Hrvatska ima ozbiljnih problema s odazivom građana na izbore. Osim iznimke koja se odnosi na parlamentarne izbore 2024. godine, izlaznost na izborima u posljednjih desetak godina manja je od 50 posto. U usporedbi s drugim državama članicama EU, Hrvatska spada među države s najmanjom izlaznošću.
Bi li uvođenje obveznog glasanja povećalo participaciju građana na izborima?
Pitanje je to o kojem se raspravljalo na okruglom stolu koji se u organizaciji Gonga održao u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva, a koji je okupio političare iz nekoliko stranaka.
Povod raspravi bilo je predstavljanje Gongove studije “Treba li Hrvatska uvesti obvezno glasanje?” koja donosi prednosti i nedostatke obveznog glasanja, kao i iskustva nekoliko zemalja u kojima se ono prakticira.
“Ako ljudi sve manje izlaze na izbore, kakva je kvaliteta te demokracije? Smanjuje se legitimitet vlasti te povjerenje u institucije i političke procese. Osim toga, otvara se prostor za manipulacije, lakše je političkim skupinama i interesnim skupinama utjecati na ishod izbora na način da mobiliziraju svoje pristaše”, rekla je Oriana Ivković-Novokmet, direktorica Gonga, u svom uvodnom govoru.
Preduvjeti postoje
Bruna Marinović (Gong), jedna od autorica studije, smatra kako današnji model, s niskom i predvidivom izlaznošću, dugoročno pogoduje očuvanju uskih mreža međusobnih interesa i odnosa ovisnosti između političkih elita i dijela biračkog tijela.
“Takav sustav omogućava da se vlast reproducira kroz klijentelističke veze, zapošljavanja po političkoj liniji i raspodjelu javnih resursa prema stranačkoj pripadnosti, a ne prema javnom interesu”, rekla je, dodajući da bi povećanje izlaznosti kroz obvezno glasanje promijenilo tu logiku.
Marinović kaže da su u istraživanju došli do uvida kako je u Hrvatskoj već prisutan jedan dio preduvjeta koji se u literaturi navode kao nužni za provedbu funkcionalnog modela obveznog glasanja. To su proporcionalni izborni sustav, relativno velik broj biračkih mjesta (oko 6 600 na 3,5 milijuna birača), razvijen sustav mobilnih timova, izborni dan koji je u pravilu neradan te automatska registracija birača.
Politolog Berto Šalaj, drugi autor studije, navodi kako postoje značajne razlike u sudjelovanju građana Hrvatske na izborima.
“Te se razlike potvrđuju kroz istraživanja izbornog ponašanja. Mladi, ljudi s nižim stupnjem obrazovanja i ljudi s nižim primanjima ispodprosječno sudjeluju. To postavlja pitanje: kakva je to demokracija u kojoj određeni ljudi ne sudjeluju u izbornom procesu? Glasanje ide u srž onog što demokracija jest, kako razumijevamo demokraciju te što očekujemo od građana”, rekao je Šalaj.
Što kažu političari?
Socijaldemokratska partija (SDP) nema službeni stav oko ove teme, no Tonči Restović, koji je govorio u ime stranke, kaže kako osobno podržava uvođenje obveznog glasanja.
Pritom vidi određene probleme koje bi povezao s takvom idejom.
“Prvi se odnosi na demokraciju kakvom je vidi HDZ, a vidi je kao apsolutnu vlast i nije ih briga za ono što opozicija kaže. Oni ne smatraju da bi trebali s ikim razgovarati, pa tako ni oko ove teme. Drugi problem je naša javna uprava. Kao društvo imamo problem sa stavom da će nas neka stranka zaposliti ako glasamo za nju. Da imamo profesionalnu javnu upravu, to bi izgledalo drugačije”, navodi Restović.
Dubravka Novak (Možemo) navodi kako stranka nema službeni stav oko te teme, no da se svakako zalažu za aktivno građanstvo u smislu izlaska na izbore.
“Treba otvoriti raspravu na ovu temu koja je široka i koju treba sagledati sa svih strana. Smatramo da postoje veliki problemi s registrom birača i s izbornim jedinicama. Svakako mislim da svaki građanin treba glasati i da je to njegova odgovornost”, rekla je.
Ivica Ledenko (Most) navodi kako njegova stranka također još nema službeni stav oko ove teme, ali kako on smatra da bi Hrvatska trebala usvojiti obveznu participaciju na izborima.
Vladajućoj eliti, navodi, ovakav status quo odgovara.
“Prije samog glasanja, trebamo vidjeti tko točno može glasati. Kakvi su to birački popisi u Hrvatskoj? Mi smo u mom mjestu, Vodicama, imali 30 posto glasača više nego što je prijavljeno. Kako motivirati glasače kako da izađu na izbore? Imamo prava i ja jesam za to da imamo i obvezu. Kako to postići? Možda kroz kažnjavanje i nagrađivanje, što se može provesti kroz poreznu politiku”, rekao je.
Stav oko ovog pitanja nema ni stranka Centar u čije je ime govorila Marijana Puljak.
“To što građani ne izlaze na izbore govori da oni ne vjeruju u izborni proces. Upitno je hoće li obavezno glasanje vratiti povjerenje. Prije uvođenja prisile i kazne, mislimo da treba poraditi na registru birača, građanskom odgoju, političkoj pismenosti te odgoju mladih. Moj je osobni stav da se demokracija ne spašava prisilom, nego povratom povjerenja u institucije”, rekla je.
