„Protiv koga se danas bore tzv. ‘hrvatski antifašisti’? U Hrvatskoj nema fašizma. Postoji samostalna Republika Hrvatska. Pa zašto se i dalje maše jugoslavenskim zastavama i nose majice s Titom? Tko to dopušta i u čije ime? Relativiziranje Domovinskog rata znači relativiziranje same hrvatske države. Treba oprostiti, ali nikada zaboraviti“, stoji u statusu objavljenom u javnoj Facebook grupi „Hrvatsko slovo“ (arhivirano ovdje).
Uz status se nalazi i fotografija koja služi kao vizualna potvrda tvrdnji iz objave. Na njoj se vidi skupina osoba koja hoda ulicom, očito u nekoj povorci, od kojih neki nose zastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a jedna osoba odjevena je u crvenu majicu s likom Josipa Broza Tita te zeleni kačket s crvenom petokrakom.
Status je u Facebook grupi „Hrvatsko slovo“, koja ima 21.000 pratitelja, objavio Želimir Čečura, bivši ravnatelj zagrebačke XIII gimnazije koji se na Facebooku predstavlja kao „Optimist zdravog razuma“. Objava ima preko 300 lajkova, gotovo jednako toliko komentara te je podijeljena tridesetak puta.
Iako se u statusu ne precizira lokacija fotografije, on je formuliran tako da prizore povezuje s Hrvatskom, što se i dogodilo, pa većina reakcija ispod objave uključuju političke optužbe i uvrede.
Brojni korisnici pozivaju na obračun s ljudima s fotografije. Tako jedan korisnik piše: „Ovo je sramota za državu Hrvatsku,Generali i kompletna braniteljska populacija sram vas bilo.ovo dopustiti je poraz za cijelu Hrvatsku.“, drugi upozorava na „djecu udbaša što nam vode državu“, treći zaziva „zakon o lustraciji“, četvrti sugerira zatvorske kazne, dok peti zaključuje da je ovo sramota za hrvatsku policiju i Ministarstvo unutarnjih poslova. Ljude s fotografije naziva se „prascima“ i „šugokomunistima i šugoudbašima koji vladaju Hrvatskom“, traži se da ih se kazni izgonom iz države, pretuče, smjesti u zatvor ili preporučuje: „Na goli otok tifusare“. Ima i onih koji uz emoji eksploziva poručuju da će i „tifusari doći na red“.
Fotografija iz 2017.
Međutim, fotografija uopće nije snimljena u Hrvatskoj, pa čak ni na prostorima bivše Jugoslavije. Snimljena je u Italiji, točnije u Trstu. Iako je autor fotografije nepoznat, uz pomoć dostupnih alata, uspjeli smo je datirati u 2017. godinu kada su u Trstu sindikati organizirali Prvomajski marš.
Na obilježavanju Prvog maja u tršćanskoj je povorci te godine bilo na desetine raznih zastava s crvenom petokrakom – od zastava SFRJ preko zastava Socijalističke Republike Slovenije do talijanskih zastava sa zvijezdom petokrakom, odnosno zastava kakve su tijekom Drugog svjetskog rata nosili talijanski partizani.
Galerija s više fotografija snimljenih tog dana može se naći u britanskoj bazi fotografija Alamy, a potpisuje ih Ferdinando Piezzi. Istu skupinu ljudi koji se nalaze na fotografiji objavljenoj u Facebook grupi „Hrvatsko slovo“ Piezzi je snimio s leđa uz opis: „Oko tisuću ljudi okuplja se i maršira kroz grad Trst, kao i svake godine, povodom Praznika rada. Istoga dana obilježava se i oslobođenje Trsta 1. svibnja 1945. godine, kada su jugoslavenski partizani, u zajedničkom naporu s talijanskim partizanima, ušli u Trst i istjerali nacifašiste iz grada. Unatoč zabrani aktualnog gradonačelnika o isticanju bilo kakvih simbola talijansko-jugoslavenskog otpora, vijore se zastave bivše Jugoslavije i zastave talijanskih partizanskih brigada. Kao satiričnu šalu, neki ljudi nose transparent poznate marke piva koja ima veliki logotip crvene zvijezde.“
Fotografija iz Facebook objave s „Hrvatskog slova“ devet godina kasnije pojavila se na nekim hrvatskim portalima koji su početkom svibnja izvještavali o „zgroženosti građana Trsta jugoslavenskim zastavama i majicama s Titom“ (vidi 1, 2, 3, 4, 5 ). Povod ovim tekstovima bio je komentar novinara Francesca Vivianija objavljen 2. svibnja ove godine na lokalnom tršćanskom portalu Triestenews. U komentaru se iznosi teza da Trst 1. svibnja 1945. godine nije oslobođen već okupiran, nakon čega su uslijedila uhićenja, deportacije i likvidacije te da bi se taj dan trebao obilježavati samo kao Praznik rada.
