Nakon ubojstva maturanta Luke Milovca u Drnišu u svibnju ove godine, ponovno je aktualizirano pitanje u kojoj mjeri sustav doista štiti društvo od počinitelja najtežih kaznenih djela, posebno od onih osoba koje – i nakon odsluženja zatvorske kazne – predstavljaju opasnost za okolinu.
Primjer Drniša pokazao je da u sustavu postoje ozbiljne manjkavosti: osuđivani ubojica sklon nasilju, kojemu je pronađeno ilegalno oružje, živio je na slobodi bez posebne skrbi i stručnog nadzora čime mu je praktički dana prilika da iz čistog mira ubije nevinog mladića.
Stručnjaci su tada upozoravali na ozbiljne institucionalne propuste, među ostalim da ne postoji mreža upozorenja između sudaca, državnog odvjetništva, socijalne skrbi, probacijskih ureda, skrbnika i odvjetnika koji bi upozoravali na visokorizične osobe.
Dio javnosti postavljao je i pitanje političke odgovornost vrha vlasti, prije svega Damira Habijana, ministra pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.
Habijan je u tom trenutku otklonio mogućnost svoje ostavke. Da bi umirio javnost, za uzvrat je najavio hitne zakonske izmjene kojima bi se uveo doživotni zatvor, redefiniranje sigurnosne mjere zaštitnog nadzora nakon izlaska iz zatvora te osnivanje posebne ustanove za smještaj visokorizičnih osoba nakon izvršenja zatvorske kazne.
Upravo na tom tragu, prije nekoliko dana završena su e-savjetovanja o izmjenama šest zakona koji reguliraju tu problematiku. Riječ je o nacrtima prijedloga izmjena Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku, Zakona o sudovima za mladež, Zakona o izvršenju kazne zatvora, Zakona o probaciji te nacrtu prijedloga potpuno novog Zakona o tretmanu i smještaju osoba po izvršenju kazne zatvora. Nositelj većine izmjena je Ministarstvo pravosuđa, osim novog propisa kojim se osniva posebna ustanova za visokorizične osobe, kojeg predlaže Ministarstvo zdravstva.
Na svim prijedlozima radila je ista radna skupina od 19 članova, među kojima je čak njih sedam iz Ministarstva pravosuđa. Uključeni su i predstavnici ministarstava socijalne politike, zdravstva, obrazovanja i unutarnjih poslova. Od osoba izvan izvršne vlasti, u radnoj skupini su bili Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik, Marin Mrčela, sudac Vrhovnog suda i predstavnik Udruge hrvatskih sudaca, Maja Munivrana i Elizabeta Ivičević Karas s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Igor Vuletić s Pravnog fakulteta u Osijeku te Domagoj Vidović iz Klinike za psihijatriju Vrapče.
Doživotni zatvor: populistička mjera ili nužnost?
Najava uvođenja doživotne kazne zatvora u prvom je trenu očekivano izazvala najveću pažnju medija i stručnjaka.
U potrazi za stavom široke javnosti, dio medija odmah je pohrlilo za najlakšim alatom – anketama (1, 2, 3, 4)
Nimalo čudno, nekoliko dana nakon mučkog ubojstva anketirani građani bili su gotovo jednoglasni: treba uvesti doživotni zatvor. Manji dio pristalica ipak je imao zadršku, uvesti kaznu doživotnog zatvora, ali samo za najteža kaznena djela.
Stručnjaci su bili puno suzdržaniji. Od ocjene da je riječ o populističkoj mjeri do podsjećanja da i sada postoji kazna dugotrajnog zatvora od 40, odnosno 50 godina, ali da sudovi nerado posežu za njom.
Sunčana Roksandić, predstojnica Katedre za kazneno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, upozorila je da prvo treba sagledati koje alate već sada imamo, prije nego što počnemo prepisivati od drugih. Pored dugotrajnosti zatvorske kazne, bitan faktor u prevenciji budućih djela je i sigurnost zatvorske kazne. Što se tiče doživotnog zatvora, naglasila je da Vijeće Europe dopušta tu kaznu, ali da i u tom slučaju mora postojati uvjetni otpust.
“Prema Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta krši članak 3. Konvencije (zabranu mučenja, op.a.)“, upozorila je Roksandić.
Istodobno, Aleksandar Maršalevski, profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, naglasio je da se doživotni zatvor sve više smatra nehumanom kaznom.
