“Ostavku je najlakše dati. Međutim, odlučio sam se na teži put”, kazao je ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damir Habijan gostujući u četvrtak u Direktu RTL-a.
Ranije u razgovoru ustvrdio je: “Ovaj tragičan slučaj je točka kada moramo odlučiti da li želimo neke stvari u pravosuđu promijeniti. Ovo je sada ta točka.”
U Hrvatskoj ne postoji shvaćanje političke odgovornosti i podnošenja ostavki nakon tragičnog propusta sustava pa tako ni ministar Habijan nije podnio ostavku nakon ubojstva 19-godišnjeg Luke Milovca prošlog vikenda u Drnišu na kojeg je pucao osuđivani nasilnik Kristijan Aleksić kad mu je ovaj maturant donosio pizzu na kućni prag.
Ministar sad najavljuje da su “iduća dva tjedna ključna”.
“U roku od dva tjedna očekujem nacrte prijedloga zakona i vjerujem da možemo neke stvari poboljšati. Ako ne, onda ću se maknuti”, obećao je.
Što je pošlo toliko ukrivo da je osuđivani ubojica sklon nasilju, kojem je pronađeno ilegalno oružje, živio na slobodi u Drnišu te mu je dana prilika da iz čistog mira ubije nevinog dostavljača? Najkraći odgovor koji proizlazi iz tjedna rasprava i analiza u svim medijima i od strane raznih stručnjaka jest: Sve.
Gdje su bili propusti?
Kristijan Aleksić 1994. godine ubio je 22-godišnju Marijanu Sučević, koju je, nožem kojeg je sam izradio, izbo 17 puta. Otkrili su ga tek 2002., nakon čega je pravomoćno osuđen na 14 godina zatvora, čemu se pridodala još jedna zbog napada na drugog zatvorenika tijekom odsluženja kazne u Lepoglavi.
U vrijeme kad je počinio zločin na snazi je bio zakon koji je predviđao maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina, a kako je ubio kada je imao 18 godina, kao mlađi punoljetnik i osoba koja je smanjeno ubrojiva dobio je za te okolnosti maksimalnu propisanu kaznu.
Izrečena mu je i mjera obaveznog psihijatarskog liječenja, ali ovih smo dana čuli, upravo od Aleksićevog zatvorskog kolege koji je dao izjavu za RTL kako se ta mjera slabo provodila.
Stručnjaci su ovih dana objašnjavali da se obavezno psihijatarsko liječenje odnosi samo na razdoblje u zatvoru, da nije propisan nastavak “prisilnog liječenja” kada zatvorenik jednom izađe iz zatvora.
Po odsluženju kazne nije zapravo bilo mehanizama da se on drži na oku ostatak života.
I ministar Habijan pojasnio je na RTL-u da se mjera obaveznog nadzora (3+1 ili 5+1 godina) dodjeljuje odmah na izricanju presude i to vrlo rijetko. Znači, bez obzira koliko se nasilno Aleksić ponašao u zatvoru, nije bilo mogućnosti da se naknadno proglasi nadzor njegova ponašanja po izlasku na slobodu.
Uslijedilo je potom nasilje u obitelji, odnosno verbalni napadi na strinu. Za to je na prekršajnom sudu osuđen novčano, s 1600 kuna i zabranom približavanja. Kako je pisao Večernji list, “za prekršajnog suca koji ga je tada osudio Aleksić je bio prekršajno neosuđivana osoba”. Rehabilitacija mu je “pojela” dvije ranije uvjetne presude za teške krađe, ali presuda za teško ubojstvo nije bila pod rehabilitacijom, pa je, pretpostavlja se, trebala biti vidljiva u Aleksićevoj kaznenoj evidenciji.
