Nakon vijesti o izbijanju hantavirusa, a nedugo zatim i virusa ebole, korisnici interneta počeli su širiti raznorazne netočne tvrdnje. Slično kao u doba pandemije koronavirusa, njima se sugeriralo da se te bolesti umjetno stvaraju ili da se pandemije planiraju, a međunarodne organizacije stvaraju “paniku”.
“Nakon fijaska s hantavirusom: WHO izaziva novu paniku oko ebole
Prvo se širio strah od hantavirusa, a sada je tu ebola. WHO je upravo proglasio međunarodnu izvanrednu situaciju u javnom zdravstvu zbog rijetkog soja ebole koji je odnio živote desetaka ljudi u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi.
Izbijanje uključuje virus Bundibugyo, jednu od rjeđih varijanti ebole.
Jesu li očajni jer nitko više ne želi sudjelovati u njihovoj igri?🤡“, sadržaj je Facebook posta objavljenog 18. svibnja 2026. godine (arhiviran ovdje).
U post je umetnuta fotografija glavnog direktora Svjetske zdravstvene organizacije, Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa, čije je ime postalo šire poznato za vrijeme pandemije koronavirusa, a koji je od tada, zajedno s organizacijom koju vodi, meta dezinformatora.
Ne radi se o globalnoj pandemiji
Teorije o “stvaranju panike” nastala je nakon nedavnih izvještaja o dvjema poznatim, teškim, ali potpuno nepovezanim bolestima: izbijanje hantavirusa na kruzeru MV Hondius u Atlantiku i izbijanje bolesti virusa ebole u dvama afričkim zemljama.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) utvrdila je 17. svibnja 2026. godine da izbijanje bolesti virusa ebole uzrokovane virusom Bundibugyo u Demokratskoj Republici Kongo (DRK) predstavlja izvanredno stanje javnog zdravstva od međunarodnog značaja (PHEIC). Iz toga se potom izvodi tvrdnja da WHO “izaziva paniku” ili “očajnički traži novu igru”, a zapravo se radi o neophodnim javnozdravstvenim mjerama i utvrđenom protokolu Međunarodnih zdravstvenih propisa (IHR).
PHEIC je definiran, prema IHR-u, kao “izvanredni događaj za koji se utvrdi da predstavlja rizik za javno zdravlje drugih država zbog međunarodnog širenja bolesti i da potencijalno zahtijeva koordinirani međunarodni odgovor”. Ova definicija podrazumijeva situaciju koja je: ozbiljna, iznenadna, neobična ili neočekivana; nosi implikacije za javno zdravlje izvan nacionalnih granica pogođene države; i može zahtijevati hitnu međunarodnu akciju.
Nakon što je 2005. godine uspostavljen mehanizam PHEIC-a, objavljeno je devet takvih deklaracija: pandemija svinjske gripe (2009-2010.), dječja paraliza (od 2014. i još uvijek na snazi), izbijanje ebole u zapadnoj Africi (2013-2016.), epidemija virusa Zika (2015-2016.), epidemija ebole u Kivuu (2018-2020.), pandemija Covida-19 (2020-2023.), izbijanje majmunskih boginja (2022-2023. i 2024.) te trenutna epidemija ebole u Kongu. Preporuke su privremene i zahtijevaju preispitivanje svaka tri mjeseca.
Nakon što je proglašen PHEIC, Mohamed Janabi, direktor WHO-a za Afriku, objasnio je da je UN-ova zdravstvena agencija to klasificirala kao javnozdravstvenu krizu od međunarodnog značaja, što pomaže u privlačenju međunarodne pozornosti, bržoj mobilizaciji resursa i osiguravanju da zemlje rade koordinirano.
“Ali to ne znači da ljudi trebaju paničariti. To znači da globalni sustav funkcionira kako treba, otkriva i reagira vrlo odlučno”, rekao je, pozivajući medije da šire točne informacije. “Strah sam po sebi je epidemija”, zaključio je.
Izbijanjem hantavirusa, a odnedavno i ebole, digitalno okruženje preplavile su paralele s pandemijom koronavirusa, posebice među dezinformatorima, međutim, WHO je utvrdio da bolest ebole uzrokovana virusom Bundibugyo u DR Kongu i Ugandi ne ispunjava kriterije pandemijske izvanredne situacije, kako je definirano u IHR-u.
Stručnjaci također pojašnjavaju da postoji razlika: pandemijska izvanredna situacija signalizirala bi prijetnju cijelom svijetu, dok PHEIC naglašava prijetnju više zemalja, ali ne nužno i globalnu prijetnju. Prije svega, ebola se ne prenosi zrakom, već kontaktom s tjelesnim tekućinama zaražene osobe, što zahtijeva relativno bliski kontakt i otežava njezino globalno širenje.
Što se tiče paralele s hantavirusom koji je izbio na nizozemskom kruzeru MV Hondius, WHO tu nije proglasio PHEIC. Tom je problemu pristupio s oprezom, ali nije raspirivao zabrinutost i paniku. Naglasio je kako nema znakova da se radi o ranoj fazi pandemije.
Ebola je identificirana 1976. godine
Ebola je, objašnjava Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) rijetka, ozbiljna i često smrtonosna bolest. Bolest započinje dva do dvadeset jednog dana nakon izlaganja virusu pojavom groznice, bolova u mišićima, slabosti, glavobolje i grlobolje. Sljedeću fazu bolesti obilježavaju povraćanje, proljev, osip i neispravan rad jetre i bubrega. Neki pacijenti imaju obilna unutarnja i vanjska krvarenja te im prestane raditi više organa.
