Ključno pitanje koje si građani posljednjih 20-ak dana postavljaju je kako je moguće da institucije hrvatske države nisu spriječile zakapanje i odlaganje više od 35 tisuća tona opasnog otpada na prostoru bivšeg PPK Velebit u Gospiću.
Žustra polemika u javnosti i političkim krugovima, kao i prošlotjedna saborska rasprava, usmjerili su fokus na pokušaj što hitrije sanacije te crne točke i pokušaj minimiziranja štete za okoliš i građane, ali neminovno se raspravlja i o uzrocima koji su doveli do takvog zagađenja.
S jedne strane se za tu, ali i druge crne ekološke točke kojih u Hrvatskoj ne manjka, optužuju županije koje izdaju dozvole i komunalna redarstva jer ne kontroliraju što se na terenu događa. Drugi upiru prstom u inspektore Državnog inspektorata, carinu i policiju koji nisu primijetili da više od 1000 kamiona dolazi na lokaciju s otpadom dok iz “tvornice” ne izlaze nikakvi proizvodi, a treći će odgovornost vidjeti u ministarstvima i Vladi zbog ustrojavanja sustava u kojem se takvo drastično zagađenje okoliša može dogoditi. Ako se ide na još višu (ideološku) razinu, kritika je uperena prema sustavu u kojem glavnu riječ vode privatne kompanije, dok država nema svoj sustav oporabe, recikliranja i zbrinjavanja otpada.
“Je li istina da je SDP-ova Vlada omogućila zakonsku osnovu za ekocid u Gospiću”, glasio je upit koji je ovog tjedna čitatelj poslao Faktografu. Strogo formalni odgovor na to pitanje bio bi da nije jer ne postoji zakonska osnova za uvoz, odlaganje i zatrpavanje više od 35 tisuća tona dijelom opasnog otpada na prostoru bivšeg PPK Velebita u Gospiću.
Nitko na temelju aktualnog i bivših inačica Zakona o gospodarenju otpadom (kao i ranijeg Zakona o otpadu) ne bi mogao dobiti dozvole (što državne, a što županijske) za smještanje tolike količine otpada na tom prostoru, kao niti za uvoz opasnog otpada, ako ga je mislio ostaviti na tom mjestu, a ne dalje reciklirati, odnosno pretvoriti u neki koristan i neopasan proizvod – što se u ovom slučaju sigurno nije dogodilo.
Da je sav taj otpad u Gospiću smješten legalno, tada ne bi imali istragu USKOK-a (1, 2, 3) koji sumnja da su osobe i tvrtke povezane sa zatrpavanjem i smještanjem otpada u Gospić počinile teško kazneno djelo protiv okoliša i još niz kaznenih djela. Ako postoji sumnja USKOK-a (jer još nema optužnica, a kamoli presude), to u najmanju ruku znači da postoji zakonska osnova prema kojoj se takav slučaj legalno ne može dogoditi.
Pitanje na koje je teže odgovoriti bilo bi je li promjena okolišnih zakona, a pritom naš čitatelj cilja na zakon donesen tijekom vladavine SDP-ove koalicije iz 2013. godine, te njihova prilagodba europskoj regulativi dovela do situacije u kojoj je jednostavnije nego proteklih desetljeća bilo napraviti takvu ekološku crnu rupu, a da država ranije ne reagira. I pritom poseban naglasak treba staviti na činjenicu da je dio otpada smještenog u Gospiću opasan otpad, dijelom i uvezen iz drugih država zbog čega su mnogi u raspravi posegnuli za parolom da je Hrvatska postala europsko odlagalište (opasnog) otpada.
90-ih je bio zabranjen uvoz opasnog otpada
U analizi zakona koji su regulirali gospodarenje otpadom vraćamo se u daleku 1995. godinu. Prema tadašnjem Zakonu o otpadu bio je zabranjen uvoz radi odlaganja, kao i uvoz opasnog otpada, a dopušten je samo “uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim otpada koji bi se koristio u energetske svrhe”. Uz ostale uvjete, za uvoz otpada tada je tvrtka morala navesti podatke o “tarifnom broju otpada, načinu prijevoza, graničnom prijelazu za uvoz, terminu dolaska otpada na granični prijelaz”. Mišljenje o uvozu moralo je dati Ministarstvo gospodarstva, a tek nakon toga je rješenje mogla izdati Državna uprava za zaštitu okoliša.
