Nedavno je istekao rok za dostavu kandidatura za tri mjesta koja su, od 12. listopada, upražnjena na Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Hrvatski bi sabor trebao izabrati tri nova nositelja funkcije suca, odnosno sutkinje tijela čija je zadaća nadzor ustavnosti rada države. Svaki pojedinačni kandidat treba dobiti podršku barem dvije trećine svih zastupnica i zastupnika u Hrvatskom saboru kako bi bio izabran. S obzirom na to da je broj pristiglih kandidatura višestruko veći od broja sudaca koje treba izabrati, čini se da će Sabor imati o kome raspravljati.
Problem je, međutim, u načinu na koji se tu raspravu već sada vodi. On odražava poricanje samostalnosti pravne argumentacije, i u njezinoj formi i u njezinom sadržaju. Pokazuje se, naprotiv, nastojanje da se pravo, i to ono temeljno, ustavno, potpuno prenamijeni u tek jedan alat uobičajenih političkih procesa.
Ne treba misliti da su nastojanja podređivanja prava određenoj političkoj viziji nešto iznimno, jer ustavno je pravo uvijek na različite načine pod pritiskom političkog vrenja. Bitno je da, usprkos tim pritiscima, politika ne uspije u potpunosti sebi podrediti pravo. Ako joj to pođe za rukom, postaje bitno teže ograničiti samovolju države.
Zato je u slučaju izbora sutkinja i sudaca Ustavnog suda zabrinjavajuće što postoji politički konsenzus o otvorenoj politizaciji tog tijela. Čini se trenutačno da o tome, ako ne već o pojedinim ustavnim sutkinjama i sucima, sasvim sigurno postoji dvotrećinska većina u Saboru.
Sud je posebno osjetljiv na politizaciju zato što, zbog svojih ovlasti, uvijek mora jednom nogom stajati u politici, a drugom u Ustavu i pravu koje se nikada ne smije u cijelosti podrediti politici. On je poput psihoanalitičara koji ne može preglasati osobu s kojom radi, ali je dužan propitivati njezina razmišljanja i podsjećati je na ono što je ona, u naletu trenutka, možda sklona zaboraviti. Ako se takvog analitičara prisiljava da se utopi u osobi na čijim problemima radi, ne može više raditi svoj posao. Slično tomu, ako se od Ustavnog suda očekuje da se utopi u političkim kretnjama Hrvatskog sabora, on može ostati ustavnim sudištem samo po imenu, ali po sadržaju svojeg rada on to više nipošto neće biti.
Kao da smo na nekoj vrsti perverzne Eurovizije
Kada predstavnici vladajuće koalicije i oporbe uvjetuju izbor na Ustavni sud svojom političkom ortodoksijom, očekujući od „svojih“ kandidata da će na Sudu glasovati kako bi od njih očekivala ljevica, desnica ili centar, kada se otvoreno govori o „našim“ i „njihovim“ sucima, razvidno je da smo u ozbiljnom problemu.
Već sama činjenica da se postavilo pitanje trenutka izbora predsjednika Ustavnog suda pokazuje do koje je mjere pravna argumentacija potonula u političko mešetarenje.
Ako je u javnim raspravama o Ustavnom sudu postalo presudno tko će biti izabran, a onda i koje će ime nositi funkciju predsjednika Suda, pokazuje se da se ubrzano zatvara prostor otvorene i argumentirane rasprave, rasprave koja će voditi računa o pravno utemeljenim argumentima, a ne o osobama i njihovom političkom naboju. Ako nema takve rasprave, nema niti vladavine prava. U tim uvjetima zaista možemo raspredati o razlici između manje i više radikalnih sudaca, manje i više „lijevih“ odnosno „desnih“ sudaca, kao da smo na nekoj vrsti perverzne Eurovizije. Suština ustavnog prava – o kojoj bi sve grane vlasti trebale voditi računa – u toj viziji brižno mete zapećak, ali nikako nema svoj glas za stolom.
Važnost argumentacije za vladavinu prava i demokraciju
Suprotno raširenom uvjerenju, pravo nije tek nametanje jednog ispravnog odgovora, podržanog prisilom države. Ono je uvijek rezultat argumentiranih srazova gledišta.
Argumentacija u tome igra barem tri uloge.