“Treba prestati s populističkim raspravama o uvođenju strogih kazni poput doživotnog zatvora“, izjavio je tada Maršalevski. On je skloniji uvođenju sigurnosnog smještaja kojim bi se, po njegovom mišljenju, trajno riješilo pitanje nepopravljivih počinitelja kaznenih djela.
Da je riječ o čistom populizmu, bila je prva reakcija i sutkinje Lane Peto Kujundžić, predsjednice Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu.
“Mislim da je ta odluka čisti populizam. Dakle, ona stranka koja je na vlasti sada govori da hoće povećati kazne, da kazne trebaju biti duže, doživotne. To se radi samo zato da se dobije broj glasača. S time se ne dobiva ono što mi želimo, a to je da nema više kaznenih djela, odnosno da smanjimo njihov broj“, naglasila je Peto Kujundžić.
Odvjetnici koji su tada istupali u javnosti imali su različite stavove.
Odvjetnik Branko Šerić nema ništa protiv uvođenja doživotne kazne zatvora. Posebno je apostrofirao da su zadnjih godina problem mlade osobe koje čine najteža kaznena djela sa sklonostima koje upućuju na to da bi mogli ponoviti takvo kazneno djelo.
S druge strane, odvjetnik Veljko Miljević upozorio je da je od doživotnog zatvora važniji doživotni nadzor, a da je i aktualni Kazneni zakon dobar, samo da je njegova provedba problem.
Prema prijedlogu izmjena Kaznenog zakona, kazna doživotnog zatvora moći će se izreći za sva kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a to znači: za genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, terorizam, trgovinu ljudima, teško ubojstvo, teško ubojstvo ženske osobe, za spolno zlostavljanje i iskorištavanje djece, za napad na zrakoplov ili brod, za neka djela počinjena u sastavu zločinačke organizacije, za najteža kaznena djela protiv Republike Hrvatske te za ubojstvo osobe pod međunarodnom zaštitom.
Sud neće moći izreći kaznu doživotnog zatvora počinitelju koji je kazneno djelo počinio u vrijeme kada nije navršio 18 godina.
Osuđenik na doživotni zatvor moći će biti otpušten s izdržavanja kazne nakon što je proveo u zatvoru 25 godina.
“Smještaj nakon zatvora nije kazna, nego otklanjanje opasnosti“
Za razliku od prvih reakcija fokusiranih uglavnom na uvođenje doživotnog zatvora, sada – kada su nacrti zakonskih prijedloga bili u e-Savjetovanju – praktički nije bilo nikakvih komentara. Ni stručnjaka ni strukovnih udruga ili pravnih fakulteta. Nitko, ama baš nitko, nije na platformi e-Savjetovanja problematizirao (ali ni hvalio) uvođenje novog instituta doživotnog zatvora. Potpuni muk.
Ono što je sada najviše pobudilo interes stručne javnosti je osnivanje ustanove u koju bi, nakon izdržane zatvorske kazne, bile upućene tzv. “opasne osobe”.
Nacrt prijedloga Zakona o tretmanu i smještaju osoba po izvršenju kazne zatvora predviđa osnivanje ustanove u kojoj bi bio smještaj i tretman osoba koje su u potpunosti izdržale kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu zatvora odnosno maloljetničkog zatvora u trajanju od najmanje deset godina za kaznena djela protiv života, tijela, osobnih sloboda ili spolnog integriteta ako se utvrdi da kod takve osobe “prevladavaju nasilna obilježja ličnosti“ zbog kojih je vjerojatno da će ta djela ponovno počiniti.
Takva osoba, prije odluke o smještaju u posebnu ustanovu, prethodno mora izdržati punu kaznu zatvora i proći dva neovisna psihijatrijsko-psihologijska vještačenja.
Odluku o tretmanu i smještaju donosi sud u izvanparničnom postupku na prijedlog posebnog Povjerenstva koje imenuje Sabor, a sastoji se od stručnjaka iz područja pravosuđa, socijalne skrbi, zdravstva i unutarnjih poslova.
Pored vještačenja, za sudsku procjenu bitni su i izvještaji zatvora ili kaznionice gdje je osoba bila na izdržavanju kazne, ureda za probaciju, socijalne skrbi, saslušanje osobe i drugi dokazi.
Na odluku suda osoba koju bi se smjestilo u takvu ustanovu imala bi pravo žalbe Vrhovnom sudu.
U prijedlogu zakona naglašava se da bi ta ustanova bila odvojena od zatvorskog sustava, a u njoj bi osobe imale osiguran terapijski i stručni tim.