Inspekcija je bila ustrojena na dvije razine, a županijske inspektore mogli su kontrolirati oni iz Državne uprave za zaštitu okoliša. Uvoz, izvoz i provoz otpada nadzirali su “državni inspektori”, a u njihovoj nadležnosti bilo je i nadziranje “građevina namijenjenih skladištenju, obrađivanju ili odlaganju opasnog otpada”, dok su županijski inspektori bili zaduženi za kontroliranje postupanja s otpadom na području županije, rad pravnih ili fizičkih osoba koje obavljaju pojedine djelatnosti postupanja s otpadom te vođenje očevidnika o postupanju s otpadom.
U Zakonu o otpadu iz 2003. godine, u vrijeme kada je još na vlasti bila Vlada predvođena SDP-ovim premijerom Ivicom Račanom, i dalje je bio zabranjen uvoz otpada radi odlaganja, kao i uvoz opasnog otpada, a bio je dopušten samo uvoz “otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim otpada koji bi se koristio u energetske svrhe”. I u ovoj inačici zakona uvoznik je morao prethodno navesti termin dolaska otpada na granični prijelaz.
U to vrijeme je prekogranični promet otpadom, prema izvještaju tadašnje Agencije za zaštitu okoliša, bio na minornim razinama, ako ga uspoređujemo s današnjim količinama. Tako se u izvještaju za 2004. godinu navodi da je te godine u Hrvatsku uvezeno 265 tisuća tona neopasnog otpada. Opasni otpad se tada još nije smio uvoziti u Hrvatsku.
Od 2009. godine dopušten uvoz opasnog otpada za oporabu
Prva bitna izmjena vezana uz opasni otpad donesena je izmjenama i dopunama Zakona o otpadu iz 2009. godine – kada je na vlasti bio HDZ-a, a premijerka Jadranka Kosor. Tada iz zakona ispada ranije standardna rečenica o zabrani uvoza opasnog otpada, a nadomješta je: “Zabranjuje se uvoz opasnog otpada, osim u slučaju oporabe kada se s materijalnom oporabom dobiva novi proizvod ili sirovina koja oporabom prestaje biti otpad”, dok je i dalje zabranjen uvoz otpada radi zbrinjavanja i korištenja u energetske svrhe.
To je bio prvi zakon u kojem je pod određenim uvjetima dozvoljen uvoz opasnog otpada.
Prema izvještaju o prekograničnom prometu za 2010. u toj godini u Hrvatsku bilo je uvezeno 225 tisuća tona neopasnog otpada. No, tablica u tom izvještaju pokazuje da je uvoz između 2004. i 2008. godine rastao, a potom je ponovno pao u recesijskim godinama. Tako je u 2005. godini uvezeno 472 tisuće tona neopasnog otpada, 2006. godine 416 tisuća tona, 2007. godine 543 tisuće tona, a 2008. godine 482 tisuće tona neopasnog otpada. Iako je zakon izmijenjen na način da je u određenim situacijama dozvoljen uvoz opasnog otpada, u izvješću za 2010. se ne navodi da ga je zaista netko i uvozio.
Notifikacijski postupak
Vlada Zorana Milanovića u srpnju 2013. godine donosi novi Zakon o održivom gospodarenju otpadom koji se usklađuje s cijelim nizom direktiva EU-a, a za temu prekograničnog prometa otpadom je ključno razdvajanje na otpad koji mora proći notifikacijski postupak, odnosno uz koji mora ići prethodna pisana obavijest i odobrenje te drugu kategoriju za koju to nije propisano.
Treba naglasiti da nije sav otpad koji mora proći notifikacijski postupak ujedno i opasan otpad. EU ima dvije kategorizacije odnosno popisa otpada – zeleni i žuti. Na internetskim stranicama Ministarstva gospodarstva objašnjeno je da u slučaju prekograničnog prometa otpada unutar EU, otpad sa Žutog popisa podliježe postupku prethodne pisane obavijesti i odobrenja (notifikacijski postupak) bez obzira je li u drugu državu upućen na oporabu ili zbrinjavanje, dok otpad sa Zelenog popisa upućen u drugu državu na oporabu ne podliježe notifikacijskom postupku uz to da sav otpad upućen u drugu državu na zbrinjavanje podliježe notifikacijskom postupku.
