Od subotnjeg jutra međunarodna javnost s neskrivenom je napetošću pratila razvoj događaja u Venezueli, iščekujući svaku novu informaciju o američkom napadu na tu zemlju i otmici predsjednika Nicolása Madura.
Od viralnih videa s terena, političkih poruka, preko memova i crnog humora, do manipulativnih sadržaja i dezinformacija, online prostor postao je glavno poprište interpretacija ovih događaja. Čak su i službeni profili – uključujući Bijelu kuću – objavljivali sadržaje kojima su proslavili operaciju i narugali se Maduru.
Vijesti je na kapaljku preko društvenih mreža, kasnije u izjavama za medije, puštao američki predsjednik Donald Trump, zadivljen “akcijom” i “brzinom” operacije koju je pratio “kao da gleda televizijsku seriju”.
Bez velikog objašnjenja i opravdanja, najavio je kako će SAD “voditi” Venezuelu sve dok se ne osigura “sigurna, pravilna i razumna tranzicija”, a da će “američke naftne tvrtke također popravljati “pokvarenu infrastrukturu” Venezuele.
Američki državni dužnosnici pridružili su se Trumpovom trijumfalizmu, odbacujući zabrinutost oko toga je li uporaba sile protiv jedne suverene države i operacija zarobljavanja stranog čelnika bila zakonita.
Argument samoobrane iznimno je klimav
Marc Weller, direktor Programa međunarodnog prava britanskog instituta Chatham House, među brojnim je stručnjacima koji smatraju da ono što su Sjedinjene Američke Države učinile nije legalno.
“Strašna stvar je što, izgleda, SAD nije briga. U prethodnim slučajevima imali smo barem neki pokušaj prikrivanja nečega što je vjerojatno bilo kršenje međunarodnog prava, u pravnom smislu, kako bismo dobili neku vrstu poluuvjerljivog objašnjenja”, rekao je u podcastu Independent Thinking.
Prisjetio se invazije na Irak 2003. godine kada su SAD i Velika Britanija pokušavale izvući UN-ovu rezoluciju koja podržava upotrebu vojne sile na tu zemlju. A kada su – unatoč neuspješnom pokušaju u UN-u – upotrijebili silu, kaže Weller, barem su “ponudili neku vrstu pravnog argumenta, iako nije bio osobito uvjerljiv”.
“Ovdje SAD kažu da sve što čine jest provođenje domaćeg zakona. I da to nije međunarodni problem. Ali naravno, ako upotrijebite 150 teško naoružanih zrakoplova za bombardiranje tuđeg teritorija, a zatim prisilno izvučete njihovog predsjednika, to je masovno kršenje međunarodnog prava suvereniteta i stroge međunarodne zabrane upotrebe sile”.
Radi se, prije svega, o potencijalnom kršenju Povelje Ujedinjenih naroda, koja je potpisana u listopadu 1945. godine i osmišljena kako bi se spriječio još jedan sukob razmjera Drugog svjetskog rata. Jedna od glavnih odredbi ovog sporazuma – poznata kao članak 2(4) – propisuje da se države moraju suzdržati “od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda”.
U intervjuu za Fox News, američki veleposlanik pri UN-u Mike Waltz odbacio je “prigovaranje” o članku 2. Povelje UN-a, dodajući da članak 51. povelje dopušta “inherentno pravo nacije na samoobranu”.
“Dakle, u ovom slučaju imate narkobosa, nelegitimnog vođu optuženog u SAD-u koji koordinira s Kinom, Rusijom, Iranom, terorističkim skupinama poput Hezbollaha, koji pumpa drogu, nasilnike i oružje u SAD, prijeteći invazijom na svoje susjede”, rekao je Waltz.
Točno je da međunarodno pravo priznaje iznimke od zabrane upotrebe sile: odobrenje Vijeća sigurnosti i samoobranu prema članku 51. Povelje UN-a. Odobrenje Vijeća sigurnosti SAD nisu imale, a što se tiče druge iznimke, velik broj stručnjaka inzistira na tome da bi argument samoobrane mogao biti validan samo kad bi Venezuela pokrenula oružani napad na SAD, što nije bio slučaj (1, 2, 3).
Trgovina drogom i “narkoterorizam”, za što se tereti Madura, ne opravdava upotrebu sile.