Svakih 18 mjeseci redovito bi se sudski preispitivala odluka treba li ta osoba i dalje biti u takvoj ustanovi.
“Tretman i smještaj takvih osoba ne predstavlja kaznu za prošlo djelo, za koju je kazna već izdržana, nego otklanja buduću opasnost“, stoji u prijedlogu Zakona.
Za početak briga o pet “opasnih osoba”
Predlagač zakona, Ministarstvo zdravstva, navodi da je uvođenje posebne ustanove kao nove mjere protiv potencijalno opasnih osoba “razumno i nužno za postizanje zaštite svih građana od vrlo velike opasnosti za ponovno počinjenje kaznenog djela“.
Tako bi se, smatraju, pojačalo i povjerenje javnosti u sposobnost sustava da odgovori na najteže slučajeve.
Ukratko, prema objašnjenju prijedloga zakona, mjera je razmjerna, vremenski ograničena, usmjerena na rehabilitaciju, a ne na kažnjavanje.
Plan je da propis o smještaju i tretmanu visokorizičnih osoba u novu ustanovi stupi na snagu 1. siječnja iduće godine.
Ministarstvo zdravstva za sada ne može ocijeniti koliko bi to koštalo. Postoji procjena samo za početno nužno zapošljavanje i “hladni pogon”, a detalji će se znati nakon što u roku šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona, ministrica zdravstva donese posebni pravilnik.
Za početak, potrebno je najmanje 14 radnika (ravnatelj, administracija, stručnjaci te pet osoba za osiguranje), za što će se u 2027. godini izdvojiti 300 tisuća eura, a godinu nakon toga 720 tisuća eura.
Uz to, za “hladni pogon” u idućoj godini planirano je 200 tisuća eura, a u idućim godinama po 480 tisuća eura.
U početnoj fazi, plan je da će u takvoj ustanovi biti smješteno pet potencijalno “opasnih osoba” nakon što odsluže redovitu kaznu zatvora.
Stručnjaci: posebna ustanova samo kao krajnja mjera
Na nacrt prijedloga Zakona o tretmanu i smještaju osoba po izvršenju kazne zatvora pristigao je 91 komentar tijekom jednomjesečnog e-savjetovanja. Gotovo da nema zakonskog članka na koji nije bilo primjedbi ili prijedloga.
U javnu raspravu uključili su se Pučka pravobraniteljica, Hrvatska liječnička komora, Hrvatska odvjetnička komora, Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Klinika za psihijatriju Vrapče te nekoliko stručnjaka-praktičara.
Svi se slažu da država ima obavezu štititi život i tjelesni integritet građana te da je legitimni cilj države da zaštiti društvo od osoba kod kojih, nakon izdržane zatvorske kazne, postoji visoki rizik od ponavljanja djela. To uostalom jamči i Ustav, ali i članci 2. i 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (pravo na život, odnosno pravo na slobodu i sigurnost).
Ipak, u e-Savjetovanju nižu se i primjedbe i upozorenja stručnjaka.
Pučka pravobraniteljica podsjeća na preporuke Odbora ministara Vijeća Europe da je glavni cilj postići ravnotežu između javne sigurnosti i prava počinitelja. Ujedno ističe važnost tretmana i za vrijeme redovitog izvršavanja kazne zatvora te na staru boljku hrvatskih zatvora, potkapacitiranost stručnjacima i prenapučenost zatvorenicima.
Hrvatska liječnička komora upozorava da je potrebno jasnije razgraničiti medicinsku procjenu i liječenje od procjene opasnosti za društvo i odlučivanja o ograničenju osobne slobode. Smještaj i tretman u ustanovi, nakon izvršenja zatvorske kazne, morali bi se koristiti kao krajnja mjera, kada se cilj ne može postići na blaži način.
“Sama činjenica ranije osude, duljine kazne, neodobravanje uvjetnog otpusta ili postojanja određenih osobina ličnosti ne može biti dovoljna za nastavak ograničenja slobode“, smatraju u Hrvatskoj liječničkoj komori.
Opasnost od stigmatizacije osoba s duševnim smetnjama
Na tom tragu su i stavovi Hrvatske odvjetničke komore, Hrvatskog psihijatrijskog društva i Klinike za psihijatriju Vrapče. Posebno im je problematično korištenje preširokog pojma “nasilna obilježja ličnosti“ što nije medicinska indikacija, a koristi se za osobe koje bi trebale biti smještene u ustanovu pod ingerencijom Ministarstva zdravstva.
