Grozomorne snimke racija iz SAD-a u režiji njihove Službe za imigraciju i carinu (ICE) i prizori djece u sabirnim logorima za nepoželjne ljude uskoro bi mogli postati europska stvarnost. Što je još gore, prema novim pravilima o “povratku” migranata smatranih “ilegalnim”, koja su načelno usuglašena na razgovoru između predstavnika Vijeća Europe, Komisije i Europskog parlamenta 1. lipnja, ti bi ljudi mogli završavati u zasad nedefiniranim “centrima” u afričkim zemljama ili negdje drugdje izvan Europe, u koje ti migranti nikada ranije nisu nogom stupili.
Uredba je “začeta” prošlog proljeća i trebala bi zamijeniti pravila o povratku iz 2008. godine, prema kojima se većina migranata može vratiti samo u svoju zemlju podrijetla ili u zemlju s kojom imaju dokazanu poveznicu. Sada će, ovisno o dogovoru europske članice sa zemljom spremnom da za neku vrstu usluge i naknade preuzme ove ljude, završavati u nekoj vrsti pravne crne rupe. Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO) istaklo je niz problematičnih točaka uredbe.
“EGSO smatra da se uredba ne bavi na odgovarajući način pitanjem imigracijskog pritvaranja djece. Tu bi praksu trebalo ukinuti, u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava, uključujući Konvenciju UN-a o pravima djeteta, prema kojoj pritvaranje nikada nije u najboljem interesu djeteta”, naveli su na dugoj listi zamjerki. Izrazili su žaljenje što uredba nije ugrađena u širu strategiju promicanja legalnih i sigurnih migracijskih puteva.
“Bez istinskih alternativa, postupci povratka ostat će neučinkoviti i nastavit će podržavati model koji se temelji na isključivanju, nadzoru i ograničavanju kretanja”, napisao je u rujnu prošle godine Oliver Röpke, predsjednik odbora.
Nova uredba o povratku komplementarna je novom Paktu o migracijama, koji je donesen u svibnju 2024. godine, a 12. lipnja 2026. stupa na snagu. Tim povodom Komisija je poručila da se novi pakt temelji “na asertivnoj migracijskoj diplomaciji, tehnološki naprednoj zaštiti granica (s uvođenjem i potpunom primjenom sustava ulaska/izlaska) i novim pravilima za brže i učinkovitije vraćanje, kako je navedeno u europskoj strategiji za upravljanje azilom i migracijama“.
Novi pristup već pokazuje snažne rezultate, pohvalili su se, jer se “broj nezakonitih prelazaka granice smanjio za 55 posto u odnosu na razdoblje prije dvije godine”.
Efikasnost iz snova ekstremne desnice
Proklamirana ideja pakta i uredbe bila je “efikasna” politika vraćanja koja će “poslati jasnu poruku svim državljanima trećih zemalja kojima zaštita nije potrebna i odvratiti ih od opasnih putovanja u Europsku uniju te pomoći spriječiti dovođenje ljudskih života u opasnost”.
No, realizacija je, kako navodi ljevica u Europskom parlamentu, nehumana i jedna od najokrutnijih odluka donesenih u ovom sazivu.
“AfD je o tome sanjao; Ursula von der Leyen i njezina Komisija to su predložile, a Vijeće i Europski parlament to provode. Ova uredba o povratku, koju su diktirali nasljednici nacizma kako bi deportirali ljude i djecu u zemlje koje ne poznaju ili ih zatvarali u logore, odobrena je. Suradnja s krajnjom desnicom znači napuštanje same srži stvaranja Europske unije”, poručili su.
Bosanac: Ovo je temelj za izgradnju režima po uzoru na Trumpov
I Zeleni se protive ovom potezu konzervativne i ekstremne desnice.
“Ova je Uredba izgrađena na ekstremno desničarskom narativu da je glavni problem neučinkovitog sustava vraćanja zlonamjerno nesurađivanje migranata. To je u izravnoj suprotnosti s podacima samog koordinatora EU-a za vraćanje, koji jasno pokazuju da su stvarni problemi loša koordinacija nacionalnih tijela i kompleksni diplomatski odnosi s trećim zemljama”, navodi u odgovoru Faktografu Gordan Bosanac, europski zastupnik stranke Možemo! i bivši radnik organizacije Centar za mirovne studije. Zeleni odbacuju ovaj sustav, nastavlja, jer je utemeljen na podjelama i dehumanizaciji ljudi u ime kontrole granica.
“Svatko tko je s užasom pratio brutalnost američkih ICE agenata pod Trumpom mora biti svjestan da ekstremna desnica u Europi danas plješće ovoj Uredbi upravo zato što ona predstavlja temelj za ‘ICE-ifikaciju’ Europe i izgradnju režima po uzoru na Trumpov”, izjavio je europarlamentarac.
To pojašnjava činjenicom da uredba “drastično produljuje detenciju na 12+12 mjeseci, a za proizvoljno definirane ‘sigurnosne rizike’ i neograničeno. Pritvaranje migranata, pa i obitelji s djecom – u stvarne zatvore postaje pravilo, a ne mjera krajnje nužde”.
Lokacije centara za deportiranja se ne znaju
Kada smo ga upitali postoje li planovi za Bosnu i Hercegovinu, gdje je do sada završavala većina odbačenih ljudi u pokretu, Bosanac odgovara da točne lokacije centara u trećim zemljama nisu definirane samim tekstom Uredbe.