Prethodna najava za sav uvoz otpada
U tom zakonu iz 2013. godine je bilo navedeno da je “zabranjeno uvoziti opasni otpad, miješani komunalni otpad i ostatke od spaljivanja miješanog komunalnog otpada radi zbrinjavanja”, kao i da je “zabranjeno uvoziti miješani komunalni otpad radi korištenja u energetske svrhe”. Kao i u promjenama zakona iz 2009. i u ovom zakonu je bila otvorena mogućnost uvoza opasnog otpada, no ne i u slučajevima u kojima bi ga se dovezlo iz druge države i samo pohranilo u skladište ili ostavilo na odlagalištu.
Za otpad koji podliježe notifikacijskom postupku propisane su detaljne procedure kako bi “uvoznik” dobio dozvolu za uvoz dok je u svrhu “inspekcijskog nadzora izvoznik i uvoznik otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku, dužan inspekciji zaštite okoliša dostaviti informacije o pošiljci otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku… u pisanom i digitalnom obliku, tri radna dana prije planiranog slanja pošiljke”.
Znači, prema zakonu iz 2013. godine svi uvoznici morali su najaviti kada pošiljke otpada stižu na granicu, a time su i inspekcije znale kada taj otpad ulazi u Hrvatsku pa su ga, u teoriji, mogle i jednostavnije kontrolirati na ulasku.
Inspekcijski nadzor nad tim zakonom bio je podijeljen između inspektora zaštite okoliša Ministarstva, gospodarskih inspektora Državnog inspektorata, inspektora zaštite prirode, ovlaštene osobe Obalne straže, a posebno je određeno i tko je zadužen za prekogranični promet otpadom.
“Nadzor nad primjenom ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona u dijelu koji se odnosi na obveze proizvođača proizvoda, prekogranični promet otpada te postupak posredovanja i trgovanja otpadom svaki u okviru svojih nadležnosti provode ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za carinsku upravu i ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, ako ovim Zakonom nije određeno drukčije. Prekršajni postupak kojeg ministarstvo nadležno za carinsku upravu provodi radi utvrđenih povreda odredbi ovoga Zakona i propisa donesenih temeljem ovoga Zakona smatraju se prekršajnim postupcima iz nadležnosti Carinske uprave sukladno propisu kojim se uređuje carinska služba”, navedeno je u Zakonu, čime su i carinici i policija bili zaduženi za nadgledanje poštuju li se pravila o prekograničnom prometu otpadom.
Ako se vratimo na pitanje čitatelja “je li istina da je SDP-ova Vlada omogućila zakonsku osnovu za ekocid u Gospiću”, a sudeći prema odredbama zakona koje smo naveli, s visokom dozom sigurnosti možemo reći da nije. Jer na području Gospića zakopan je i ostavljen dijelom opasni otpad koji je uvezen iz drugih država.
Prvo, po tom zakonu opasni otpad za zbrinjavanje nije mogao biti uvezen u Hrvatsku. U slučaju da je tvrtka koja ga je uvezla tražila dozvolu, a pritom iskreno navela da će ga zakopati i ostaviti na lokaciji u Gospiću, tu dozvolu zakonski ne bi mogla dobiti. U slučaju da je krivotvorila podatke o otpadu i navela da se radi o neopasnom otpadu koji ne treba proći notifikacijski postupak, tada bi najmanje tri dana prije morala najaviti da će pošiljka stići na granicu, a u tom slučaju bi carinici i druge određene inspekcije mogle provjeriti pošiljku, a ako bi utvrdili da se radi o opasnom otpadu, tada bi je zakonski mogle vratiti s granice i podići prijave.
Prvi uvoz opasnog otpada u 2014. godini
Iz izvještaja o prekograničnom prometu za 2014. godinu navedeno je da je u toj godini ostvaren prvi uvoz opasnog otpada jer je te godine izdano i prvo valjano odobrenje za uvoz otpada koji podliježe notifikacijskom postupku od Ministarstva zaštite okoliša i prirode.
