Danas, dok traje genocid u Gazi, a šire izraelsko-palestinsko pitanje nalazi se u središtu svjetske politike, često čujemo jednostavne tvrdnje poput one da je Izrael jedina povijesna i legitimna država na tom prostoru. Uporište u takvoj tvrdnji mnogi traže u činjenici da Palestina nikada nije postojala kao samostalna država.
“📌 Povijesna istina koju mnogi ne znaju ili zaboravljaju:
Palestina NIKADA nije postojala kao samostalna država.
➡️ U antici je to bila Judeja – drevna židovska domovina.
➡️ Rimljani su 135. g. namjerno preimenovali područje u “Syria Palaestina” da izbrišu židovski identitet.
➡️ Stoljećima je bila pod Bizantom, Arapima, Osmanlijama, Britancima – ali nikada neovisna država.
➡️ Čak i nakon 1948., kada je stvoren Izrael, Zapadnu obalu je držao Jordan, a Gazu Egipat – ne Palestina.
🇮🇱 Izrael je jedina povijesna i legitimna, međunarodno priznata država na tom prostoru.
Tvrdnja da je ‘ukradena palestinska država’ jednostavno ne stoji – jer takva država nikada nije postojala“, sadržaj je posta objavljenog 28. rujna 2025. godine na Facebook stranici “Hrvatska uz Izrael” (arhiviran ovdje).
Ovakve poruke brzo se šire javnim prostorom, posebice na društvenim mrežama jer zvuče kao gotovi odgovori na kompleksna pitanja. Upravo zato je važno podsjetiti da se iza tih tvrdnji krije mnogo složenija povijest i pravni okvir.
Pod vlašću moćnih sila
Područje koje se danas naziva Palestinom – među Židovima, kršćanima i muslimanima poznato kao Sveta zemlja – u starom je vijeku obuhvaćalo više povijesnih regija, među njima Judeju, Samariju i Galileju.
Točno je da je Judeja bila središte drevne židovske države, koja je postojala u različitim oblicima do rimskog osvajanja. Nakon židovskog ustanka 135. godine, rimski car Hadrijan preimenovao je provinciju Judeju u Syria Palaestina, kako bi oslabio židovski identitet regije.
Palestina je smještena u istočnom Mediteranu, dio je šireg područja poznatog kao Levant, koje je kroz povijest bilo raskrižje raznih civilizacija. Stanovništvo koje se danas naziva Palestincima stoljećima je živjelo na tom prostoru.
Nakon podjele Rimskog Carstva, Palestinom je do 637. godine vladao Bizant, a tada je osvajaju Arapi. Krajem 11. stoljeća zauzeli su ju križari koji su osnovali Jeruzalemsko Kraljevstvo, a od 1517. do 1917. godine Palestinom vlada Osmansko Carstvo. Tada su arapski muslimani i kršćani činili 90 posto stanovništva, a manje od 10 posto Židovi.
Nakon Prvog svjetskog rata i sloma Osmanskog Carstva, Palestinu 1917. zauzimaju Britanci, a 1920. godine postaje britanski mandatni teritorij pod upravom Lige naroda. Tijekom mandata raste napetost između arapskog većinskog stanovništva i židovskih doseljenika, čiji se broj znatno povećava pod utjecajem cionističkog pokreta i europskog antisemitizma.
Nakon Drugog svjetskog rata i holokausta, pritisak za osnivanje židovske države kulminira 1947. godine kad Ujedinjeni narodi predlažu podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu. Država Izrael proglašena je 1948. godine, nakon čega je zaratila s pet arapskih država.
Zapadna obala i Pojas Gaze tijekom tog rata bili su pod jordanskom i egipatskom okupacijom, a rat je završio tako što je Izrael kontrolirao 77 posto teritorija (znatno proširenje u odnosu na UN-ov plan podjele). Preko 700 000 Palestinaca protjerano je iz svojih domova, završivši u Jordanu, Libanonu i Siriji, kao i u pojasu Gaze, Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu.
