana je, doduše, prilično nekonvencionalno. Evo kako ga citira publicist Jonathan Taplin, inače i sam bivši tehnološki poduzetnik te direktor emeritus inovacijskog laboratorija pri Sveučilištu Južna Kalifornija, u svojoj knjizi “Kraj stvarnosti” (The End of Reality):
“Gandalf je luđak koji želi započeti rat. Mordor je tehnološka civilizacija bazirana na razumu i znanosti. Izvan Mordora sve je nekako mistično i okolišno i ništa ne funkcionira”.
Kao i mnogi dječaci koji su odrastali tijekom 1980-ih, Thiel je bio i pasionirani poklonik mega-popularne društvene igre Dungeons & Dragons (Tamnice i zmajevi). D&D je jedinstvena fantasy igra zbog činjenice da su za sudjelovanje praktički potrebni samo papir i olovka (plus nekoliko specijaliziranih kocaka). Igrači se ne natječu međusobno, već sudjeluju u stvaranju zajedničke priče. Evo citata iz Chafkinove knjige The Contrarian:
“Igra je zahtijevala da svaki dječak za sebe stvori zamišljenog lika. Među mnogim opcijama bili su čarobnjaci, barbari, druidi i redovnici, svaki s različitim vještinama. Čarobnjaci bacaju čarolije, barbari su žestoki u borbi i tako dalje. Jedan igrač preuzeo bi ulogu pripovjedača i suca; bio je zadužen za osmišljavanje avanture za ove likove. Taj se pripovjedač nazivao gospodarom tamnice, a iako se uloga trebala rotirati među igračima, Peter – mršav, briljantan i nevjerojatno, nevjerojatno ozbiljan – uvijek je pokušavao preuzeti tu dužnost za sebe. ‘Ti određuješ stvarnost’, rekao je čovjek koji je nekoć igrao s njim. ‘Sviđala mu se ta tiha kontrola.'”
Ta sklonost “tihoj kontroli” najjasnije se manifestira u jednoj od kompanija za čije ime je Thielu kao inspiracija poslužio “Gospodar prstenova”. Radi se o vjerojatno najvrjednijem i najstrašnijem dijelu Thielove imovine – Palantiru.
Totalni nadzor
U Tolkienovom fantasy svijetu, Palantir je čarobna kugla koja svom vlasniku omogućuje ne samo totalni nadzor nad sadašnjošću, dakle moć promatranja svakog kutka Međuzemlja u svakom trenutku, već i gledanje u budućnost. Upravo takav stroj je Thiel odlučio izgraditi 2003. godine.
Isprva nije izgledalo obećavajuće. Iako je tada već bio poznato ime u Silicijskoj dolini, Thiel nije uspijevao pronaći investitore koji bi podržali Palantir. Investicijski fondovi specijalizirani za tehnološke start-upove nisu shvaćali o čemu Thiel govori niti što pokušava izgraditi pa im je bilo mrsko riskirati da izgube novac. Inicijalnu investiciju stoga je osigurala američka obavještajna agencija CIA, odnosno njen investicijski fond In-Q-Tel, osnovan 1999. po direktivi tadašnjeg ravnatelja CIA-e Georgea Teneta kao sredstvo za razvoj tehnologije koja bi se mogla koristiti u obavještajnom radu. Tenet će se nešto godina kasnije zaposliti kao savjetnik Palantirove uprave.
Evo kako je tu epizodu kasnije prepričao direktor In-Q-Tela Gilman Louie tijekom predavanja na Stanfordu, sveučilištu koje je pohađao i Peter Thiel:
“Nazvali su me iz jednog investicijskog fonda da mi kažu ‘volimo Petera Thiela, on je velik igrač, napravio je PayPal, zaradili smo s njim puno novca, ali sada želi koristiti algoritme PayPala za rješavanje terorizma i mi ne shvaćamo o čemu Peter govori i ne želimo ući u taj posao, ali želimo zadržati odnos s njim, možeš li ga primiti na sastanak? Cijenili bismo ako možeš napraviti nešto s njim da očuvamo taj odnos’. […] Peter Thiel i Alex Karp su došli na sastanak i rekli ‘imamo te algoritme za detektiranje financijskih prevara i mislimo da bi mogli biti vrijedni obavještajnoj zajednici'”.
