Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike uskoro bi trebalo u javno savjetovanje uputiti Nacionalni program za promicanje kolektivnog pregovaranja za period do 2030. godine, program koji bi trebao potaknuti poslodavce i sindikate na pregovore kako bi pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima sa sadašnjih 65 posto skočila na najmanje 80 posto.
Kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj se uglavnom prepoznaje kroz dijalog Vlade i sindikata javnih i državnih službi. Da tog dijaloga nema, udio pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima bila bi i niža. Naime, u Hrvatskoj se kolektivno pregovara u sektorima s tradicionalno jakim sindikalnim organiziranjem, a tu su svakako javne te državne službe kojima je država poslodavac, kao i javna poduzeća koja su danas na tržištu.
Osim toga, i nakon prelaska na tržišno gospodarstvo i unatoč cjepkanju i privatizaciji nekadašnjih velikih tvrtki nastavljena je tradicija kolektivnog pregovaranja u djelatnostima poput graditeljstva, turizma pa i trgovine i drvne industrije (gdje se odlukom ministra zaduženog za rad proširuje primjena kolektivnih ugovora na sve poslodavce u djelatnosti). S druge strane, nizak interes za socijalnim dijalogom prisutan je u privatnom sektoru koji je građen “iz temelja“ i novijim djelatnostima koje se razvijaju posljednjih desetljeća.
Prema obavezama koje proizlaze iz Direktive o primjerenim minimalnim plaćama iz 2022. godine, sve članice EU u kojima je pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima niža od 80 posto trebaju donijeti nacionalni plan promicanja kolektivnog pregovaranja. Hrvatska je jedna od 18 zemalja koja to treba napraviti i u tome kasni već sedam mjeseci. Naime, nacionalni planovi trebali su biti doneseni do kraja 2025. godine.
Podaci Europske konfederacije sindikata (ETUC, European Trade Union Confederation), odnosno njihove specijalizirane web-stranice WAGE-UP koja prati provedbu Direktive u zemljama članica Europske unije, kazuju da je od 18 država članica koje su do kraja prošle godine trebale donijeti nacionalni program poticanja kolektivnog pregovaranja obavezu do lipnja ispoštovalo 12 članica, dok se nacionalni programi u još šest članica čekaju. Osim Hrvatske, obavezu još nisu ispunili Cipar, Njemačka, Mađarska, Luxemburg i Slovenija.
Bugarska, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Nizozemska, Poljska, Rumunjska i Slovačka izradile su nacionalne planove za promicanje kolektivnog pregovaranja. Države članice u kojima je najmanje 80 posto radnika pokriveno kolektivnim ugovorima – Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Finska, Italija, Portugal, Španjolska i Švedska – nemaju obavezu donošenja posebnog nacionalnog plana poticanja kolektivnog pregovaranja.
Pokrivenost kolektivnim ugovorima u privatnom sektoru je 15 do 20 posto
Domaći Nacionalni program izrađen je već neko vrijeme. Štoviše, sredinom svibnja trebali su ga potvrditi socijalni partneri – poslodavci i sindikati – te Vlada na razini Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV), ali je odluka odgođena zbog nezadovoljstva poslodavačke strane. U međuvremenu su održane dodatne konzultacije, a one su urodile time da je u utorak, 7. srpnja, GSV ponovo plan uputio na doradu koju će obaviti Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, nakon čega će biti upućen u postupak javnog savjetovanja.
Prema riječima Ivana Mišetića, predsjednika GSV-a (predstavnik Hrvatske udruge poslodavaca), socijalni partneri su se “relativno brzo dogovorili“ oko zaključaka te dokument sada treba doraditi prije upućivanja u javno savjetovanje (1, 2).
“Tražili smo da dokument bude izbalansiran jednako prema radu, kao i prema kapitalu. Ako netko traži pravo za sebe, mora imati hrabrosti dati ga i drugome“, rekao je Mišetić i istaknuo kako je cilj ‘“veća pokrivenost zaposlenih u Hrvatskoj granskim kolektivnim ugovorima i kolektivnim ugovorima općenito“ te dodao kako bi dokument, nakon javnog savjetovanja i novih dorada, mogao biti finaliziran u rujnu.
Udruga poslodavaca je bila nezadovoljna
Za Hrvatsku udrugu poslodavaca, prema riječima njena predsjednika Mislava Balkovića, dokument je bio prilično pristran te su smatrali da favorizira jednu stranu socijalnog dijaloga.
“Nakon trosatnih razgovora jučer sa ministrom Ružićem zapravo smo dobili uvjeravanje, uspjeli smo sa socijalnim partnerima na strani sindikata dogovoriti da idemo u dorade tog dokumenta kako bi on uravnoteženo obje strane stavio u slične pozicije“, rekao je Balković.