Prvo, ona pomaže osigurati ravnopravnost. Načelno je nebitno tko argumentira. Nekoga se ne smije isključiti ili istaknuti zbog njegovog političkog uvjerenja, etničke pripadnosti, invaliditeta, rase, roda, seksualne orijentacije, imovnog stanja ili ikojeg drugog obilježja. U tom pogledu političke ravnopravnosti sâm Ustav zabranjuje apsolutno svaku diskriminaciju, po bilo kojoj osnovi. Iz ustavne je perspektive presudno što se i kako argumentira. Ako je pak na Sudu presudno tko argumentira i tko će Sud voditi, ako se biografija tog tijela svodi na „lijeve“ i „desne“, bitna uloga prava u osiguravanju ravnopravnosti na političkom polju postaje žrtvom stranačkog kokošarenja.
Drugo, argumentacija otvara prostor promjeni. Ako svaka naša odluka mora biti poduprta adekvatnim razlozima, znači da tu odluku možemo mijenjati kada se razlozi promijene. Nadalje, ako smo dali razloge za određenu odluku, pružili smo i okvire za buduću raspravu o njoj, kao i prostor za propitivanje razloga koji u ranijoj raspravi možda nisu izneseni. Činjenica da odlučuje većina ne znači da je ta većina zadana. Ona je plod sukobljavanja koja se stalno odvijaju, ali koja se uvijek moraju opravdavati argumentima utemeljenima u vladavini ustava. Ako se od Ustavnog suda očekuje da stalno odražava već zadane političke postavke, osiguravanje prostora demokratske promjene postaje izuzetno nesiguran pothvat. U ekstremnim slučajevima, takva instrumentalizacija Suda može dovesti u pitanje sposobnost promjene utjelovljene u osnovnim demokratskim procesima, kao što su izbori.
Treće, argumentacija samim svojim postojanjem zauzima određeno vrijeme i mjesto, uslijed čega štiti slabijeg u odnosu prema nužno nadmoćnijoj državi. Kao što nas uče promjene koje prolaze Sjedinjene Američke Države, ako se, primjerice, izvršnoj vlasti dopusti da postupa brzo, odlučno i bez sudske provjere, građanima će biti puno teže obraniti svoja temeljna prava. Kada se pojedince može privesti na ulici i izmjestiti ih iz teritorija države prije nego što sudovi dospiju reagirati, jasno je da su sami ustavni temelji države fatamorgana, lažna oaza u pustinji proizvoljne politike. Odustajanja od prava kao argumentacije, njegovo pretvaranje u preglasavanje na najapstraktnijoj razini, pomaže osigurati primat neartikulirane moći koja ne mora voditi računa o pojedincu. Takvo grubo nametanje po principu „uhvati me ako možeš“, kako je to formulirala Ketanji Brown Jackson, sutkinja Vrhovnog suda SAD-a, omogućava potpuno urušavanje vremena i prostora u korist političke vrhuške. Ustav tada više nije okvir politike, već njezin buldožer, njezin vjerni krvosljednik.
Odustajanje od argumentacije u slučaju hrvatskog Ustavnog suda
Jadranko Crnić, prvi predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske od osamostaljenja države, u svojim je radovima naglašavao kako je Sud „međuvlast“. Dakle, ne „nadvlast“, neka vrsta najvišeg autoriteta koji, zbog toga što primjenjuje Ustav, ima neograničeni prostor djelovanja. Ustavni sud nazivamo međuvlašću zato što djeluje u prostoru između različitih vlasti. Njegov zadatak nije, kao što je to kod sudova slučaj, konačno odlučiti neki slučaj. Umjesto toga, on tumačenjem Ustava treba osigurati prostor da se politički i pravni prijepori nastavljaju odvijati u ustavnim okvirima.
Primjerice, kada proglasi zakon neustavnim, Sud u pravilu ne utvrđuje da zakonodavac ne smije nikako uređivati pitanje na koje se zakon odnosio. On samo pruža tumačenje uvjeta kojih se zakonodavac u takvom uređivanju mora držati. Kada odlučuje o ustavnoj tužbi, Sud nalaže tijelima da u rješavanju pojedinačnih slučajeva trebaju na drukčiji način tumačiti ustavne standarde.