Bila je to najbolja investicija u povijesti In-Q-Tela. Tržišna vrijednost Palantira danas je oko 180 milijardi dolara, iako malo tko zapravo zna kako njihov proizvod izgleda. U to su upućeni samo korisnici Palantirovog softvera, među koje spadaju brojne obavještajne i sigurnosne službe, kao i neke od najvećih svjetskih korporacija te stupovi javne uprave poput britanske Nacionalne zdravstvene službe ili američke Uprave za hranu i lijekove.
Palantirovi se proizvodi, među ostalim, koriste za digitalni nadzor, prikupljanje i obradu velikih količina podataka te predviđanje budućih trendova (npr. financijskih kretanja, stopa kriminaliteta na određenim područjima ili terorističkih aktivnosti) te planiranje i provođenje ratnih operacija uz pomoć tehnologije mašinskog učenja (tzv. AI tehnologije).
Kako stvoriti monopol
U vrijeme kad je uspio uvjeriti CIA-in investicijski fond da uloži u Palantir, Peter Thiel je već bio bogat čovjek. Netom prije je svoju prethodnu kompaniju, PayPal, prodao eBayju za 1,5 milijardi dolara. Nije to bilo ono što je izvorno planirao kad je počeo razvijati revolucionarni sustav za plaćanje putem interneta, ali ponuda je očigledno bila predobra da bi je racionalni poduzetnik odbio.
“Osnivačka vizija PayPala bila je usmjerena na stvaranje nove svjetske valute, slobodne od bilo kakve državne kontrole i razvodnjavanja – svojevrsni kraj monetarnog suvereniteta”, pisao je Thiel u eseju za Institut Cato 2009. godine.
Logika nije komplicirana: ako čovjek želi znatno oslabiti ulogu države u društvenom životu, vjerojatno najlakši način da to izvede je da zamjeni valutu čiju proizvodnju, distribuciju i u konačnici vrijednost kontrolira država s nečim drugim, alternativnom valutom koja je van dosega državnog nadzora. S PayPalom to Thielu nije pošlo za rukom, ali prema istom cilju i dalje korača žestoko podupirući kriptovalute poput Bitcoina. Entuzijazam prema cryptu je s povratkom Donalda Trumpa na vlast ušao i u Bijelu kuću.
Dio novca zarađenog od prodaje PayPala je Thiel uložio u razvoj Palantira, ali ostalo mu je više nego dovoljno da se isprofilira kao jedan od najuspješnijih investitora u povijesti Silicijske doline. Thielova filozofija ulaganja u start-up kompanije je tada, početkom 21. stoljeća, bila prilično nekonvencionalna; tražio je male, još nerazvijene firme i kladio se na njihov budući potencijal. Sklon je izrazito dugo zadržavati u posjedu dionice u koje ulaže te investirati ne samo svoj novac, već i svoje vrijeme u savjetovanje direktora čije tvrtke financijski podržava.
Najpoznatija Thielova investicija bio je Facebook. Potencijal ove društvene mreže je Thiel prepoznao još 2004. Marku Zuckerbergu dao je pola milijuna dolara u zamjenu za 10 posto vlasništva nad Facebookom. Pomogao mu je i razviti tvrtku; bio je član upravnog odbora Facebooka/Mete sve do 2022. Kad je konačno prodao dionice koje je kupio na samom početku Facebookovog puta, zaradio je oko milijardu dolara.