Tijekom Šestodnevnog rata u lipnju 1967. Izrael je osvojio dodatni teritorij (dio Golanske visoravni od Sirije te Sinaja od Egipta, koji je Kairu vraćen 1982. godine) i okupirao Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem, te Pojas Gaze. Tada je protjerao još 300 000 Palestinaca iz svojih domova. Nastavlja ih protjerivati i danas, a zemlju Palestinaca sve češće preuzimaju izraelski doseljenici.
Točno je da je Palestina bila pod vlašću drugih sila i carstava, ali to ne znači da njen narod nema pravo na samoodređenje. To vrijedi i za mnoge druge narode i regije prije 19. ili 20. stoljeća. Ne trebaju nam daleki primjeri, to je, recimo, Hrvatska koja je stoljećima bila dio Habsburške Monarhije, pa kroz 20. stoljeće u raznim državnim zajednicama, a danas je, kao što znamo, priznata i samostalna.
Palestina je odabrana za stvaranje židovske države
Ilan Pappé, izraelski autor, u svojoj knjizi “Deset mitova o Izraelu” piše kako među mitove spada i onaj da je Sveta zemlja bila prazna, pustoš i neplodna prije dolaska cionista – “zemlja bez naroda stvorena za narod bez zemlje”.
To je danas službeni narativ Izraela, a i njihovih saveznika, poglavito SAD-a.
“Suprotna povijesna naracija otkriva drugačiju priču u kojoj je Palestina tijekom osmanskog razdoblja bila društvo poput svih ostalih arapskih društava oko nje. Nije se razlikovala od istočnomediteranskih zemalja u cjelini. Umjesto da je bio okružen i izoliran, palestinski narod je bio lako izložen interakcijama s drugim kulturama, kao dio šireg Osmanskog carstva”, piše Pappé.
U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, niz procesa koji su se odvijali i regionalno i globalno oblikovali su razvoj događaja u Palestini. Tri procesa imala su poseban utjecaj: niz osmanskih administrativnih reformi koje su nastojale temeljito preoblikovati odnos između države i njezinih podanika; globalna dinamika koja je europskim silama dala sve veći utjecaj na slabljenje osmanske države; te uspon nacionalističkih pokreta, uključujući razvoj cionizma u Europi te arapskog i palestinskog nacionalizma u arapskim provincijama Osmanskog Carstva.
Cionizam, židovski nacionalni pokret kojemu je zadaća bila stvaranje židovske države, nastao je krajem 19. stoljeća, usred rastućeg antisemitizma u Europi. Temeljna ideja bila je da će Židovi biti sigurni tek u vlastitoj domovini, gdje neće ovisiti o većinskim narodima.
Možda nije toliko poznato, ali u ovom kontekstu važno je spomenuti da su razmatrani razni teritoriji za stvaranje židovske domovine, ne samo Palestina. Među opcijama bila je i Argentina pa su ondje tijekom 1890-ih bile već uspostavljene određene židovske kolonije. Razmatrali su se i Sinaj, dio Egipta te dijelovi Cipra, ali su odbačeni jer su povijesne i religijske veze Židova s Palestinom bile važan faktor u odabiru. Britanci su 1903. godine izložili tzv. Uganda Plan (dio današnje Kenije) za privremeno naseljavanje Židova. Cionisti su to odbili tankom većinom na svom kongresu.
Dakle, odluka da se stvori židovska država u Palestini je donesena unutar cionističkog pokreta, a ne kao međunarodno priznato pravo ili sporazum sa stanovništvom koje ondje živi. Bez dolaska cionističkog pokreta, Palestina bi se najvjerojatnije razvijala slično susjednim arapskim državama, poput Libanona, Jordana i Sirije.