“I presuda Europskog suda za ljudska prava Ilnseher protiv Njemačke, na koju se poziva predlagač zakona, govori o mjeri zbrinjavanja osobe zbog duševnog poremećaja, a ovim se zakonom omogućuje smještaj u posebnu ustanovu i za osobe za koje je dovoljno samo postojanje ‘prevladavajućih nasilnih obilježja ličnosti’ što može dovesti do neosnovanog lišavanja slobode“, jedna je od primjedbi Hrvatske odvjetničke komore.
Strukovnim udrugama sporno je i automatsko prebacivanje iz penalnog u zdravstveni sustav.
“Prepoznajemo potrebu, ali taj sustav treba istodobno štititi sigurnost građana, žrtve i potencijalne žrtve te prava osoba na koje se ta mjera odnosi, ali i sigurnost, održivost i stručni integritet zdravstvenog sustava“, poručuju iz Hrvatskog psihijatrijskog društva.
I njihove kolege iz Klinike za psihijatriju Vrapče smatraju da treba jasno razlikovati postpenalni sigurnosni rizik od zdravstvene i psihijatrijske indikacije.
Jasno razgraničenje nije važno samo radi organizacije sustava, nego i radi zaštite osoba s duševnim smetnjama od dodatne stigmatizacije.
“Osobito je važno izbjeći poruku da se opasnost, nasilnost ili rizik recidiva mogu neposredno izvesti iz psihičkog poremećaja, poremećaja ličnosti ili psihijatrijske oznake. Takvo povezivanje doprinosi pogrešnom razumijevanju psihičkih smetnji ili poremećaja, pojačava zazor od traženja pomoći te dodatno opterećuje sustav skrbi za psihičko zdravlje“, smatraju psihijatri.
U e-savjetovanju istaknuti su i prijedlozi da se osobama na koje se ta mjera odnosi što ranije omogući sudjelovanje u postupku i pred Povjerenstvom i pred sudom. Upozoreno je i da nije jasno što se događa ako sud odbije prijedlog za tretman i smještaj u ustanovu. Hrvatska odvjetnička komora predlaže i da žrtve kaznenog djela imaju ovlasti podnošenja žalbe na odluku suda.
Prema mišljenju Pučke pravobraniteljice i Hrvatskog psihijatrijskog društva, sudsko preispitivanje odluke o smještaju i tretmanu trebalo bi biti svakih 12 mjeseci, a ne tek svakih 18 mjeseci kao što predlaže Ministarstvo zdravstva.
Udruga sudaca šuti
I dok su preko svojih strukovnih udruga reagirali liječnici, psihijatri i odvjetnici, najavljene zakonske izmjene praktički su prešutjeli u Udruzi hrvatskih sudaca (UHS). Istina, njihov član Marin Mrčela, ujedno sudac Vrhovnog suda, bio je član radne skupine koja je pripremila prijedloge, ali nakon toga, unatoč najavama, sudačka udruga se nije uključila u javnu raspravu.
Sutkinja i glasnogovornica UHS-a Ivana Bilušić još je u lipnju ustvrdila da će Udruga, nakon što vidi predloženi tekst, javno komentirati zakonske promjene.
„Suci bi najprije htjeli vidjeti tekst predloženog zakona kako bi mogli komentirati i uključiti se u raspravu. Predstavnik Udruge hrvatskih sudaca bio je sudionik radne skupine i sudjelovao je u svemu o čemu je skupina raspravljala. Kada se prijedlozi zakona objave u javnom savjetovanju, povest će se šira, stručna rasprava i mi u udruzi ćemo razmotriti sve aspekte izmjena zakona da bismo mogli komentirati hoće li to zapravo zakomplicirati postupanje i koji su nedostaci ili je to učinkovito rješenje“, rekla je tada Bilušić gostujući na Hrvatskom radiju.
To se, međutim, nije dogodilo. Na platformi e-Savjetovanja nema ni jednog jedinog njihovog komentara.
Prema najavama, prijedlozi zakonskih izmjena trebali bi biti na sjednici Vlade 10. rujna.
I još nešto. Jednako kao što se krenulo u propisivanje strožih kazni nakon zločina u Drnišu, tako je – nakon nalaza i mišljenja USKOK-a o nelegalnom opasnom otpadu u Gospiću i velikog negodovanja javnosti – nedavno odlučeno da se hitno u Kazneni zakon ubace i nova kaznena djela vezana za ekocid, uz kaznu zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajnog zatvora. I o tome bi Vlada trebala raspravljati idućeg tjedna.