Što putem vlastitih fondova (kao što su npr. Clarium Capital, Mithril Capital ili Valar Ventures, svi redom imenovani po motivima iz “Gospodara prstenova”), što putem Osnivačkog fonda (Founders Fund) kojeg je 2005. pokrenuo zajedno sa skupinom drugih investitora, Thiel je bio rani investitor u nizu uspješnih tehnoloških tvrtki: LinkedIn, Airbnb, Spotify, Yelp, Asana, Quora, Stripe, Rypple, Yammer, Geni.com, Nanotronics Imaging…
Ulagao je i u značajne AI projekte, kao što su britanski istraživački laboratorij DeepMind (koji je Google 2014. kupio za skoro 400 milijuna funti) i Clearview AI, vjerojatno najozloglašeniji i najzloćudniji sustav za prepoznavanje lica ikad napravljen (s obzirom da je istreniran krađom biometrijskih podataka milijardi internetskih korisnika diljem svijeta).
Bliske poslovne veze ima i s Elonom Muskom, najbogatijim čovjekom svijeta i Trumpovom desnom rukom u pokušaju da drastično sreže američki državni aparat te birokraciju zamijeni “umjetnom inteligencijom”.
Musk je bio Thielov partner još u PayPalu (koji je zapravo nastao sjedinjenjem dvije tvrtke – Thielov Confinity i Muskov X.com su se 2000. spojili u PayPal).
Veza između Thiela i Muska od početka je bila turbulentna; svađali su se i mirili, spletkarili jedan protiv drugog. Max Chafkin u knjizi The Contrarian piše da Musk smatra Thiela sociopatom, a Thiel o Musku govori kao o prevarantu, prodavaču magle. Thiel je Muska zbog nesposobnosti svrgnuo s mjesta direktora PayPala. Zamjerio mu je kad je Musk zbog divlje vožnje slupao svoj skupi McLaren dok je Thiel sjedio na suvozačkom mjestu. Tada je navodno stekao dojam da je Musk nepromišljen i nagao te da mu ne treba previše vjerovati.
Pa ipak, kad je SpaceX bio na rubu bankrota, Thiel je odlučio spasiti tvrtku u koju je Musk uložio većinu novca zarađenog prodajom PayPala. Thielovo ulaganje od 20 milijuna dolara omogućilo je SpaceX-u da nastavi s poslovnim modelom uništavanja skupih raketa dovoljno dugo da temeljem niza neuspjelih pokušaja razviju funkcionalni model te privuku obilne državne poticaje.
Iako mu je olakšala činjenica da je temeljni kapital kojim je lansirao svoju poslovnu karijeru mogao skupiti od obitelji i prijatelja (1996. su mu posudili milijun dolara), jasno je da Thielov poslovni uspjeh zapravo počiva na njegovoj nevjerojatnoj sposobnosti gledanja u budućnost. Thielove investicije, kako poslovne tako i političke, poduhvat su čovjeka koji s lakoćom predviđa trendove i potrebe tržišta.
O svojoj poslovnoj filozofiji je Thiel 2014. objavio i knjigu “Od nula do jedan” (Zero to One), koja je postala međunarodni bestseller te i danas ima status svojevrsne “start-up biblije”. U toj knjizi Thiel savjetuje mlade tech poduzetnike da razmišljaju van ustaljenih okvira te identificiraju prostore u kojima tehnologijom mogu rasturiti (disrupt) uobičajene obrasce poslovanja te stvoriti monopole; cilj najuspješnijih tvrtki, prema Thielu, nije sudjelovanje u ravnopravnoj tržišnoj utakmici, već potpuna kontrola nad okupiranim dijelom tržišta.
Pod maskom nacional-populizma
Od izravnog miješanja u politiku se Thiel suzdržavao sve do 2007. godine. Isprva je, u skladu sa svojim proklamiranim uvjerenjima, financijski podržavao libertarijanca Rona Paula. Pomogao je Paulu da stekne nacionalnu vidljivost i znatnu popularnost. Međutim, brzo je shvatio da libertarijanska politika nikad neće postati primamljiva dovoljno velikom broju birača pa se prebacio na podržavanje kandidata Republikanske stranke.