Izvješće otkriva da je u toj godini samo jedna tvrtka koja je dobila odobrenje za uvoz otpada koji podliježe notifikacijskom postupku uvezla 334 tone opasnog otpada.
“Radi se o otpadnim olovno-kiselim baterijama koje se uvezene iz Bosne i Hercegovine na postupak oporabe R12 (Razmjena otpada radi primjene bilo kojeg od postupaka oporabe navedenim pod R 1 – R 11 (ako nijedna druga oznaka R nije odgovarajuća, ova može obuhvatiti prethodne postupke prije oporabe uključujući prethodnu preradu kao što su između ostalog rasklapanje, sortiranje, drobljenje, sabijanje, peletiranje, sušenje, usitnjavanje, kondicioniranje, ponovno pakiranje, odvajanje, uklapanje ili miješanje prije podvrgavanja bilo kojem od postupaka navedenim pod R1 – R11)). Otpad će se oporabiti u pogonu u Hrvatskoj na sljedeći način: olovne ploče, olovo i plastika se izvoze na daljnje postupke reciklaže u Sloveniju, a sulfidna kiselina se predaje na oporabu tvrtki u Hrvatskoj”, navedeno je u izvješću.
Što se tiče uvoza otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku, 2014. godine je takvog otpada u Hrvatsku uvezeno 356 tisuća tona.
Upozorenje zbog uvoza otpada bez notifikacijskog postupka
U izvješću za 2019. godinu Ministarstvo prvi puta navodi i moguće nedostatke u praćenju prekograničnog prometa otpadom, a posebno se to odnosi na onaj otpad koji granicu prelazi bez notifikacijskog postupka.
“Tijekom obrade podataka za ovo izvješće zabilježeno je više mogućih nedostataka. Svi uočeni mogući nedostaci odnose se na prekogranični promet otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku. Kao razlog za takvu distribuciju nameće se činjenica da notifikacijski postupak provodi Ministarstvo te se svi podaci i dokumentacija kontoliraju od strane službene osobe i odobravaju se samo oni postupci koji su u potpunosti usklađeni sa zakonskom regulativom. Za prekogranični promet otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku nije propisan takav kontinuirani nadzor te je stoga mogućnost nedostataka, odnosno pogreške, veća, osobito u prometu otpada unutar granica EU budući da ne postoji niti carinska kontrola, a također su broj sudionika kao i transportirane količine višestruko veći”, navodi se u izvješćima i za 2019., ali i u onome za 2020. godinu.
U srpnju 2021. godine Sabor je izglasao novi Zakon o gospodarenju otpadom za koji je bio zadužen tadašnji ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić, a sudeći prema izvještaju o prekograničnom prometu otpadom – taj je novi zakon još dodatno otežao praćenje isporuka.
“Novim Zakonom ukinuta je obveza upisa u Očevidnik uvoznika/izvoznika otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku, ali je propisana obveza da je osoba koja obavlja prekogranični promet otpadom kako za otpad koji podliježe notifikacijskom postupku tako i za otpad koji ne podliježe notifikacijskom postupku, dužna voditi e-ONTO”, navodi se u tom izvještaju, a potom se ponavlja i navod iz ranijih izvješća o težem praćenju otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku. Također, iz toga zakona ispala je i odredba da se pošiljka otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku mora najaviti najmanje tri dana ranije.
Inspekcije još 2019. upozoravale na plastiku iz Italije i Slovenije
Vezano uz crnu točku u Gospiću, u ovome izvještaju je zanimljiv i dio koji se odnosi na provedene inspekcijske nadzore u 2021. godini.
“Tijekom 2021. godine otkriveno je 90 nezakonitih pošiljaka otpada u ukupnoj količini 1.816 t otpada. Na cestovnim pravcima otkriveno je 26 nezakonitih pošiljaka, a 64 kod pravnih i fizičkih osoba – obrtnika. U najviše slučajeva utvrđeno je da se radi o ‘mješavini otpada’ i to otpadne plastike te otpadnog tekstila. Kod nekih otkrivenih nezakonitih pošiljaka otpada utvrđeno je da je dopremljen u Republiku Hrvatsku bez dokumentacije o otpadu. Najviše otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku za koje se utvrdilo da su ilegalne pošiljke otpada uvezene su iz Italije i Slovenije”, stajalo je u tom izvještaju Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.