Tom Dannenbaum, profesor na Pravnom fakultetu Stanford rekao je za američki portal FactCheck kako trgovina drogom nikako ne može biti izjednačena s oružanim napadom: “Činjenica da je trgovina drogom ozbiljan zločin ne podrazumijeva ovlaštenje za upotrebu vojne sile protiv druge države, čak i ako se sumnja da su dužnosnici te države uključeni u kriminalnu aktivnost”.
Jesu li zaobiđeni i američki zakoni?
U četvrtak je američki Senat dao zeleno svjetlo rezoluciji koja bi spriječila predsjednika da odlučuje o daljnjim vojnim akcijama protiv Venezuele bez odobrenja Kongresa, dok je Trump rekao da bi američki nadzor nad zemljom mogao potrajati godinama.
Dogodilo se to usred raširene rasprave o tome je li vojna operacija u Venezueli koju je pokrenuo Trump usklađena s ustavnim ovlastima predsjednika i zakonskim zahtjevima za konzultiranje i odobrenje Kongresa.
Na konferenciji za novinare 3. siječnja nakon Madurovog uhićenja, državni tajnik Marco Rubio potvrdio je da članovi Kongresa nisu unaprijed obaviješteni, inzistirajući da to “nije operacija koja zahtijeva odobrenje Kongresa”.
Trump je rekao da je administracija zabrinuta zbog mogućnosti curenja vijesti o odluci od strane zakonodavaca.
Prema pisanju PolitiFacta, neobično je da administracija ne ponudi prethodnu obavijest – barem odabranoj skupini od osam viših zakonodavaca kojima se mogu dati povjerljive informacije. Primjerice, u lipnju prošle godine, administracija je obavijestila Republikance o nadolazećem američkom napadu na iranska nuklearna postrojenja.
To se nije dogodilo s napadom u Venezueli, što ukazuje na potencijalno kršenje Rezolucije o ratnim ovlastima. Također, iako je operacija planirana i provedena u tajnosti, ona ne odgovara definiciji “tajne akcije” prema ovom zakonu.
Zakon se odnosi na operacije čija je “namjera da uloga vlade Sjedinjenih Država ne bude očita ili javno priznata”. “Napad u Venezueli jednostavno ne može odgovarati jasnoj zakonskoj definiciji tajne operacije… Očito postoje povjerljivi aspekti gotovo svake vojne operacije, ali to ih ne čini tajnim operacijama“, rekao je za PolitiFact Michael J. Glennon, profesor ustavnog i međunarodnog prava na Sveučilištu Tufts.
Američki Brennan Center for Justice također ističe da nema pravne osnove za invaziju na Venezuelu te kako je argument optužnice protiv Madura kao osnova za vojni napad “podjednako neutemeljen koliko i opasan”:
“Protiv brojnih pojedinaca diljem svijeta trenutačno su na snazi kaznene optužnice u Sjedinjenim Državama. Kada bi sama činjenica njihova postojanja otvarala vrata izvanrednim ratnim ovlastima, to bi poništilo pažljivo ustavno razgraničenje ratnih ovlasti i gotovo u potpunosti prepustilo odluku o odlasku u rat izvršnoj vlasti.”
Jeremy Paul, stručnjak za ustavno pravo na Sveučilištu Northeastern u SAD-u, rekao je za Deutsche Welle kako su izjave predsjednika o “upravljanju” Venezuelom i njezinim naftnim poljima “potpuno potkopale” objašnjenje o hvatanju optuženih bjegunaca američkog pravosuđa, Madura i njegove supruge.
“Uhitili smo ga, sada je u pritvoru, sudit će mu se u New Yorku. To bi trebao biti kraj, zar ne? Ne bi trebalo biti nikakvog daljnjeg razloga da se išta ubuduće događa. Sve što je predsjednik Trump rekao o naftnim poljima, o vođenju zemlje, o suradnji s raznim venezuelskim dužnosnicima… Sve to potpuno potkopava obrazloženje koje je iznio državni tajnik Rubio”, pojasnio je.