U debati s antropologom i utjecajnim anarhističkim teoretičarom Davidom Graeberom, s kojim je 2014. raspravljao o budućnosti tehnologije, Thiel je još uvijek izražavao skepsu prema političkom radu. Politika mu se ne sviđa, tumačio je Thiel, jer podrazumijeva da u nešto treba uvjeriti vrlo velik broj ljudi. Thiel preferira raditi s malim brojem ljudi, kojima lakše može približiti svoju viziju i uposliti ih da je ostvaruju.
Thiel je sve do 2016. bio relativno mali donator, bez naročitog utjecaja unutar Republikanske stranke. A onda je postao prva prominentnija javna osoba koja je podržala Donalda Trumpa. U vrijeme kad je Peter Thiel javno stao iza Trumpa, republikanski establishment još je uvijek zazirao od bahatog i napadnog, skandalima praćenog kandidata. Gotovo nitko nije mislio da Trump doista može pobijediti Hillary Clinton, a ujedno je bio i outsider u redovima republikanaca; praktički sve dok nije krenuo u kampanju uoči izbora 2015. godine, Trump se izjašnjavao kao demokrat.
Thiel je u velikoj mjeri zaslužan za promjenu percepcije i odnosa prema Trumpu unutar Republikanske stranke. Uoči izbora 2016. je Thiel skovao često ponavljanu mantru da Trumpa treba “doživljavati ozbiljno, ali ne i doslovno”. Kad je na pozornici Nacionalne republikanske konvencije iste godine podržao Trumpa, Thiel je naglasio da to čini kao “ponosni gay muškarac”.
Bio je to znatan iskorak i za samog Thiela, koji temu svoje seksualnosti ranije nije doživljavao kao javnu stvar; kad ga je popularni internetski tabloid Gawker autao kao homoseksualca, Thiel im se osvetio financirajući sudske tužbe protiv ovog medija, sve dok ih nije otjerao u stečaj. Kao alatka mu je poslužio nekad popularni “kečer” Hulk Hogan (još jedan od Trumpovih žestokih zagovornika), kojem je dosuđena odšteta od 140 milijuna dolara jer je Gawker objavio isječke iz Hoganove privatne pornografske snimke. Iako se deklarira kao pristaša apsolutne slobode govora, Thiel je odlučio uništiti medij za koji je očigledno procijenio da si je ipak uzeo malo previše slobode.
Proizvoljan odnos prema slobodi pojedinca da odlučuje u skladu s vlastitim interesima evidentan je kroz Thielovo političko djelovanje. Znajući da birači nikad neće prihvatiti njegove ideje o znatnom smanjivanju središnje države i rezanju državnih povlastica, u Trumpovom je nacional-populizmu Thiel prepoznao savršenu masku iza koje može prikriti svoje stvarne namjere. Ekstremno libertarijanske političke ideje naumio je zakloniti Trumpovom sjenom.
Trumpovu prvu kampanju nije podržao samo javnim zagovaranjem i financijskim donacijama. Palantirovi inženjeri surađivali su i s Cambridge Analyticom, kompanijom za manipuliranje javnim mnijenjem korištenjem podataka o biračima ukradenim s Facebooka, s kojom je Trumpa spojio tadašnji voditelj njegove kampanje i utjecajni nacional-populistički politički strateg Steve Bannon. Cambridge Analytica pomogla je Trumpu da identificira birače koji bi mu mogli biti skloni i odabere poruke kojima će ih targetirati; pomogli su mu i da potencijalne birače Hillary Clinton targetira porukama kojima ih se potiče da ne izađu na izbore. Zviždač Christopher Wylie smatra da Trump bez pristupa tim podacima vjerojatno ne bi dobio izbore 2016. godine.
Prvi Trumpov mandat je, međutim, za Thiela bio razočaravajuć. Problem nije bio toliko u samom Trumpu, koliko u ljudima koji su ga okruživali. S obzirom na to da je u republikansku politiku upao kao outsider, Trump je u Bijelu kuću ušao praktički bez vlastitog kadra. Većinu ključnih pozicija popunili su kadrovi republikanskog establishmenta, što je Thielu onemogućilo nametanje vlastite političke agende. Njegove ideje su za karijerne republikanske političare naprosto bile previše ekstremne.