Podsjetimo, i u slučaju osoba i tvrtke iz slučaja Gospić se radilo o mješavini otpada i plastici dovezenih iz Italije i Slovenije, a prema sumnjama istražitelja prateća dokumentacija je bila krivotvorena. No, taj problem vjerojatno nije vezan uz izmjene zakona 2021. godine jer su i u izvještajima za 2020. i 2019. inspekcije već bile detektirale nezakonite pošiljke plastike iz Italije i Slovenije. No, iz tih izvještaja se moglo vidjeti da je uvoz plastike iz Italije i Slovenije problematičan aspekt na koji bi trebalo malo više obratiti pozornost.
Inače, taj izvještaj o prekograničnom prometu za 2021. godinu otkriva i drastični porast uvoza otpada koji je podlijegao notifikacijskom postupku – pa je tako u 2016. on iznosio 6500 tona, godinu kasnije 7900 tona, a 2018. se popeo na 22970 tona. Potom se u 2020. više nego utrostručio na 70 tisuća tona, a u 2021. je došao do 119 tisuća tona. No, tu treba naglasiti i da je, u tom segmentu bilo uvezeno mnogo više neopasnog (111 tisuća tona), nego opasnog (8 tisuća tona), a slični omjeri su i u drugim izvještajima.
Malo blaži, ali ipak bitan rast dogodio se i s uvozom otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku – u 2016. je iznosio 328 tisuća tona, do 2018. se popeo na 467 tisuća tona, pa potom 2019. na 615 tisuća tona, godinu kasnije na 697 tisuća tona da bi 2021. došao do 968 tisuća tona.
Jedina godina u kojoj se u tim tablicama navodi tvrtka iz “afere Gospić” Tipos Resus je 2023. godina. U tom se izvještaju navodi da je ta tvrtka uvezla 10,8 tisuća tona otpada od plastike i to u kategoriji otpada koja ne podliježe notifikacijskom postupku.
Inspektori u 2024. pojačali kontrole
Zadnje objavljeno izvješće za 2024. godinu otkriva i da su inspektori Državnog inspektorata u toj godini znatno pojačali broj pregledanih pošiljki. Dok su ih od 2020. – 2023. pregledavali između 200 i 300, u 2024. su ih pregledali više od 1200.
“U nadzorima su pregledane ukupno 1.202 pošiljke na cestovnim pravcima, lukama i kontejnerskima terminalima i u pravnim osobama što je povećanje od 495 % u broju pregledanih pošiljaka u odnosu na 2023. godinu kada su pregledane 202 pošiljke otpada. U inspekcijskim nadzorima u 2024. godini otkriveno je ukupno 955 nezakonitih pošiljaka otpada u ukupnoj količini od 18.608,4 t otpada što je povećanje od 1.976 % u odnosu na 2023. godinu kada je otkriveno 46 nezakonitih pošiljaka otpada u ukupnoj količini od 806,09 t. Od ukupnih 955 nezakonitih pošiljaka otpada, na cestovnim pravcima otkriveno je 11 nezakonitih pošiljaka, dok je preostalih 944 nezakonitih pošiljaka otkriveno kod pravnih i fizičkih osoba – obrtnika. U najviše slučajeva utvrđeno je da se radi o „mješavini otpada” i to otpadne plastike. Kod nekih otkrivenih nezakonitih pošiljaka otpada utvrđeno je da je otpremljena iz Republike Hrvatske bez dokumentacije o otpadu”, navodi se u tom izvještaju.
U nastavku se može vidjeti i da je najproblematičniji bio uvoz plastike iz Slovenije, Italije i Njemačke.
“Inspekcija zaštite okoliša DIRH-a dostavila je podatke i zatražila od nadležnog tijela, Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, postupke za vraćanje 149 nezakonitih pošiljaka otpada u ukupnoj količini od 2.897,4 t otpada koje su nezakonito isporučene u RH u tijekom 2022., 2023. i 2024. godine. U najviše slučajeva radilo se o otpadu ključnog broja 07 02 08* – ostali talozi i ostaci od reakcija i “mješoviti otpad” ključnog broja 19 12 04 – plastika. Najviše otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku za koje se utvrdilo da su nezakonite pošiljke otpada uvezeno je iz Slovenije, Italije i Njemačke”, navodi se u tom izvještaju.
