Zagrebačka policija upozorava da će 9. svibnja biti sigurnosno zahtjevan dan zbog tri velika događaja – Trnjanskih kresova, Hoda za život i utakmice Dinama i Hajduka – koji se vremenski preklapaju i “nose povećan rizik”.
Dok se grad i policija pripremaju za logistički izazovnu subotu, javni prostor zagušen je ideološkim bitkama koje tradicionalno prate iščekivanje Trnjanskih kresova, manifestacije obilježavanja oslobođenja Zagreba od fašističke vlasti.
Upravo ovo doba godine, prijelaz iz travnja u svibanj, redovito služi kao pozornica za desničarski politički i medijski narativ koji, s gotovo ritualnom predvidljivošću, inzistira na revizionističkim tvrdnjama.
Stoga ćemo u ovom tekstu analizirati neke od najzastupljenijih netočnih ili iskrivljenih tvrdnji vezanih uz taj događaj, smještajući ga u odgovarajući kontekst.
Dio pobjedničke koalicije
Trnjanski kresovi obnovljena je tradicija obilježavanja i slavljenja oslobođenja grada od nacifašističkog okupatora i kvislinške ustaške vlasti tijekom Drugog svjetskog rata. Manifestacija na Savi održavala se od 1977. pa do kraja 1980-ih, na mjestu koje ima povijesni značaj. Ondje su partizani 8. svibnja 1945. godine skelom preko Save ušli u grad.
Održavaju se dvanaestu godinu zaredom, u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), kao sjećanje na povijesni događaj, ali i, kako naglašavaju u proglasu, u znak “otpora povijesnom i suvremenom fašizmu”.
S druge strane, brojni politički akteri i desničarski mediji, inzistiraju na tvrdnji da je Zagreb toga svibnja 1945. godine okupiran, a ne oslobođen, pa oslobođenje podrugljivo stavljaju pod navodne znakove (1, 2, 3, 4).
Zagreb je bio glavni grad kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), utemeljene na rasnim zakonima i teroru. NDH je od početka bila ovisna o nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, koje su snažno utjecale na razvoj unutarnjih prilika i državni ustroj. Na njezinu su području bile stacionirane postrojbe talijanskih i njemačkih oružanih snaga. NDH su priznale i s njom održavale diplomatske odnose samo države članice Sila Osovine i njihove marionetske vlade.
O karakteru NDH višekratno su presuđivali i hrvatski sudovi (iako se ponekad igraju zbunjenog promatrača, dopuštajući iznimke za korištenje ustaških pokliča), uključujući Ustavni sud prema kojemu je NDH nacistička i fašistička tvorevina i kao takva “predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji”.
To stoji i u Ustavu RH, koji u svojim izvorišnim osnovama suvremenu hrvatsku državnost gradi na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a eksplicitno nasuprot proglašenju i režimu NDH.
Dok desni diskurs pokušava svibanj 1945. prikazati kao početak nove okupacije, povijesni dokumenti Saveznika – od Teherana do Jalte – govore suprotno. Jugoslavenska vojska u tom je trenutku bila integralni dio pobjedničke koalicije.
Uostalom slavlje oslobođenja nije tek lokalna povijesna crtica. 8. svibnja 1945. tisuće ljudi izašlo je na ulice gradova diljem svijeta kako bi proslavili vijest o predaji Njemačke i kraju Drugog svjetskog rata u Europi. Dan pobjede (VE-Day) državni je praznik u nekoliko europskih zemalja, a obilježava se i ondje gdje nije formalan praznik.
Europska unija početkom svibnja slavi Dan Europe – 9. svibnja obilježava se Schumanova deklaracija iz 1950. godine, donesena upravo na petogodišnjicu kraja rata, čime se označava kraj neprijateljstava i početak procesa europskih integracija.
Uloga postrojbi “iz Srbije”
Akteri s desnice već godinama ističu samo uloge jedinice Druge Jugoslavenske armije (prvenstveno 45. srpske i 28. slavonske divizije) kako bi se oslobođenje prikazalo kao zavjera protiv Hrvata (1, 2). Navodno je dio te zavjere sprječavanje, “hrvatskih jedinica”, točnije Desetog zagrebačkog korpusa, da prvi uđu u grad.