Zato je Sud međuvlast, jer stoji između ostalih vlasti i podiže između njih filtere ustavnog prava, kroz koje njihovo djelovanje mora proći da bi bilo ustavno prihvatljivo. S obzirom na osjetljivost svoje zadaće, Sud ne smije biti politički određen. Da bi mogao održati otvorenost Ustava, mora se čvrsto držati stručne argumentacije, a ne političkih preferencija. Iako članice i članove Suda bira Sabor, on bi baš zato trebao prvenstveno voditi računa da bira stručnjake koji se neće dati vezati političkim uvjerenjima. Uvjet dvotrećinske većine potreban za izbor svake pojedine članice i svakog pojedinog člana Suda upravo tome treba služiti.
U trenutačnom političkom trenutku, razvidno je da posebno u Saboru postoji težnja prema ukidanju osnova na kojima Sud djeluje kada nastupa kao međuvlast. Političari, i oni u vladajućoj koaliciji i oni u oporbi, inzistiraju da na Sud izaberu „svoje“ kandidatkinje i kandidate. Oni žele na Sudu replicirati odnose koje vide u Hrvatskom saboru.
Time se hoće stranačku pripadnost pretvoriti u alat transparentnosti na Ustavnom sudu. To tijelo postaje providno, čitljivo kao politički određeno ne po tome što kontrolira politiku i poziva je na odgovornost, već time što je jasno ili se barem želi da bude jasno „tko je čiji“. Tu vrstu jasnoće, međutim, nije moguće spojiti sa Sudom koji počiva na argumentaciji. Ako politička pripadnost treba odrediti ishode, nema stručnih argumenata i nema vladavine prava.
Velik je propust donedavnog predsjednika Ustavnog suda, dr. sc. Miroslava Šeparovića, što nije na to dosljedno upozoravao u javnom prostoru. Umjesto toga, nedavno je istaknuo kako je dobro da Sud bude „ideološki izbalansiran“ te da Sud treba predstaviti složene političke preferencije hrvatskog društva.
Ustavni sud nije predstavničko tijelo
Ustavni sud, međutim, nije predstavničko tijelo. On nije gornji dom Sabora. Na njemu nije da predstavlja složenosti hrvatskog društva niti po jednoj osnovi, niti da udara „ideološki balans“. Na njemu je da pruži prostor kvalitetne stručne argumentacije u visoko političkim pitanjima. Njegovo vodstvo nije tu da predstavlja liberalne i konzervativne struje u hrvatskom društvu, već da osigura da Sud može neometano obavljati tu svoju zadaću. Ništa manje i ništa više od toga.
Nedavna epizoda s izborom novog vodstva Ustavnog suda tek je jedna epizoda u ovom dužem, mučnom serijalu. Izbor novog predsjednika i njegove zamjenice nedvojbeno je bio legalan utoliko što nitko sucima na odlasku ne može zabraniti, u uvjetima isteka mandata donedavnog predsjednika Suda, sudjelovati u izboru novog predsjednika. Svakako je moguće braniti da bi bilo bolje da se pričekalo s time do završetka izbora novih sudaca, da bi time izbor bio legitimniji, jer dao bi se glas svima koji će naredne četiri godine raditi pod novim vodstvom Suda.
Na ovom mi se mjestu čini važnijim upozoriti koliko se izbor predsjednika i zamjenice Suda vezao za zbivanja u Hrvatskom saboru i zamišljenu prevlast „vlasti“ ili „opozicije“. Znakovito je da se autonomija Ustavnog suda nije isticala u javnoj raspravi niti da se postavilo pitanje predviđene i realne uloge predsjednika Ustavnog suda u radu tog tijela.
Ustavni bi sud trebao djelovati kao zajednica ravnopravnih stručnjakinja i stručnjaka čije odnose definira argumentirana rasprava, a ne brojčana prevlast ili stranačka vjera.
Najveći je problem Suda što očito postoji namjera da ga se preustroji u korisni alat dnevne politike. Da tome nije tako, izbor čelnika tog tijela ne bi bio niti približno tako bitan niti kontroverzan.
U takvim se uvjetima ne možemo zadovoljiti time što navodno predsjednik Suda pripada jednom političkom pedigreu, a njegova zamjenica drugom. Ne možemo se zadovoljiti niti mjerenjem njihove političke umjerenosti.
Upuštanje u takve rasprave znači da smo odustali od onoga što bi Ustavni sud trebao biti, da smo se pridružili prešutnom ustavotvornom projektu neodgovorne dvotrećinske većine Hrvatskog sabora. Trebamo se umjesto toga pitati gdje je, u tom općem stampedu politizacije, ostao Ustav Republike Hrvatske.