Podaci inspektorata pokazuju da je država godinama mogla biti svjesna da postoji problem s uvozom otpada koji se deklarira kao plastika iz Italije i Slovenije, a Ministarstvo je bilo svjesno i “rupa” u praćenju otpada koji nije podlijegao notifikacijama.
Posao s velikim profitom, a niskim rizikom
S obzirom da se radi o prekograničnom organiziranom kriminalu, u akciju uhićenja 13 osoba za koje se sumnja da su nelegalno odložili dijelom opasni otpad bila je uključena i europska agencija Europol. Oni su na svojim stranicama u veljači 2025. godine objavili da se sumnja kako je taj opasan otpad u Hrvatsku uvezen iz Italije, Slovenije i Njemačke te odbačen na tri mjesta, uključujući i Gospić.
“Zloupotrebljavajući infrastrukturu legalnih poslova, sumnja se da je kriminalna mreža uspjela ilegalno uvesti i odložiti otpad iz država u kojem je nastao, uglavnom Italije, na lokacije u Hrvatskoj. Kriminalna mreža oslanjala se na legalne kompanije u Italiji, kao i prijevoznike i legalne tvrtke u Italiji i Hrvatskoj. Laboratorijske analize pokazale su da ilegalno odbačeno smeće, koje su kriminalci deklarirali kao plastični otpad za reciklažu, se smatra opasnim otpadom”, naveo je Europol u svojem priopćenju zbog uhićenja u Gospiću.
Europol je objasnio da kriminalne mreže koje se bave ilegalnom trgovinom otpadom kao prednost u svojem “poslovanju” koriste visoke troškove oporabe, a posebno se to odnosi na opasan otpad. U “slučaju Gospić” talijanska grana organizacije bi niskim cijenama dobivala ugovore, a onda bi ga hrvatski partneri uz krivotvorene dokumente u kojima je stajalo da je to otpad za recikliranje uvezli u Hrvatsku i bez ikakve obrade zakopali ili odbacili na lokaciju. Zarada je proizlazila iz činjenice da su naplatili obradu otpada, a na kraju je nisu obavili.
Europol je, nadalje, objasnio kako je ilegalna trgovina otpadom za kriminalne organizacije posao s velikim profitima, a niskim rizikom, a uvrstio ju je i u izvještaj o najvećim prijetnjama organiziranog kriminala u Europi objavljenom 2025. godine. Tri godine ranije Europol je u svojem izvještaju o okolišnom kriminalu u doba klimatskih promjena pisao da je najviša razina povezanosti legalnih poslova s kriminalom upravo u području ilegalne trgovine otpadom, a izrijekom su spomenuli i talijansku mafijašku organizaciju Camorru kao dio toga posla.
U tom se izvještaju navodi da se, usprkos striktnoj regulativi, ilegalni otpad može lagano prevoziti između članica EU.
“Zapadne države članice EU su ili države u kojima nastaje otpad ili se kroz njih prevozi otpad koji potom ima za cilj biti prebačen u države članice u središnjoj i istočnoj Europi kao što su Poljska, Bugarska, Njemačka i Rumunjska”, navodi se u izvještaju Europola iz 2022. godine.
Do 2025. godine na popisu tih završnih destinacija ilegalnog otpada našla se i Hrvatska čiji slučaj Gospić je Europol naveo i u svojoj zadnjoj procjeni rizika od organiziranog kriminala.
U zaključku treba reći da su sva zvona na uzbunu postojala godinama prije otkrivanja “odlagališta” u silosu bivšeg PPK Velebit: uvoz otpada je konstantno rastao, Ministarstvo je na temelju podataka inspektorata u izvještajima upozoravalo na sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije te na nedovoljno praćenje otpada koji ne prolazi notifikacijski postupak, a građani su javljali o sumnjivim kamionima.
No, hrvatske vlasti očito nisu prepoznale ili su namjerno žmirile na tu ugrozu pa sada predstoji skupa sanacija i nada da zdravlje neće biti narušeno, a da će se priroda oporaviti.