Važno je naglasiti da je Zagreb već od 6. svibnja bio otvoren: ustaške vlasti i vrh NDH su ga napustile. Ipak, na rubovima grada i dalje se nalazio znatan broj njemačkih i ustaških snaga, a u samom gradu djeluju represivne ustaške skupine koje u kaotičnim uvjetima provode nasilje. Upravo zato zagrebački ilegalci javljaju partizanskom vodstvu da je potrebno što prije ući u grad.
Jedinice Prve armije imale su teži put prema Zagrebu kojem su prilazile s istoka jer su naišle na jak otpor ostataka njemačkih i ustaških jedinica. Jedinice Druge armije tih su dana bile uspješnije, pa se njihov smjer i zadatak u zadnji čas mijenja te one, usred te strateške odluke, doista prve ulaze u grad s južne strane, preko savskih mostova.
Deseti korpus Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, nazvan Zagrebački, djelovao je na širem prostoru sjeverozapadne Hrvatske, imao je važnu ulogu u operativnom rasporedu, iako je ušao u oslobođeni grad 9. svibnja.
Svesti cijeli događaj na samo određenu diviziju znači ignorirati činjenicu da je oslobođenje Zagreba bilo dio šire operacije u kojoj sudjeluje više armija i korpusa. Uostalom, od 1941. do 1945. godine u glavnom gradu postojao je organizirani, ilegalni pokret otpora pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske (KPH) i SKOJ-a, koji je obuhvaćao široku mrežu građana usmjerenih na sabotaže, diverzije i pomoć partizanskim jedinicama.
Potreba da se naglasi tko je prvi ušao u Zagreb nastala je naknadno, dok je u svibnju 1945. godine pitanje tko ulazi prvi bilo odraz stvarnih vojnih prioriteta Jugoslavenske armije.
Kako je povjesničar Josip Jagić objasnio za portal Bilten, stvarnost je bila puno kompleksnija, “budući da je oslobođenje bilo kojeg kraja ili grada u Jugoslaviji, pa tako i Zagreba, dolazilo kao posljedica kombiniranog borbenog djelovanja raznih vojnih jedinica iz raznih dijelova Jugoslavije”.
Napominje kako naredbe Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije i sam njihov ton idu u prilog tezi da je uistinu postojala želja Vrhovnog štaba da se jedinicama Desetog zagrebačkog korpusa omogući da prve uđu u svoj grad i da one budu te koje su ga oslobodile.
Poslijeratne žrtve
Precizni brojčani podatci o stradanju i popisi žrtava Drugog svjetskog rata nisu nikada utvrđeni. Nakon rata jugoslavenska je vlada Međusavezničkoj konferenciji za reparaciju u Parizu službeno prijavila 1,7 milijuna poginulih. Potkraj 1980-ih objavljena su istraživanja koja su postavila drugačije brojčane okvire (oko milijun izravnih ratnih gubitaka u Jugoslaviji, a u Hrvatskoj 271 tisuća ljudi).
Slična je situacija i s brojem žrtava u poslijeratnom razdoblju. Ozbiljna historiografija potvrđuje da su nakon završetka rata počinjeni poratni zločini i likvidacije, ali procjene kredibilnih istraživača kreću se od oko 20 tisuća do najviše 45–55 tisuća žrtava Bleiburga i Križnog puta, dok tvrdnje o “stotinama tisuća” ubijenih nemaju arhivsku ni demografsku podlogu.
U međuvremenu saznajemo da je hrvatska vlada odlučila uložiti 1,7 milijuna eura kako bi popisala “žrtve ratova i političkog nasilja u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća”. O projektu se ne zna mnogo, osim da će se istraživači koje vlada plaća da popišu žrtve voditi “čvrstim znanstvenim kriterijima”, no svakako postoji skepsa da projekt neće staviti točku na “i” desetljetnim ideološkim raspravama.