I dolazimo potom do improviziranog oružja koje mu je pronađeno 2023. godine. Policija je zaplijenila oružje, priveden je i protiv njega je podignuta optužnica. Tužiteljstvo je tražilo godinu dana zatvora, umjesto maksimalnih tri, ali bez zahtjeva tužiteljstva za pritvor. S obzirom na to, Općinski sud u Šibeniku njegov predmet nije tretirao kao hitan i do dana današnjeg nije zakazano nijedno ročište. Općinski sud u Šibeniku, kako su pojasnili, nije ga stavio na red jer je u to vrijeme rješavao stare slučajeve, među kojima je bilo i onih iz davne 2011.
“U 2023. godini kada je predmetna optužnica zaprimljena, na Kaznenom odjelu ovog suda bilo je 4 suca rješavatelja, te je na dan 31. prosinca 2023. bilo ukupno 1213 neriješenih kaznenih predmeta na računajući predmete optužnih i izvanraspravnih vijeća kojih je bilo nekoliko stotina. Postupak u najstarijem neriješenom kaznenom predmetu započeo je 2011. godine”, priopćili su u svoju obranu, dodavši: “Kako se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetu u smislu članka 122. i 123. Sudskog poslovnika koji bi imao prioritet u rješavanju naspram onih ranije zaprimljenih, to su se u neriješenim kaznenim predmetima poduzimale radnje sukladno redoslijedu zaprimanja”.
Epilog nakon ubojstva je da će protiv dvije sutkinje i inače problematičnog suda u Šibeniku biti iniciran stegovni postupak pred Državnim sudbenim vijećem, s tim da ministar Habijan sugerira DSV-u da ih kazni najoštrijom sankcijom, odnosno da ih razriješi sudačke dužnosti.
Nakon svirepog ubojstva mladog maturanta trebalo je naći krivce, pri čemu se zanemaruje da je slično stanje sa zaostalim predmetima na svim hrvatskim sudovima i da ni ministar Habijan, a niti njegovi prethodnici, nisu radili prevelike napore da se to riješi.
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić poslao je, pak, nadzor nad radom lokalnog tužiteljstva koji bi trebao dati odgovor zašto za Aleksića nije zatražen pritvor nakon što su mu našli oružje.
Vide li suci ranije i povezane postupke?
Udruga sudaca upozorila je, u reakciji na ovaj slučaj, kako suci pred koje dođe optuženik ne raspolažu svim potrebnim podacima. Pa tako sudac koji vodi prekršajni postupak, osim ako nije riječ o prekršaju s elementima nasilja ili prekršaju za koji se može izreći kazna zatvora, nema uvida u podatke o ranijoj kaznenoj osuđivanosti okrivljenika. Može, navode, vidjeti samo okrivljenikovu prekršajnu evidenciju. Sudac istrage nema kroz eSpis mogućnost uvida u druge kaznene postupke koji se vode protiv osumnjičenika, ne može doznati u kojoj su fazi ti postupci, a ne može vidjeti ni postupanje drugog suca istrage protiv istog osumnjičenika jer eSpis ne daje takvu ovlast sucu istrage, a tim sustavom sistemski upravlja Ministarstvo pravosuđa – vratili su lopticu ministarstvu.
Upozorili su i kako ne postoji kontakt-mreža upozorenja između sudaca, državnih odvjetnika, djelatnika Hrvatskog zavoda za socijalni rad, probacijskih ureda, posebnih skrbnika, odvjetnika… preko koje bi se upozoravalo ili izražavala bojazan da će netko nakon odslužene kazne ponovo počiniti kazneno djelo.
Ministar Habijan ustvrdio je na RTL-u kako suci imaju, odnosno mogu tražiti te uvide te ih pozvao da mu dojavljuju probleme s kojima se eventualno suočavaju. “U tom spisu mora biti i podatak iz kaznene evidencije, Netko je trebao uzeti spis i netko je trebao alarmirati kad je znao o kakvoj osobi se radi”, rekao je Habijan.
Međutim, kako doznajemo, Ministarstvo pravosuđa je danas poslalo pravosudnim tijelima natuknicu o nadogradnji sustava eSpisa u kojem stoji kako im je sada omogućen uvid u prekršajnu i kaznenu evidenciju za sve kaznene, prekršajne i obiteljske upisnike. Iz čega se nameće zaključak da ranije suci nisu imali takvu mogućnost te da će tek poslije tragedije u Drnišu to dobiti “na klik”.