Službeni stav Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) koju je predstavljala Nevenka Lastrić-Đurić jest da Hrvatskoj ne treba obvezno glasanje.
“To bi značilo da mi kao politički akteri odbacujemo odgovornost i prebacujemo je na građane. Građani imaju pravo šutjeti i to je legitiman izbor u liberalnoj demokraciji. Mi toliko imamo regulacije u našem društvu – više regulacije nam donosi još više problema. U slučaju kažnjavanja, bismo li opteretili naše sudove sa slučajevima gdje se ljudi žale radi kazne?”, kazala je Lastrić-Đurić.
Obveznom glasanju protivi se i Marija Selak Raspudić (Marija Selak Raspudić-Nezavisna lista).
“Zašto bi niska izlaznost bila loša? Vidimo da se visoka izlaznost veže uz vremena kriza. Ako je demokratski ideal predstavničke demokracije da nas demokracija što manje opterećuje, a da se istodobno dobro upravlja državom, možemo provokativno postaviti pitanje: je li manja izlaznost dokaz da se bližimo tom idealu? Druga teza od koje polazim jest da ishod možda ne bi bio drugačiji. Imali smo otrježnjenje prilikom zadnjih parlamentarnih izbora nakon kojih se situacija za opoziciju nije previše promijenila, unatoč višoj izlaznosti”, kazala je Selak Raspudić te dodala da je za nju demokracija nesavršen i nedovršen proces.
Kakva su iskustva drugih zemalja?
Gongova studija navodi primjere nekoliko zemalja u kojima se prakticira obvezno glasanje. Australija je krenula s tom praksom 1924. godine, a glavni motiv je bio povećanje izlaznosti nakon pada poslije Prvog svjetskog rata te osiguranje da parlament odražava volju naroda. Ako građanin ne izađe na izbore, platit će kaznu u iznosu od 20 do 50 australskih dolara.
Nešto ranije, 1893., obvezno glasanje uvela je i Belgija. Rasprave oko tog pitanja vode se i danas; liberali žele ukidanje, dok socijalisti i kršćanski demokrati ističu da se ta praksa treba nastaviti radi socijalne jednakosti i legitimnosti.
Obvezno glasanje bilo je dio političke kulture u Italiji od kraja Drugog svjetskog rata do 1993., kada je ukinuto u sklopu transformacije stranačkog sustava. Građani koji ne bi izašli na izbore snosili su, do ukidanja, društvene i simbolične sankcije kao što su javna objava imena, bilješka u dokumentima te gubitak statusa ‘dobrog građanina’.
Zašto uvesti?
Zagovornici obveznog glasanja navode kako bi njegovo uvođenje povećalo izlaznost na izborima te ojačalo demokratski legitimitet. Rezultati bi vjernije odražavali volju građana, čime bi političke odluke imale širi legitimitet.
Obvezno glasanje smanjilo bi nejednakost u političkom sudjelovanju. U Hrvatskoj, moglo se čuti na tribini, na izborima najčešće glasaju obrazovaniji, imućniji i stariji građani. Obvezno glasanje osiguralo bi ravnomjerniju zastupljenost svih društvenih skupina, što bi politički proces učinilo inkluzivnijim.
Neka istraživanja, navodi se u studiji Gonga, pokazuju da veća izlaznost umanjuje šanse da ekstremne i radikalne stranke dobiju značajan broj glasova i presudni utjecaj na formiranje vlasti.
Nadalje, uvođenje obveze glasanja osnažuje političku kulturu. U tom kontekstu, glasanje se može promatrati ne samo kao pravo, već i kao građanska dužnost, poput plaćanja poreza ili pohađanja obveznog obrazovanja. Tako se povećava osjećaj odgovornosti prema zajednici.
Osim toga, kada je izlaznost zajamčena, stranke se manje moraju baviti skupim kampanjama za motiviranje birača da izađu na izbore pa tako svoje napore mogu usmjeriti na prezentiranje javnih politika i programa.
Zašto ne uvesti?
Kritičari obveznog glasanja navode kako prisilno glasanje krši temeljno pravo pojedinca da odlučuje hoće li sudjelovati u izborima ili ne. U tom svjetlu, prisilno glasanje može se protumačiti kao paternalističko nametanje obveze.
Nadalje, građani koji su prisiljeni glasati unatoč svojoj volji, glasat će nasumično ili poništiti listiće. To može smanjiti kvalitetu političkih odluka i povećati broj nevažećih listića. Tu je i argument da bi uvođenje obveznog glasanja zahtijevalo sustav praćenja tko je glasao te sankcioniranje onih koji nisu glasali, kao i mehanizme provođenja tih sankcija. Troškovi i administrativne poteškoće mogli bi nadmašiti korist od povećane izlaznosti.
Osim toga, kazne za neglasanje mogu izazvati frustraciju, narušiti povjerenje u institucije te potaknuti otpor građana. Protivnici obveznog glasanja također smatraju kako postoje i alternativni načini za povećanje izlaznosti, kao što su edukacija birača, olakšani pristup glasanju (npr. elektroničko glasanje) te kvalitetno osmišljene kampanje.
U tom kontekstu, fokus je na kvalitetnoj participaciji a ne samo na brojčanom porastu izlaznosti.