Prema ocjeni Dražena Jovića, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata, postignut je “veliki iskorak“ jer su se nakon gotovo dvije godine oko dokumenta usuglasili Vlada, reprezentativne sindikalne središnjice i Hrvatska udruga poslodavaca.
Istaknuo je da je jedan od glavnih ciljeva povećati pokrivenost kolektivnim ugovorima u privatnom sektoru, u kojem ona iznosi svega 15 do 20 posto, za razliku od gotovo potpune pokrivenosti u državnim i javnim službama.
Prema ranijim informacijama, postojala je mogućnost da GSV prihvati Nacionalni program bez glasova poslodavaca. To je izbjegnuto nakon višesatnog susreta socijalnih partnera s ministrom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Alenom Ružićem koji je rezultirao zaključkom o doradi predloženih mjera.
Da bi udio pokrivenosti dosegao minimalnih 80 posto trebat će puno posla. I same predstavnike sindikata i poslodavaca valja educirati za postupke kolektivnog pregovaranja. Tako Ured za socijalno partnerstvo planira izraditi edukativne sadržaje o kolektivnom pregovaranju koji će pokrivati tehnike pregovaranja, ekonomsku analizu i tumačenje statističkih podataka, radno zakonodavstvo, komunikacijske vještine, ali i pitanja rješavanja sukoba i posredovanja, a edukacije će se provoditi kroz radionice i seminare te putem digitalne platforme.
A digitalne platforme trebale bi pomoći i sindikatima kada je riječ o privlačenju novog članstva. Naime, sindikatima je sve veći izazov privući, a onda i zadržati članove među mlađim generacijama te zaposlenima u novim oblicima rada.
„Dosadašnji pristup sindikalnom organiziranju, koji se u velikoj mjeri oslanja na tradicionalne metode komunikacije i administracije, ne odgovara uvijek digitalnim navikama i očekivanjima suvremene radne snage“, navodi se u Nacionalnom programu. Stoga će se, kako se objašnjava, razmotriti potrebne prilagodbe pravnog okvira koje bi omogućile digitalno pristupanje sindikatima putem provjerenih elektroničkih potpisa i digitalnih platformi.
Nastoji se naći model za razlikovanje člana od nečlana sindikata
U svrhu osnaživanja i sindikata i udruga poslodavaca za kolektivno pregovaranje, posebno onih manjih s ograničenim financijskim sredstvima, razmotrit će se različiti modeli pristupa važnim statističkim podacima za što je nužna suradnja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Državnog zavoda za statistiku i Ureda za socijalno partnerstvo. Naime, mnogi socijalni partneri ne mogu izdvojiti nekoliko tisuća eura godišnje za detaljne gospodarske pokazatelje koji su im potrebni za pregovore stoga je cilj osigurati situaciju u kojoj socijalni partneri “neovisno o veličini i financijskim mogućnostima organizacije, imaju jednak pristup kvalitetnim podacima potrebnim za argumentiranje svojih stavova u pregovorima“.
Iako je Ustavni sud u dva navrata ukinuo zakonske odredbe kojima se razlikovao član od nečlana sindikata – najprije doprinos solidarnosti, a potom i novije odredbe da se pojedina materijalna prava mogu povoljnije ugovoriti za članove sindikata – ponovo će se nastojati naći model za razlikovanje člana od nečlana sindikata.
“Jačanje financijske i organizacijske održivosti socijalnih partnera, kako sindikata, tako i udruga poslodavaca, jedan je od preduvjeta za kvalitetno kolektivno pregovaranje. U tom kontekstu, sindikati u Republici Hrvatskoj, kao i u brojnim europskim državama, suočavaju se s izazovom pada broja članova, što izravno utječe na njihove pregovaračke mogućnosti. Jedno od pitanja koje se u tom kontekstu pojavljuje jest odnos između pogodnosti iz kolektivnih ugovora i motivacije za sindikalno učlanjenje, no to pitanje nema jednoznačnih odgovora ni u europskoj teoriji niti u praksi i predmet je legitimnih neslaganja između socijalnih partnera“, navodi se u Nacionalnom programu.
Pritom se objašnjava kako trenutačna situacija u kojoj svi radnici, neovisno o sindikalnom članstvu, ostvaruju iste pogodnosti iz kolektivnih ugovora, dovodi do pada motivacije za učlanjenje u sindikate i umanjuje financijsku održivost sindikalnih organizacija.
Čini se da je upravo namjera rješavanja pitanja razlikovanja člana od nečlana glavni kamen spoticanja oko teksta dokumenta.