Te 2017. godine proslava Prvog maja izazvala je brojne reakcije javnosti, prvenstveno političara koji su se referirali na crvene petokrake i jugoslavenske zastave. Isticalo se da takvi simboli dijele građane umjesto da ih ujedinjuju te da se treba posvetiti budućnosti, umjesto prošlosti. I tadašnji senator Demokratske stranke, Francesco Russo, zauzeo je stav protiv jugoslavenskih zastava, dok je tadašnji zamjenik gradonačelnika Trsta, Pierpaolo Roberti iz desno-populističke stranke LEGA, izrazio nadanje da će „sindikati marginalizirati one koji ovaj datum koriste za ponovno rasplamsavanje mržnje i nasilja“.
U tekstu portala Trieste Prima navodi se kako se „mnogi prosvjednici na maršu nisu složili“ s ovakvim ocjenama te citira izjavu aktivistice Katje Kjuder koja je upitana o svojim motivima da na marš ponese zastavu sa zvijezdom rekla: „Nosim ovaj simbol s ponosom. Kći sam partizana i kurira. Da nije bilo ove zastave, ne bih postojala; moja majka bi bila spaljena u koncentracijskom logoru“. Njena izjava referira se na nacistički koncentracijski logor u Trstu, Risiera di San Sabba (Rižarna), koji je djelovao od 1943. do ulaska partizana u grad.
Logor Rižarna
Logor se primarno koristio za eliminaciju pripadnika otpora u Operativnoj zoni Jadranskog primorja, što je uključivalo dijelove današnjih talijanskih, slovenskih i hrvatskih teritorija (Istra, Rijeka, Gorski kotar i dio kvarnerskih otoka), ali i tranzitni logor za Židove.
Prema istraživačkom projektu deathcamps.org koji dokumentira nacističke logore smrti, procjenjuje se da je kroz Rižarnu prošlo oko 25.000 partizana i Židova, a da ih je 3.000 do 5.000 ubijeno strijeljanjem, premlaćivanjem ili ispušnim plinovima. Memorijalna web stranica logora, danas muzeja, ističe pak kako nema preciznih istraživanja o tome koliko je točno zatvorenika prošlo kroz logore, objašnjavajući da je tijekom suđenja navedeno kako je bilo najmanje 2.000 ubijenih, „uglavnom pripadnika Pokreta otpora (Talijani, Slovenci i Hrvati), talaca zarobljenih tijekom racija i civila uhićenih zbog sumnje na suradnju s partizanima“, dok su neki povjesničari „naveli mnogo veću brojku, između 4.000 i 5.000“.
Inače, prisutnost simpatija prema socijalističkoj Jugoslaviji u Trstu ima duboke povijesne korijene. U gradu su djelovali masovni politički pokreti povezani s komunističkim i antifašističkim otporom, a dolazak partizana u Trst dio građana je dočekao sa slavljem, što potvrđuju i fotografije masovnih okupljanja (1, 2), dok ga dio talijanske javnosti i danas povezuje s poratnim nasiljem, fojbama i egzodusom stanovništva iz Istre i istočnojadranskih otoka.
Tako je 1945. godine u Trstu osnovana Unione Antifascista Italo-Slava (Talijansko-slavenska antifašistička unija) koja je djelovala na području Slobodnog teritorija Trsta s oko 70.000 članova koji su za cilj imali autonomiju Trsta ili njegovu integraciju u Jugoslaviju. Organizacija je izdavala tjedne novine Fronte unico i L’Istria nuova te koristila verziju talijanske zastave s crvenom zvijezdom, a 1949. godine izašla je na lokalne izbore te osvojila većinu u nekim općinama Slobodnog teritorija Trsta.
Generalno, u Italiji je u poslijeratnom razdoblju već postojala vrlo jaka tradicija glasanja za socijalističke i komunističke stranke. Na prvim talijanskim postratnim izborima 1946. godine Talijanska socijalistička partija proleterskog jedinstva osvojila je 20,68 posto glasova, a Talijanska komunistička partija 18,93 posto.