Mlake reakcije američkih saveznika
Iako američki napad na Venezuelu i prisilno odvođenje predsjednika Madura predstavljaju ozbiljan izazov međunarodnom pravu, reakcije međunarodne zajednice u velikoj su mjeri ostale suzdržane. Većina država ograničila se na diplomatske izjave o “zabrinutosti” i općenite pozive na povratak pravnom poretku, dok su rijetki visoki dužnosnici bili spremni poslati snažniju poruku.
Dugogodišnji saveznici Venezuele oštro su osudili američke postupke. Rusija je optužila SAD za “čin oružane agresije” koji je “duboko zabrinjavajući i vrijedan osude”. Kina “duboko šokirano i snažno osuđuje” upotrebu sile protiv suverene zemlje i njezina predsjednika.
Mnoge latinoameričke zemlje, uključujući susjede Venezuele, Kolumbiju i Brazil, također su osudile postupke, dok je Trumpov saveznik u Argentini, Javier Milei, na društvenim mrežama napisao “sloboda ide naprijed”.
Američki saveznici bili su rezervirani, pozivajući na mirnu tranziciju vlasti u Venezueli. Britanski premijer Keir Starmer izjavio je da UK “Madura smatra nelegitimnim predsjednikom” i “nije prolio suze zbog kraja njegova režima”, ali je pozvao na “siguran i miran prijelaz na legitimnu vladu”. Njemački kancelar Friedrich Merz rekao je da je zakonitost američke operacije “složena” i upozorio da se “ne smije dopustiti pojava političke nestabilnosti u Venezueli”.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, kao i inače, “pomno prati” situaciju u Venezueli.
“Podržavamo narod Venezuele i mirnu i demokratsku tranziciju. Svako rješenje mora poštivati međunarodno pravo i Povelju UN-a”, bila je njena prva reakcija.
Tu je liniju slijedilo i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je u priopćenju ponovilo kako “režim Nicolása Madura nije imao legitimitet koji proizlazi iz demokratski provedenih izbora” i dodalo, očekivano, kako “situaciju pažljivo prati”, u bliskoj koordinaciji s Europskom unijom.
Predsjednik Zoran Milanović, kojeg javnost nije vidjela nekoliko dana, dosad nije imao nikakav komentar.
Među Europljanima oštriju je reakciju izrazio španjolski premijer Pedro Sánchez koji je napisao kako njegova zemlja “neće priznati ni intervenciju koja krši međunarodno pravo i gura regiju prema horizontu neizvjesnosti i ratobornosti”, uz ogradu da “Španjolska nije priznala Madurov režim”.
Trumpovi apetiti
Strah već postoji – a probudio se s ruskom invazijom na Ukrajinu – da se međunarodni pravni poredak pomaknuo prema modelu u kojem velike sile djeluju nekažnjeno, dok suverenitet manjih država postaje relativan. U tom kontekstu, stručnjaci upozoravaju na opasnost da bi toleriranje američkih akcija u Venezueli moglo dodatno oslabiti pravne argumente na kojima Europa temelji svoju diplomaciju.
“Ako Europa pristane na američke akcije protiv Madurovog režima, riskira slabljenje pravnih načela koja podupiru njezino protivljenje ruskoj invaziji na Ukrajinu“, rekao je za The Guardian Alberto Alemanno, profesor europskog prava.
Američki napad na Venezuelu ne može se promatrati izolirano, već kao dio šireg obrasca vanjske politike Trumpove administracije. Paralelno s događajima u Caracasu, Trump je govorio o potrebi američke dominacije zapadnom hemisferom te otvoreno spominjao mogućnost intervencija u Kolumbiji, Meksiku i Kubi.
Istodobno je obnovio i ambicije vezane uz Grenland, arktički teritorij koji je dio Kraljevine Danske, sugerirajući da bi SAD trebao preuzeti kontrolu nad tim područjem zbog sigurnosnih i geopolitičkih interesa.
Što se tiče Grenlanda, poruka Europske unije bila je jača nego o Venezueli, no bez previše sadržaja. Kako analizira Euronews, nijedna od izjava visokoprofiliranih dužnosnika nije upućivala na mjere, vojne ili ekonomske, koje bi EU mogla biti spremna primijeniti kako bi zaštitila suverenitet i teritorijalni integritet jedne od svojih država članica.
Stoga ostaje pitanje dokad će EU “pomno pratiti” Trumpovu “televizijsku seriju”.