Kada je riječ o žrtvama nakon 8. svibnja 1945. godine, desničarski narativi često posežu za preuveličavanjem, brisanjem konteksta, netočnim ili neutemeljenim tvrdnjama kako bi delegitimirali antifašističku pobjedu. Izrazi poput “partizanskog genocida” i “krvavog pira partizana” u kontekstu 8. svibnja 1945. u Zagrebu često se koristi u revizionističkim krugovima (1, 2) kako bi se sam čin oslobođenja izjednačio s neselektivnim masakrom civilnog stanovništva.
Prema pisanju desničarskih portala, glavni počinitelji zločina u Zagrebu bili su pripadnici takozvane “lajbek milicije”, za koju tvrde da je dobila nadimak po odjeći koju su nosili, a koja je bila “krvlju poprskana”. “Lajbek milicija” navodno je bila operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.
Međutim, kada je za Faktograf pisao povjesničar Stefan Gužvica, utvrdio je da nije poznat ni jedan jedini primarni izvor koji bi potvrdio postojanje ovakve vojne jedinice. Ni u jednom povjesničarskom djelu se ne spominje jedinica pod ovakvim imenom, niti dragovoljački egzekucijski odred VI ličke divizije.
Često se masovne grobnice u okolici Zagreba uzimaju kao dokaz “pokolja”. Prema Ministarstvu hrvatskih branitelja, dosad su 44 lokacije pregledane na širem području Zagreba i ekshumirani su posmrtni ostaci ukupno “437 žrtava iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”.
Kako govori povjesničar Hrvoje Klasić, to je tema prema kojoj se “od 90-ih godina postupa na pogrešan način”.
“Ne znači da nije bilo zločina, nego se od tog razdoblja gleda na sve koji su ubijeni da su nevine žrtve, bilo nakon Bleiburga, bilo u Zagrebu. Prije svega, sve grobnice koje su nađene tko zna tko je u njima točno. U samim bitkama u oslobađanju Zagreba poginulo je stotine ljudi, i neki su poginuli u samoj borbi, to nisu bili ljudi koji su odvedeni pa streljani.
Postojali su spiskovi za odstrel, da li su ti ljudi zaslužili smrtnu kaznu, ja vjerujem da nisu. Da li je među njima bilo ljudi koji su se ogriješili o načela humanosti, sigurno je, bilo je i civila. Bilo je situacija gdje su ljude masovno sahranjivali i u tim masovnim grobnicama koje su pronađene moglo je biti bilo koga”, rekao je Klasić u intervjuu za 24 sata.
Također, povjesničar Jagić u emisiji Kontrapovijest VIDA TV-a rekao je kako nadležno ministarstvo jest donijelo neka važna saznanja, u smislu ekshumacije, broja ljudi, odnosno posmrtnih ostataka, ali da bi ta stvar ipak trebala biti predana javnosti i istraživačima “koji bi se mogli onda ozbiljnije i minucioznije pozabaviti tom tematikom”. Objašnjava kako je partizanska pravda surova, ali da treba uzeti u obzir kontekst i činjenicu tko su zapravo te žrtve:
“Ta narodna pravda je jedno obećanje partizanskog pokreta da će svi zločinci biti kažnjeni najstrožom kaznom. Tome u konačnici 1945. i svjedočimo. Ono što je razvidno iz izvora koji su nam dostupni je činjenica da je represija koja je napravljena od strane partizana prema poraženima bila u ogromnoj mjeri, odnosno u najvećoj mjeri, koncentrirana zapravo na vojsku i suradnike režima, odnosno političke nosioce”.
Ukratko, ništa od navedenog ne poništava činjenicu da je grad oslobođen od fašizma. Glavna metoda ranije navedenih tvrdnji je dekontekstualizacija jer, prije svega, 8. svibnja 1945. nije početak ničim izazvanog terora, već završetak četverogodišnje fašističke okupacije i ustaškog terora koji su mu prethodili.
Ovaj članak dio je projekta “Prebunking at Scale” kojeg provodi Europska mreža organizacija za provjeru činjenične točnosti (EFCSN).