Bila je to, međutim, samo još jedna prepreka koju treba savladati. Nakon što je Trump 2020. izgubio izbore, Thiel je do midtermsa 2022. (izbora za savezni parlament tj. Kongres, kao i funkcije na razini saveznih država, koji se održavaju na polovici predsjedničkog mandata) postao jedan od najvećih republikanskih donatora. Uspio je pozicionirati svoje ljude u oba doma Kongresa, a najuspješnije Thielovo političko ulaganje postao je JD Vance. Trenutačni američki potpredsjednik dio je Thielovog kruga ljudi od povjerenja barem od 2016. godine, kad je zaposlen u njegovoj tvrtki Mithril Capital.
Deseci Thielovih bivših zaposlenika u Trumpovom su drugom mandatu dobili utjecajne pozicije unutar američke vlade. Bloomberg je objavio podužu listu imena, uglavnom nepoznatih široj javnosti. Većinom su u pitanju nekadašnji zaposlenici Palantira, strateški pozicionirani na mjesta gdje mogu napraviti najviše štete birokratskom aparatu (poput Ureda za upravljanje i proračun Bijele kuće ili Muskovog već zloglasnog Odjela za efikasnost vlade, skraćeno DOGE). Thielov dugogodišnji suradnik, suosnivač PayPala, južnoafrički milijarder David Sacks postao je Trumpov visoki savjetnik (czar) za crypto i AI tehnologiju.
Sad kad su sve figure raspoređene po šahovskoj ploči, prava igra konačno može početi.
Svijet kakvim ga vidi Peter Thiel
Kroz dosadašnji tijek ovog teksta čitatelju je već pružen djelomičan uvid u Thielova uvjerenja. Međutim, da bi se motivi njegovih postupaka do kraja iskristalizirali, potrebno je još pomnije promotriti intelektualne utjecaje koji su ta uvjerenja formirali.
Usprkos iznimnom matematičkom talentu koji je u mladosti iskazivao, kad je došlo vrijeme da upiše fakultet, Peter Thiel se, pomalo netipično, na Stanfordu nije odlučio izučavati STEM discipline, već je upisao prvostupnički studij filozofije. Tijekom studiranja pokrenuo je časopis The Stanford Review, koji će kroz život nastaviti podržavati i koristiti kao rasadnik iz kojeg crpi mlade suradničke talente. The Stanford Review nastao je iz Thielove potrebe za kontriranjem i provociranjem, za propitivanjem dominantnih društvenih stavova i uvjerenja. Prema njegovim vlastitim riječima, časopis je s kolegama pokrenuo jer ih je živcirala pretjerana “politička korektnost” kojoj su svjedočili na sveučilišnom kampusu. Termin “politička korektnost” u američkom je javnom diskursu označavao otprilike isti set vrijednosti koji se danas etiketira kao woke.
Veliki utjecaj na Thiela izvršio je njegov profesor René Girard, francuski povjesničar i filozof. Postao je pobornik Girardove mimetičke teorije, uvjerenja da se ljudske čežnje za ostvarenjem određenih ambicija pa samim time i ljudski identiteti te uvjerenja formiraju oponašanjem drugih, uspješnijih i imućnijih pojedinaca. Takva definicija ljudske prirode, prema Girardu, imanentno ima mračnu stranu jer otkriva ogroman potencijal za nasilne sukobe, u čestim slučajevima kada je objekt čežnje dostupan jedino putem ulaska u konflikt i nasilnog oduzimanja tuđe imovine.
Thiel strahuje da je upravo to put kojim civilizacija korača. Ova je apokaliptična uvjerenja iznosio kroz česta gostovanja u podcastu Instituta Hoover, think-tanka za oblikovanje javne politike na Stanfordu [1, 2, 3, 4, 5, 6].