Doseljenički kolonijalizam
Cionistički je pokret počeo organizirano naseljavati Židove u Palestini, međutim to nisu bili imigranti koji su se bili spremni uključiti u društvo i suživot s domaćim stanovništvom. Radi se o jednoj vrsti kolonijalizma, doseljeničkom (settler colonialism), koji je sličan pokretima Europljana koji su kolonizirali obje Amerike, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland.
Jedna od ključnih razlika između klasičnog i doseljeničkog je, piše Pappé, u tome što je doseljenički kolonijalizam motiviran željom da se preuzme zemlja u stranoj državi, dok je klasični kolonijalizam motiviran iskorištavanjem prirodnih resursa svojih novih geografskih posjeda.
Kako pojašnjava Muhammad Muslih u knjizi “Podrijetlo palestinskog nacionalizma“, židovski doseljenici koji su došli u Palestinu i naselili se u poljoprivrednim kolonijama osnovanima u ruralnim područjima bili su motivirani političkim cionističkim ciljevima, za razliku od većine židovskih stanovnika gradova koji su bili prvenstveno vjerski orijentirani.
“Osim svoje političke ideologije i masovnog naseljavanja, mnogi europski židovski doseljenici bili su neupućeni u arapske običaje i lokalne tradicije u Palestini te su pokazivali malo razumijevanja za njih. Primjerice, nakon što su osnovali svoje kolonije, onemogućili su obližnjim arapskim selima tradicionalno pravo ispaše, skupljali su stada koja su zalutala na njihovu zemlju i naplaćivali kazne arapskim seljacima koji su ih posjedovali, ne obazirući se na osmanske građanske zakone i sudove”, piše Muslih.
Britanski mandat nad Palestinom pružio je zlatnu priliku cionističkom pokretu da ostvari svoje ciljeve. Britanci su bili daleko responzivniji na cionističke ciljeve od Osmanlija pa su izradili Balfourovu deklaraciju kojom je obećano uspostavljanje “nacionalnog doma za židovski narod” u Palestini.
Deklaracija o ne-europskom teritoriju koju je sastavila europska sila, bila je jedno od tri različita ratna obećanja Britanaca. Oni su, osim cionistima Palestinu, ranije obećali Arapima neovisnost od Osmanskog Carstva, Francuzima da će većina Palestine biti pod međunarodnom upravom, dok će ostatak regije biti podijeljen između dvije kolonijalne sile, Francuske i Britanije, nakon rata.
Deklaracija je, međutim, značila da će Palestina doći pod britansku okupaciju i da palestinski Arapi koji su tamo živjeli neće dobiti neovisnost. To su okolnosti i događaji koji će na kraju kulminirati uspostavom Izraela, etničkim čišćenjem Palestinaca i brisanjem njihovog društva.
Do 1945. godine, cionizam je privukao više od pola milijuna doseljenika u zemlju čija je populacija brojila oko dva milijuna. Doseljenici su uspjeli izgraditi državu unutar države izgradivši svu potrebnu infrastrukturu, ali, kako objašnjava Pappé, nisu uspjeli u dva aspekta, zbog čega su krenuli s uništavanjem domorodaca:
“Uspjeli su kupiti samo 7 posto zemlje, što ne bi bilo dovoljno za buduću državu. Također su još uvijek bili manjina – jedna trećina – u zemlji u kojoj su željeli biti ekskluzivna nacija. Kao i kod svih ranijih doseljeničkih kolonijalnih pokreta, odgovor na ove probleme bila je dvostruka logika uništenja i dehumanizacije. Jedini način doseljenika da prošire svoj posjed na zemlji preko 7 posto i osiguraju ekskluzivnu demografsku većinu bio je ukloniti domoroce iz njihove domovine. Cionizam je stoga doseljenički kolonijalni projekt, i to onaj koji još nije dovršen”.
Što kaže međunarodno pravo?
Ranije spomenuto pravo na samoopredjeljenje sastavni je dio osnovnih ljudskih prava i među temeljnim načelima međunarodnog prava. Ovo načelo nalazi se u Povelji Ujedinjenih naroda i u mnogim drugim međunarodnim dokumentima. Prema tom načelu, narodi imaju pravo birati svoj politički status, slobodno razvijati svoju ekonomsku, društvenu i kulturnu budućnost.