“Međutim, odmah primjenjivi članci, 4. i 17., pravno omogućuju državama članicama da sklapaju formalne sporazume, ali i labave, neformalne aranžmane s bilo kojom trećom zemljom. Budući da nova pravila uvode opasnu praksu uvjetovanja – korištenje viznog režima, trgovine i razvojne pomoći kao ucjene prema trećim zemljama za prihvat deportiranih – zemlje zapadnog Balkana uključujući BiH i sjeverne Afrike bit će prve pod političkim pritiskom desnih vlada iz EU-a za otvaranje takvih centara”, smatra Bosanac.
Članak 17. stavak 3. Uredbe sadrži jedino klauzulu prema kojoj države članice moraju obavijestiti Europsku komisiju i ostale članice ako planiraju uspostaviti “hubove” u trećim zemljama koje dijele granicu s EU-om, što bi se primjenjivalo na BiH, dodaje.
“Međutim, ta proceduralna obveza informiranja ni na koji način ne sprječava niti isključuje mogućnost da se takvi deportacijski centri osnuju upravo u BiH”, piše nam Bosanac.
HDZ-ovi europarlamentarci nam nisu odgovorili na pitanja o podršci ovim novim pravilima, premda je iz ranijih istupa stav vladajuće stranke u Hrvatskoj jasan. Njihov Tomislav Sokol, zastupa stav da je Europi “potrebna deportacija ilegalnih migranata bez milosti” i da je “dosta diktature ljudskih prava“.
Detencijski centri u Albaniji
Italija već ima ovakav ugovor s Albanijom, temeljem kojeg su uspostavljena dva centra, na zgražanje međunarodnih institucija i organizacija za zaštitu ljudskih prava, Amnestyja, povjerenika za ljudska prava Vijeća europe, visokog povjerenika UN-a za ljudska prava. Nicholas Emiliou, nezavisni odvjetnik pri Sudu Europske unije (CJEU), zasad je izrazio mišljenje da nije u suprotnosti s EU zakonima.
Naglasak je da će zemlja i dalje biti obvezana jamstvima EU-a za migrante, uključujući pravo na pravnog savjetnika, jezičnu pomoć te posebnu potporu za maloljetnike i druge ranjive osobe. Pravne nejasnoće dovele su do toga da albanski logori za ljude presretnute na Mediteranu trenutno rade debelo ispod kapaciteta.
U međuvremenu, Njemačka, Nizozemska, Austrija, Danska i Grčka od ožujka zajednički rade na pronalaženju mjesta za eksternalizaciju pritvora, a kao mogućnosti spominju se Kenija, Senegal, Uganda i Uzbekistan.
Iako je puno nepoznanica, česta asocijacija na spominjanje takvih centara je Libija. Iz te zemlje prema Europi kreće i onamo se vraća značajan broj migranata iz Afrike i zapadne Azije. Iskustva tih ljudi usporediva su s najgorim horor filmovima. Vraćene ljude u pokretu ondje čekaju već uspostavljeni karteli za trgovinu ljudima, pa čak i krađu organa.
Legalizacija ovih “eksteritorijalnih” logora ne pomaže. Amnesty International već desetljećima protestira protiv kampova na opustošenom otoku Nauruu ili u pritvorskim centrima na otoku Manus (Papua Nova Gvineja) koje koriste Australci. Uspoređuju uvjete ondje upravo s Libijom. Politika “obrade” ljudi izvan državnog teritorija, smatra AI, dovela je do “propadanja njihova mentalnog zdravlja, šokantnih razina samoozljeđivanja i izloženosti fizičkim napadima, uključujući seksualne napade, kao i verbalno zlostavljanje i svakodnevna poniženja”, dokumentirala je organizacija.
Kako ljudi postanu nelegalni
Nedavno istraživanje u sklopu projekta I-CLAIM, koji financira EU, pokazalo je da ‘iregularna migracija’ nije samo pitanje granica ili azila.
Ljudi gube legalan status kroz uobičajeno funkcioniranje europskih pravila: zbog dozvole vezane uz jednog poslodavca koja istječe prestankom radnog odnosa; zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa nakon teške godine; ili zbog raspada obitelji koji uklanja pravnu osnovu za boravak.
U različitim sektorima rada, dozvole vezane uz poslodavca pretvaraju kontrolu migracija u discipliniranje radne snage. Radnici koji promjenom posla riskiraju gubitak statusa ne mogu zahtijevati svoja prava, odbiti nesigurne uvjete rada niti se organizirati. Stalna prijetnja deportacijom ekonomska je značajka – a ne slučajnost, piše Center for European Policy Studies.
“Ovaj će sporazum vladama dati znatno šire ovlasti za pritvaranje i deportaciju ljudi”, izjavila je Marta Welander, glasnogovornica Međunarodnog odbora za spašavanje (International Rescue Committee). “Čini se da će to normalizirati imigracijske racije, proširiti upotrebu pritvora u objektima nalik zatvorima izvan teritorija EU-a koji su zapravo pravne crne rupe, te povećati rizik da ljudi budu deportirani u zemlje u kojima bi se mogli suočiti s progonom, mučenjem ili nečim gorim.”
A europskoj desnici, kao i obično, niti ova pravila nisu dovoljna.