Thiel, naime, smatra da je naša vrsta u razdoblju stagnacije. Često ponavlja maksimu da “smo 1969. poslali čovjeka na Mjesec, a mjesec dana kasnije počeo je Woodstock i to je bio kraj napretka”. Od sredine stoljeća tehnologija i znanost uglavnom stagniraju, tvrdi Thiel pa nudi i objašnjenje zašto se napredak vidi još samo u digitalnoj informacijskoj tehnologiji. “Imamo svijet atoma koji je reguliran pa se ne razvija i svijet bitova koji je nereguliran pa se razvija”, još je jedna rečenica koju Thiel često ponavlja u javnim nastupima.
Na putu napretku ne stoje samo državne regulacije i moderna kultura koja propovijeda otvorenost i prihvaćanje različitosti (što je svjetonazor kojeg Thiel eksplicitno odbacuje u svojoj prvoj knjizi “Mit o različitosti”, koju je 1995. objavio s Davidom Sacksom kao koautorom), već i degradacija sustava visokog obrazovanja.
Sveučilišta su, smatra Thiel, izvorno ustanovljena s ciljem da polaznicima pruže široko, interdisciplinarno, eruditsko obrazovanje. Takva sveučilišta, međutim, više ne postoje. Obrazovanje je razbijeno na grane znanosti koje međusobno jedva da i komuniciraju. Opseg znanja u svakom području postao je prevelik da bi se pojedini znanstvenik educirao u disciplinama van svog područja istraživanja i rada, pa sa sveučilišta izlaze “fah idioti” čija je mašta previše ograničena da bi ih dovela do velikih otkrića koja će pogurati civilizacijski napredak.
Nije stoga nimalo iznenađujuće da Thiel financira i nova, drugačija sveučilišta, a pokrenuo je i fond putem kojeg stipendira mlade poduzetnike sa sto tisuća dolara pod uvjetom da napuste fakultet i odmah se bace u razvijanje svojih poslovnih ideja.
Poput mnogih poduzetnika iz Silicijske doline, Thiel je, naime, barem donekle tehno-determinist. Uvjeren je da su znanost i tehnologija ključni faktori koji pogone historijski napredak, stvaraju novu vrijednost i oblikuju sudbinu ljudskih društava. Ako smo sada u eri stagnacije, ako je napredak prespor da bi zadovoljio mimetičke čežnje sadašnjih i budućih stanovnika Zemlje, onda budućnost ne može biti obilježena ničim drugim nego revolucionarnim nasiljem.
Thiel to, iz vrlo očitih razloga, želi izbjeći. Ako povijest doista vodi u tom smjeru, prve žrtve razjarene rulje bit će oni najimućniji; dakle sam Thiel i njegovi prijatelji milijarderi.
Sposoban je, međutim, pružiti i apstraktnije tumačenje svoje motivacije. Evo citata iz jednog od gostovanja u podcastu Instituta Hoover:
“Možemo govoriti o egzistencijalnom riziku od nuklearnog rata. Postoji egzistencijalni rizik od razvoja biološkog oružja, ili možda umjetne inteligencije odnosno robota ubojica ili autonomnih oružanih sustava pod kontrolom AI-ja. Postoji egzistencijalni rizik vezan uz okoliš, možda ne samo oko klimatskih promjena, već i drugih dimenzija u kojima se može potegnuti argument da imamo samo jedan planet i moramo biti oprezni da ga sasvim ne uneredimo. […] Možete čak kritizirati ljude da nisu dovoljno apokaliptični, jer je većina njih fokusirana samo na jednu stvar. Ljudi koji se protive nuklearnom oružju i dalje govore samo o tome. Kod Grete [Thunberg] radi se samo o klimi, nije zabrinuta oko AI-ja ili nuklearnog oružja, a još manje oko kovid virusa koji je proizveden u laboratoriju u Wuhanu ili tako nečega. Uvijek sam mislio da bismo trebali okupiti u jednu sobu ljude koji su zabrinuti oko svih tih egzistencijalnih rizika i natjerati ih da se odluče što je doista važno i kako to prioritizirati. Na neki način, zastrašujući odgovor je da u svemu tome ima ponešto istine. Ali ako ćemo se u cijelosti posvetiti toj intelektualnoj vježbi, onda bih želio dodati na listu još jedan egzistencijalni rizik koji je, po mom mišljenju, jednako velik kao i svi ovi ostali tehnološki rizici. A to je rizik totalitarne svjetske vlade. […] Jednom kad imate totalitarnu svjetsku vladu, to je nemoguće preokrenuti. Razlog zbog kojeg volim uvrštavati i taj rizik u razmatranje je taj što mi se čini da je implicitno rješenje svih ostalih nabrojanih egzistencijalnih rizika da se oslonimo upravo na jednu takvu nedemokratsku svjetsku vlast koja će strogom regulacijom zaustaviti ove egzistencijalno ugrožavajuće tehnologije.”