Poslodavci su već ranije jasno iskazivali zazor od kolektivnog pregovaranja tvrdeći kako mu je prepreka “rigidno“ radno zakonodavstvo, a taj se stav očito nije promijenio te su sada željeli planirani pokušaj rješavanja pitanja član/nečlan vezati uz deregulaciju radnog zakonodavstva, ali i pitanja poput skraćivanja dana bolovanja na teret poslodavca.
Taj pomalo bizaran zahtjev, kako nam objašnjava Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, nema velike veze s kolektivnim pregovaranjem.
“Nakon što je Ustavni sud zadnji put ukinuo tu odredbu, osnovali smo radnu skupinu koja bi trebala naći novo rješenje za razlikovanje člana od nečlana sindikata i u toj radnoj skupini su i predstavnici poslodavaca”, navodi Novosel. Kako objašnjava, nakon tripartitnog sastanka u Ministarstvu, dan uoči sjednice GSV-a, dogovoreno je da dio dokumenta koji govori o članu/nečlanu sindikata preformulira. To bi resorno ministarstvo trebalo, kako navodi Novosel, napraviti do kraja tjedna, nakon čega će Nacionalni program promicanja kolektivnog pregovaranja biti upućen u javno savjetovanje.
Edukacija mladih
Bude li dorađeni dokument iole sličio onom što je, uz konzultacije sa sindikatima i poslodavcima, izradio vladin Ured za socijalno partnerstvo, industrijski odnosi bi, primjerice, za dvije godine trebali biti tema o kojoj se uči u školama.
Što su sindikati, a što udruge poslodavaca, tko su socijalni partneri, što su radni odnosi i radno pravo, što je socijalni dijalog, čemu služe kolektivni ugovori – samo su neke od tema koje bi se od 2028. godine trebale detaljnije obrađivati u okviru kurikula Građanskog odgoja i obrazovanja u srednjim školama, a kako bi se mladi pripremili na ono što ih čeka kada uđu u svijet rada.
Iako se već godinama govori o potrebi obrazovanja mladih o industrijskim odnosima tek se sada planira izrada detaljnih smjernica za nastavnike srednjih škola kako bi što kvalitetnije ugradili tematiku tržišta rada, radnih prava i socijalnog dijaloga u nastavu Građanskog odgoja i obrazovanja. Jače obrazovanje mladih o njihovim radnim pravima jedna je od mjera Nacionalnog programa za promicanje kolektivnog pregovaranja.
Premda su generacije srednjoškolaca i osnovnoškolaca, još tamo od ’90-ih godina na ovamo, iz štrajkova i prosvjeda obrazovnih sindikata imali priliku učiti o radnim pravima, danas mladi praktično o tome ništa ne znaju. Tako danas mladi koji završavaju srednje, ali i visoko obrazovanje i ulaze na tržište rada u većini slučajeva nemaju dovoljno znanja o svojim radnim pravima, sindikalnom organiziranju i djelovanju tržišta rada.
Postojeći kurikul srednjoškolskih predmeta, kako se navodi u prijedlogu Nacionalnog programa za promicanje kolektivnog pregovaranja, nedovoljno detaljno obrađuje tematiku sindikalnog organiziranja, kolektivnog pregovaranja i zaštite radničkih prava.
“Ova nedostatna izobrazba čini mlade ranjivom skupinom na tržištu rada i umanjuje dugoročnu održivost sustava kolektivnog pregovaranja. Situacija, naslijeđena iz srednjoškolskog obrazovanja, nastavlja se i kod mladih sa završenim visokoškolskim obrazovanjem. I oni, gotovo potpuno nepripremljeni, stupaju u radne odnose i pri tome, uz rijetke iznimke, ne pokazuju gotovo nikakav interes niti volju za učlanjivanje u sindikat ili osnivanje sindikata“, navodi se u dokumentu.
Do kraja godine trebala bi biti osnovana radna skupina za izradu smjernica za podučavanje industrijskih odnosa, a 2028. godine svim srednjim školama trebao bi biti dostavljen i priručnik za nastavnike s konkretnim prijedlozima nastavnih jedinica i zadataka. A kako bi nastavnici bili pripremljeni za obradu tema s područja tržišta rada, već bi se od ove godine trebalo provoditi njihovo stručno usavršavanje koje će uključivati osnovne pojmove s tržišta rada, radnih prava i Zakona o radu, ulogu socijalnih partnera (sindikata i poslodavaca), dvostrani i trostrani socijalni dijalog, postupak kolektivnog pregovaranja.
Programi usavršavanja nastavnika trebali bi se provoditi najmanje dva puta godišnje, a cilj je do 2030. godine educirati najmanje 200 nastavnika koji će potom stečeno znanje unutar škola dijeliti s kolegama. Osim toga, plan je svake godine u školama održati najmanje 50 gostujućih predavanja socijalnih partnera (predstavnika sindikata i poslodavaca).