UN od 1947. godine priznaje ideju o palestinskoj državi. Rezolucijom 181 Generalna skupština UN-a odlučila je podijeliti Palestinu na dvije države, jednu arapsku i jednu židovsku, s Jeruzalemom stavljenim pod poseban međunarodni režim. Skupština je Rezolucijom 194 (III) iz 1949. osnovala Komisiju za pomirenje za Palestinu (UNCCP) kako bi pomogla objema stranama da postignu rješenje, istovremeno potvrđujući prava palestinskih izbjeglica na povratak i restituciju.
Godine 1974. Rezolucija 3236 (XXIX) potvrdila je neotuđiva prava palestinskog naroda na samoodređenje, nacionalnu neovisnost i suverenitet te pravo Palestinaca da se vrate svojim domovima i na svoju imovinu. Godine 1975. Skupština je osnovala Odbor za ostvarivanje neotuđivih prava palestinskog naroda.
Pitanje Palestine i s njim povezana pitanja bila su predmet brojnih rezolucija i odluka usvojenih na redovnim, posebnim i hitnim sjednicama Skupštine. Ujedinjeni narodi nedvosmisleno smatraju osnivanje i održavanje izraelskih naselja na području istočnog Jeruzalema i Zapadne obale protuzakonitim i nelegitimnim prema međunarodnom pravu.
U studenom 2012. godine UN je Palestini dodijelilo status države promatračice-nečlanice. To je važan diplomatski i simbolički korak, jer priznaje Palestini neki međunarodni subjektivitet.
U ovome trenutku 157 od 193 članice UN-a, već priznaje palestinsku državu. Neke od najmoćnijih zemalja svijeta, među kojima su Velika Britanija, Francuska, Kanada i Australija, pridružile su se mnogim drugim državama ove godine u priznanju Palestine kao države, unutar “rješenja dvaju država”. Među onima koji to nisu učinili su, logično, Izrael i SAD.
Rješenje o dvije države postalo je široko prihvaćena ideja na međunarodnoj razini (zagovara je i UN), iako je Izraelci i Palestinci sve više vide kao nemoguću.
Zagovornici dvodržavnog rješenja predvidjeli su državu Palestinu u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali povezani koridorom kroz Izrael.
Osim što su palestinski teritoriji fizički odvojeni, razlikuje ih i politička situacija. Zapadna obala je pod ograničenom upravom Palestinske samouprave koja priznaje pravo Izraela na postojanje i koju većina zapadnih zemalja vidi kao političkog predstavnika Palestinaca. Pojasom Gaze od 2007. godine vlada Hamas koji je 7. listopada 2023. godine pokrenuo višestruki napad na Izrael.
Također, davno protjerane palastinske izbjeglice u tom bi slučaju trebale ostvariti pravo na povratak, a njihova zemlja i imovina već je u rukama Izraela.
Zaključno, tvrdnja ili sugestija da Palestina nikada nije postojala počiva na pojednostavljenoj logici i selektivnom odabiru činjenica. Istina je da na prostoru Palestine u prošlosti nije bilo moderne suverene države (s granicama, ustavom i sl.), ali to vrijedi i za mnoge druge narode koji danas ipak imaju priznato pravo na samoodređenje. Narod koji sebe danas naziva Palestincima ima povijesni kontinuitet u regiji, no u sadržaju koji smo analizirali pokušava ga se preskočiti. Također, tvrdnja da je Izrael jedina legitimna država na tom prostoru i da "Palestinu nitko nije ukrao" proizlazi iz političke interpretacije, a ne iz samih povijesnih činjenica. Također, Izrael nije jedina međunarodno priznata država na tom prostoru jer i Palestinu trenutačno priznaje 157 država članica UN-a.