Prenosi se izravnim kontaktom s krvlju ili drugim tjelesnim tekućinama zaraženih osoba, bilo živih ili preminulih. Bolest se može dobiti i izravnim kontaktom s krvlju i drugim tjelesnim tekućinama zaraženih divljih životinja, živih ili uginulih, poput majmuna, šumskih antilopa i šišmiša. Virus ebole ne prenosi se zrakom poput virusa gripe ili koronavirusa.
Bolest ebole uzrokuje skupina virusa poznatih kao ortoebolavirusi. Prvi je put identificirana 1976. godine tijekom epidemija u Zairu, koji je danas Demokratska Republika Kongo (DRK), i Sudanu (danas Južni Sudan).
Ovo je 17. epidemija ebole koju je DR Kongo doživio od 1976. godine, i treća koja se posebno odnosi na virus Bundibugyo, nakon epidemija u Ugandi 2007-2008. i u DR Kongu 2012. godine. Dakle, virus nije nov, a ni izmišljen nakon nedavnog izbijanja hantavirusa (koji je također poznat znanstvenoj i medicinskoj struci).
Uvjeti za širenje virusa
Situacija na terenu temelji se na ozbiljnim epidemiološkim podacima o širenju virusa kroz ratom destabilizirana područja. Kongoansko ministarstvo komunikacija, priopćilo je u nedjelju kako je epidemija ebole aktivna u tri provincije: Ituriju, Sjevernom Kivuu i Južnom Kivuu. Detektirano je 904 sumnjivih slučajeva i 119 smrtnih slučajeva, što je značajan skok u odnosu na prethodno objavljenih 746 slučajeva ebole.
Kongo je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Velik dio istočnog Konga pogođen je nasilnim naoružanim skupinama, a cestovna infrastruktura je izuzetno loša. Stoga, ova se epidemija razvija u zajednicama koje se već suočavaju s nesigurnošću, raseljavanjem i krhkim zdravstvenim sustavima.
Uz to, postoje i okolišni faktori. DR Kongo je prirodno stanište za brojne viruse i bakterije, a ljudske intervencije (krčenje šuma, širenje poljoprivrede i lov) dovode ljude u izravan kontakt s rezervoarima virusa.
Životni i radni uvjeti za većinu ljudi su teški i nehigijenski, a zdravstveni radnici kažu da je jedan od njihovih najvećih problema nedostatak povjerenja zajednice. Velik izvor frustracije su i protokoli oko pokopa sumnjivih žrtava ebole, koje vlasti preuzimaju gdje god mogu kako bi spriječile daljnje širenje bolesti u tradicionalnim pokopima. Zabilježeni su slučajevi napada na zdravstvene klinike, centre za liječenje i medicinske šatore.
“Reakcije zajednice i dalje su pomiješane. Za neke ljude, izbijanje je vrlo stvarno i traže informacije o tome kako zaštititi sebe i bolje zaštititi svoje obitelji. Za druge još uvijek postoje sumnje i dezinformacije, tvrdeći da je Ebola izmišljena”, izjavila je, a prenosi američki NPR, Nairobija Gabriela Arenas, regionalna koordinatorica operacija Međunarodne federacije društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.
Zašto je ovo izbijanje ebole drugačije?
Ono što ovu epidemiju čini drugačijom, ističu Liječnici bez granica (MSF), i znatno težom za borbu jest vrsta virusa koji uzrokuje bolest ebole. Riječ je o virusu Bundibugyo, a to nije isti virus koji svijet poznaje iz velike epidemije u zapadnoj Africi koja se dogodila između 2014. i 2016. godine.
“Ta epidemija, kao i ona u DR Kongu od 2018. do 2020. godine, u konačnici je potaknula veliki znanstveni napredak: sada postoje cjepiva i tretmani za taj specifični virus, poznat kao ‘virus ebole’ (formalno nazvan ‘virus Zaire’). Ali za virus Bundibugyo – koji također uzrokuje bolest ebole – do sada nije odobreno cjepivo ili tretman liječenja”.
U nedostatku odobrenih tretmana i cjepiva, zdravstveni odgovor se temelji na kombinaciji epidemioloških i javnozdravstvenih mjera, uključujući ranu izolaciju sumnjivih i potvrđenih slučajeva, dnevno praćenje kontakata, stroge protokole za sprječavanje i kontrolu infekcija (npr. higijena ruku, gospodarenje otpadom, mjesta za kloriranu vodu i osobna zaštitna oprema za zdravstvene djelatnike).
Kao što smo ranije napisali, trenutačno se procjenjuje da se ebola neće pretvoriti u globalnu pandemiju. Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC) procjenjuje rizik od infekcije za ljude koji žive u Europi kao vrlo nizak. To je zbog prijenosa virusa koji zahtijeva izravan kontakt s tjelesnim tekućinama pacijenta sa simptomima i male vjerojatnosti uvoza i sekundarnog prijenosa u Europi.
Zaključno, postojanje epidemije ebole nije isto što i "širenje panike". WHO je proglasio izvanredno stanje javnog zdravstva od međunarodnog značaja zbog stvarnih slučajeva i prekograničnog širenja u DR Kongu i Ugandi, a to nije dokaz neke "igre", nego standardni epidemiološki protokol. Zbog toga ocjenjujemo da statusu nedostaje kontekst.