Drugim riječima, ako se pretjerano fokusiramo na različite egzistencijalne ugroze koje predstavljaju suvremene tehnologije, kreiramo novu, još goru opasnost: da će se strah od tih tehnologija manifestirati u novom svjetskom totalitarnom poretku. Svjetska vlada dobit će ovlasti da regulacijom guši inovacije kako bi nas spasila od apokalipse.
Peter Thiel ne namjerava dopustiti da do toga dođe. Nakon što je u SAD-u napokon uspio instalirati vlast koja će provoditi u djelo njegove libertarijanske fantazije, pozornost je usmjerio na očuvanje kontinuirane opstojnosti te vlasti.
U predizbornoj kampanji 2024. nije financirao nijednog političkog kandidata. Uoči izbora čak je imao potrebu javno se distancirati od Trumpa i politike Republikanske stranke. Međutim, i Thiel je čovjek kakvog se može opisati riječima koje je on svojedobno iskoristio za Trumpa: treba ga shvaćati ozbiljno, ali ne i doslovno. Odluka da neće vlastitim novcem donirati Trumpovu kampanju ne znači da je odustao od političkog aktivizma.
Novac je umjesto u politiku usmjerio u kulturnu sferu, potičući promoviranje narativa kojima se američka javnost uvjerava kako je razaranje države kakvo im donosi Trumpov drugi mandat upravo ono što im je potrebno. “I dalje sam vrlo snažno za Trumpa i za JD-ja. Odlučio sam da ne želim davati nikakve donacije političarima, ali podupirem ih na sve druge moguće načine”, izjavio je u rujnu 2024. godine, par mjeseci prije izbora u SAD-u, a nakon neuspjelog atentata koji je znatno povećao Trumpove šanse za pobjedu.
Neće biti povratka na staro
Građani Sjedinjenih Američkih Država trenutno žive u svijetu koji je za njih skrojio Peter Thiel. Ako sve bude išlo po planu šahovskog velemajstora s iznimnim osjećajem za predviđanje budućnosti, neće biti povratka na staro. Divlja deregulacija, oslobađanje poduzetnika od okova birokracije kako bi slobodnih ruku mogli briljantnim inovacijama okončati eru stagnacije, Thielov je recept za marš u budućnost.
Tržišna deregulacija kakvu Thiel zaziva zadnji put je u SAD-u viđena za mandata Ronalda Reagana tijekom 1980-ih; Thiel je kao student na Stanfordu bio Reaganov pristaša. Američki predsjednik koji danas slovi za oca neoliberalne politike (majka je, naravno, Margaret Thatcher) svoju je fiksaciju deregulacijom naslijedio od predsjednika koji su SAD-om upravljali tijekom 1920-ih.
Peter Thiel te “lude dvadesete” pamti kao zadnje optimistično desetljeće, iako je rezultat tadašnjih američkih javnih politika bila Velika depresija, najteža ekonomska kriza suvremene civilizacije, koja je pripremila teren za užase Drugog svjetskog rata. Može li ishod ovoga puta biti drugačiji? Thiel se očigledno spreman kladiti da može. Ili barem da će ishod, kakav god da bio, i dalje biti bolji od stagnacijskog statusa quo.
