Nedavno privođenje prorektora Sveučilišta u Rijeci zbog isticanja palestinske zastave na jednom prosvjedu istaknulo je niz dvojbi. Ona središnja bila je uređenje prekršaja kojim se zabranjuje javno isticanje „zastave strane države“.
Riječ je o prekršaju koji je takav da se njime može praktički proizvoljno ograničavati korištenje jedne vrste simboličkog govora, jer zastava je simbol a upotreba simbola jest govor, iako lišen verbalnih komponenti, te je kao takav zaštićen člankom 38. Ustava Republike Hrvatske. Posebno je ovaj prekršaj sporan zbog toga što Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske dopušta upotrebu hrvatske zastave u javnim skupovima. S obzirom na to krajnje liberalno uređenje, tim je teže opravdati ograničenja govora kada korištena zastava nije ona hrvatska.
Ako ne postoji nikakav dodatni faktor, kao što je govor mržnje, uklanjanje zastave samo stoga što je strana može se lako izvrnuti u ograničavanje poruke s obzirom na njezin sadržaj odnosno, jednostavno rečeno, cenzuru.
Pod kojim bi se onda uvjetima moglo ograničiti nečije pravo da u javnosti koristi simbolički govor temeljen na stranoj zastavi, uz pretpostavku da je ovdje riječ o zastavi druge države? Da bismo dali odgovor na to pitanje, dovoljno je opisati na koji se način u hrvatskom ustavnom pravu uopće uređuje mogućnost ograničavanja bilo kojeg temeljnog prava.
Temeljno pravilo: neograničenost ljudskih prava
U hrvatskom su ustavu ljudska prava zajamčena u načelno neograničenom opsegu. Ovo znači da ih se u pravilu može upražnjavati u širokom spektru situacija. Nema potrebe dokazivati da imamo pravo na određenu slobodu. Primjerice, već spomenuti članak 38. jamči svakome „slobodu mišljenja i izražavanja misli“. Smijemo govoriti i to Ustav priznaje kao pravilo. Ograničenja tog i svakog drugog temeljnog prava u Ustavu je zamišljeno kao iznimka. To znači da svaku iznimku (a ne temeljno pravo) treba opravdati.
U Ustavu je postavljen niz pragova koje svako ograničenje nekog ljudskog prava treba moći prijeći da bi bilo ustavno. Ako posrne na bilo kojem od njih, ograničenje temeljne slobode ne smije se dopustiti. Svim je tim standardima zajedničko da ih se može prevladati samo pravilnom argumentacijom, utemeljenom na Ustavu.
Zato su temeljna prava zajamčena u hrvatskom ustavu obveza države da opravda svoje postupanje. Na temelju toga razvija se jezik ljudskih prava kojima građani mogu braniti svoju slobodu od presezanja države, a država u njega mora moći pretočiti svoje postupke.
Pragovi opravdanja ograničenja ljudskih prava
Ustav Republike Hrvatske u članku 16. predviđa sljedeće pragove koje svako ograničenje ljudskog prava mora ispuniti: zakonitost, legitimni cilj, primjerenost ograničenja za cilj i razmjernost.
Prije svega, svako ograničenje mora biti predviđeno zakonom. Ovo znači da okvir ograničenja nekog temeljnog prava treba postaviti Hrvatski sabor, i to u aktu koji je opći, odnosno jednako se primjenjuje na sve situacije koje potpadaju u njegov zahvat. Primjerice, u slučaju zabrane isticanja zastave, općenito se bilo kome zabranjuje da bez odobrenja koristi zastavu strane države.
Zahtjev zakonitosti ima dva cilja. Prvi je da svako ograničenje treba imati snažnu demokratsku legitimnost. Budući da njega treba primijeniti unutar jedne političke zajednice, bitno je da predstavnici puka u parlamentu pristanu na njegova obilježja. Drugo, zbog otvorenosti zakonodavnog postupka i šira javnost ima priliku uključiti se u raspravu u ograničenju i potencijalno izvršiti pritisak na zakonodavca da ga ne donosi, čime se ograničava vlast zakonodavnog tijela. Treće, zbog toga što se ograničenje mora upisati u zakon, ono mora biti usvojeno sukladno polazištima vladavine prava. Akt koji nije dostatno opći, koji nije dovoljno jasan ili koji traži nemoguće stoga ne bi bio zakon i bio bi neustavan.