Istovremeno, ulazak partizana u Trst za dio talijanske javnosti ostaje kontroverzan zbog poslijeratnih likvidacija, fojbi i egzodusa dijela talijanskog stanovništva iz područja koja su nakon rata pripala Jugoslaviji.
Simboli SFRJ u talijanskim gradovima
Posljednjih godina nije neuobičajeno da se simboli SFRJ pojavljuju u talijanskim gradovima u raznim prigodama, uglavnom kao izraz antifašističke tradicije, komunističkog identiteta ili protivljenja onome što dio ljevice smatra povijesnim revizionizmom u interpretaciji Drugog svjetskog rata, dok ih drugi doživljavaju kao simbol totalitarnog režima i poslijeratnih zločina.
Primjerice u Firenzi je 2023. godine istaknut veliki broj jugoslavenskih zastava na masovnim prosvjedima održanim nakon što su lokalni neofašisti napali dvojicu srednjoškolaca koji su odbili uzeti njihove letke.
I prošle godine na zgradi društvenog centra u tom gradu izvješene su zastave SFRJ uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtve fojbi i julijansko-dalmatinski egzodus za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata koji se obilježava od 2004. godine na 10. veljače. Taj je datum odabran jer su na taj dan 1947. godine potpisani Pariški mirovni ugovori kojima su Rijeka, Istra, Zadar, Slovensko Primorje, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, priznati kao sastavni dio Jugoslavije.
U veljači 2023. godine u Bologni, Rimu i Firenzi pojavili su se plakati s fotografijom Josipa Broza Tita te jugoslavenskom zastavom u pozadini na kojima je pisalo „na pravoj strani povijesti: sa sjećanjem na jugoslavenski otpor protiv fašističkog revizionizma“. Plakati su pojašnjeni ovako: „Kriminalizacija onih koji su se borili i oslobađali svoj narod od bijede rata i nacističko-fašističke okupacije jedan je od najgorih eksperimenata prekrajanja povijesti, u pokušaju da se očiste naša lica, ruke i savjesti od civilne i partizanske krvi prolivene u tim godinama. Jugoslavenski otpor predvođen Titom bio je od velike važnosti i za talijanske partizane, koji su pružali međusobnu podršku i jedinstvo u borbi u ime internacionalizma protiv nacističkog i fašističkog barbarstva“.
Neki desni mediji u Italiji reagirali su i lani kada je, također uoči „Dana sjećanja“, podružnica Nacionalnog udruženja partizana Italije (ANPI) objavila proglas u kojem obilježavanje „Dana sjećanja“ nazivaju danom povijesnog revizionizma u antipartizanskom smislu, objašnjavajući da su „neofašisti na vlasti pretvorili povijesno pitanje u političko, nakalemljujući ga na činjenicu da se Italija nikada nije u potpunosti suočila s fašizmom“.
Istog dana je i talijanska komunistička studentska i omladinska organizacija Cambiare Rotta javno zauzela stav „za jugoslavenski otpor i protiv povijesnog revizionizma na sveučilištima“. Ni dva mjeseca kasnije, velike zastave SFRJ izvješene su i na bivšoj gradskoj vijećnici u Goriziji, dok su u veljači ove godine u Cagliariju postavljeni plakati s natpisom „10. veljače. Dan sjećanja na partizane“, uz poznatu fotografiju partizanke Milje Marin.
Koliko se može vidjeti iz dostupnih snimki ovogodišnjeg Prvomajskog marša, u Trstu je među okupljenima bilo tek nekoliko zastava SFRJ i SR Slovenije, a u povorci su se našle brojne palestinske zastave, kao i anarhosindikalističke te crvene zastave sa srpom i čekićem.
Zaključno, fotografija objavljena u Facebook grupi „Hrvatsko slovo“ nije snimljena u Hrvatskoj, nego u Trstu, i to još 2017. godine. Nastala je u specifičnom kontekstu obilježavanja Prvog maja i rasprava o antifašističkom nasljeđu u Italiji. Izostavljanjem mjesta, vremena i okolnosti nastanka fotografije, njoj se pripisuje nacionalno političko značenje koje ona nema te se može pogrešno interpretirati kao prizor povezan s političkim prilikama u Hrvatskoj, iako je riječ o događaju ukorijenjenom u specifičnoj talijanskoj antifašističkoj i memorijskoj tradiciji.