Sudovi nikad ne dodjeljuju maksimalne zatvorske kazne za posjedovanje ilegalnog oružja
Međutim, i da je Aleksić i procesuiran za nedozvoljeno oružje – a riječ je o, kako je to rekao glavni državni odvjetnik Turudić, krajnje jednostavnom postupku – pitanje je bi li Aleksić završio u zatvoru. Kako je to pokazala analiza koju smo objavili na Faktografu, za posjedovanje oružja redovito se izriču samo uvjetne kazne, dakle vjerojatno bi ostao na slobodi i u prilici da izradi novu pušku kojom bi nekog ubio. Za slučaj posjedovanja oružja nikad se ne izriče maksimalna kazna zatvora od tri godine, vjerojatno i zato što se polovica slučajeva odnosi na bivše branitelje i nosioce Spomenica Domovinskog rata koje oružje pravdaju spomenarskim razlozima.
Da je i bio poslan u zatvor, a ne tek na uvjetnu, ne bi dobio maksimalnu kaznu od tri godine zatvora, koja bi jedina – a tu su mjeseci u pitanju – u ovom slučaju možda mogla spasiti život mladog Luke. Ali, ponavljamo, redovito se izriču uvjetne kazne, tek izuzetno se kazne odslužuju u zatvoru i to tek, kako proizlazi iz evidencije, ako su došle s drugim kaznenim djelom poput teške pljačke počinjene uz ilegalno oružje.
Doživotna kazna
Kaznu zatvora od maksimalnih 20 godina Hrvatska je naslijedila iz bivše socijalističke države, a od 1998. godine uvodi pojam “dugotrajnog zatvora” od maksimalnih 40 godina.
Promjenama iz 2003. godine uvedena je doživotna kazna, ali je taj zakon srušio Ustavni sud jer promjene nisu bile izglasane dvotrećinskom većinom. Umjesto pokušaja povratka doživotne, promjenama iz 2013. uvodi se i kazna zatvora od 50 godina u slučaju teških kaznenih djela za koje je izrečeno više kazni dugotrajnih zatvora.
Hrvatska je među rijetkim europskim zemljama koje nemaju doživotnu kaznu. Međutim, one zemlje koje je imaju, upozoravaju stručnjaci, zbog zahtjeva Europskog suda za ljudska prava, imaju i institute preispitivanja te kazne, odnosno pomilovanja nakon 20 godina.
Stoga se naše kazne dugotrajnog zatvora od 40 ili 50 godina (osim u iznimnim slučajevima vrlo mladih počinitelja) mogu smatrati i strožima od onih doživotnih. Problem je u tome što se one rijetko primjenjuju – u proteklim desetljećima, kako je to pisala Hina nakon presude mladiću koji je izazvao tragediju u Osnovnoj školi Prečko – ona je dosad primijenjena u samo četiri okrutna slučaja teških ubojstava.
Ono što bi do neke mjere moglo pomoći da se izbjegnu budući slučajevi poput ovog u Drnišu je započeto uvezivanje evidencija, kao i najava ministra da će se uvesti mjera po kojoj će se šest mjeseci prije izlaska iz zatvora ispitivati kako se netko ponašao i je li imao mjeru liječenja. Periodički će se potvrđivati postoji li potreba da se takva osoba liječi ili smješta u neki drugi vid ustanove i nakon pet godina to će se ponovo evaluirati, najavio je ministar te zaključio: “Ta osoba ne smije više izaći van našeg vidokruga, mora biti pod stalnom kontrolom”.
Populističko zazivanje doživotne kazne, a niti njeno eventualno uvođenje u Kazneni zakon, kako je to najavio ministar Habijan, neće pomoći ako suci ostanu neskloni izricanjima težih kazni koje im stoje na raspolaganju već i sada.