Ako zakon postoji i ispunjava ove uvjete, tijela koja ga primjenjuju moraju to činiti poštujući njegove granice. U konkretnom slučaju privođenja prorektora, nije jasno je li policija uopće mogla primijeniti zakon imajući u vidu da je privedeni koristio zastavu države koju Republika Hrvatska ne priznaje. Zakonom je, naime, jasno predviđeno da se mora raditi o zastavi strane države. Ako o tome postoji dvojba, a imajući u vidu da je ograničenje ljudskog prava uvijek iznimka, posebno kada država primjenjuje prisilu, zakon se ne bi smio široko tumačiti. S obzirom na to da se policija upustila upravo u takvo tumačenje, upitno je može li se privođenje prorektora uopće smatrati zakonitim.
U svakom slučaju, osim zakonitosti, kao što je ranije naznačeno, Ustav traži da zakonodavac iznjedri racionalno opravdanje ograničenja.
Prvo, mora se argumentirati da je ograničenje opravdano nekim legitimnim ciljem. Taj cilj mora biti jedan od onih predviđenih Ustavom: prava i slobode drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje. Ograničenja ne smiju biti sama sebi svrha, jer to bi zakonodavcu omogućilo da postavlja granice slobodama na temelju političke nepoćudnosti pojedinih prava. Mora postojati nešto izvan jednog temeljnog prava što opravdava njegovo ograničenje.
Tako tuđi ugled (prava i slobode drugih ljudi) može opravdati ograničenje slobode govora. Sam sadržaj neke ideje, međutim, obično ne može biti temelj njezinog ograničenja. Međutim, neku vrstu iznimke predviđa članak 39. Ustava, koji iz slobode govora isključuje govor mržnje. Treba ipak naglasiti kako je to isključenje motivirano činjenicom da govor mržnje nije samo govor, već je poticanje na određeno djelovanje, nasilno i diskriminatorno, koje nije spojivo s uređenim demokratskim životom niti s vladavinom prava. Zato se zapravo ne ograničava ideja radi sebe same, već opet zbog štete koju može počiniti pravima drugih, pravnom poretku i javnom moralu, kao i zbog toga što ideje kojima je jedina svrha mržnja nemaju težinu vrijednu zaštite.
Konačno, ograničenje koje se zakonom predviđa mora biti argumentirano i zato što mora pokazati da je primjereno za postizanje cilja i da je razmjerno.
Država se prije svega ne smije pozvati na neki legitiman cilj i onda izabrati ograničenje koje s njime nema veze ili ga ne može postići. Država može kriminalizirati raspačavanje određenog sadržaja kako bi suzbila dječju pornografiju, no ne smije s tim ciljem u vidu zabraniti pristup internetskim portalima dnevnih novina. Riječ je o mrežnim stranicama na kojima se pornografski sadržaj ne dijeli pa zato ograničenje te vrste uopće ne postiže svoj potpuno legitimni cilj.
Čak i kada bi ograničenje pristupa stranicama svih dnevnih novina bilo na neki način povezano s ciljem suzbijanja dječje pornografije, pitanje je bi li takvo ograničenje bilo razmjerno. Kao što sam na početku ovog teksta napisao, svako ograničenje nekog ljudskog prava je iznimka. S obzirom na to da je iznimka, ono je poput sredstva koje se primjenjuje samo koliko je potrebno. Država mora primijeniti najmanje ograničenje koje svejedno postiže cilj. Dakle, ograničenja se moraju baždariti s obzirom na to što se njime treba postići i na okolnosti svakog pojedinog slučaja.
Kada se načelo razmjernosti primijeni na slučaj prorektora s početka ovog teksta, možemo vidjeti da se ne može ustavno opravdati njegovo privođenje ukoliko je jedini razlog isticanje određene poruke koja nije polučila nikakav negativan učinak. Policija bi u ovoj situaciji mogla primijeniti veća ograničenja, pa i privesti govornika, primjerice, ukoliko je ovaj izazvao nerede koji takvo privođenje čine nužnim ili se koristio govorom mržnje. Bez takvih dodatnih okolnosti, ograničenje ljudskog prava postaje izrazito teško opravdati, čak i ako se za njega nađe zakonska osnova i legitiman cilj.
