Portal Hrvatski kanal početkom svibnja objavio je dva članka u kojima ubojstvo i konfiskaciju imovine dvorca u zagorskom mjestu Poznanovec povezuje sa saborskom zastupnicom Sandrom Benčić putem njezina navodnog rođaka – stanovitog Mate Benčića.
Prvi članak naslovljen je “Klan Benčić: Kako je sustav OZNA-e i katastarske manipulacije stvorio ‘novu elitu’” (arhivirano ovdje), dok je drugome naslov: “SANDRA BENČIĆ: Likvidacija, pljačka, propast – kako je OZNA izgradila ‘zelenu’ ljevicu” (arhivirano ovdje). Portal je oba članka podijelio i na svom Facebook profilu (arhivirano ovdje i ovdje).
Članci su objavljeni nakon što je na konferenciji za medije Ministarstva branitelja, dok je uz njega stajao ministar Tomo Medved, Josip Križ kazao da je djed Sandre Benčić “ubio čovjeka koji je imao farmu konja i oteo mu imanje”, a potom ga bacio “negdje uz potok u neku rupu”. Nakon toga Križ je “produbio” priču u razgovoru za Novi list: naveo je da se djed Sandre Benčić zvao Stjepan te da je “u svom kraju bio najpoznatiji pripadnik OZNA-e”. Potom je pozvao Sandru Benčić da nasljednicima vrati farmu koju je njezin djed oteo.
Kao što je Faktograf već pisao, djed Sandre Benčić nije se zvao Stjepan, nego Gabrijel, u vrijeme Drugog svjetskog rata bio je tinejdžer, dok obitelj Benčić u Poznanovcu nema farmu konja. Kao što smo u tome članku napisali, Gabrijel Benčić zemlju na kojoj se sada nalazi kuća roditelja Sandre Benčić u Poznanovcu kupio je 1960. godine, znači 15 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zemljišne knjige otkrivaju i da je tu zemlju obitelj koja ju je prodala djedu Sandre Benčić dobila kao zamjenu za zemlju na kojoj je poznanovečka Poljoprivredna zadruga zasadila voćnjak. Prije toga, Jugoslavija je tu zemlju nacionalizirala nakon 2. svjetskog rata i dala na upravljanje Poljoprivrednoj zadruzi.
Činjenica da se ta zemlja nalazi na parceli koja je prije Drugog svjetskog rata pripadala plemićkom posjedu obitelji Ritter (koja je bila u vlasništvu dvorca i perivoja u Poznanovcu), a na nju je zabilježbu stavilo Ministarstvo kulture (jer se nalazi na čestici koja je dio dvorca 2005. godine proglašenog kulturnom baštinom) dovela je do spekulacija o tome kako je obitelj Benčić došla do toga zemljišta.
Ubojstvo Nikole i Grete Ritter nije razriješeno
Hrvatski kanal u dva navedena teksta kao glavnog operativca za prisvajanje zemljišta navodi stanovitog Matu Benčića koji je, navodno, bio vrlo utjecajan komunist nakon 2. svjetskog rata.
“Arhivska istraživanja potvrđuju da likvidacija Nikole i Grete Ritter nije bila plod slučajnog ratnog kaosa, već koordinirana akcija u kojoj su lokalni akteri igrali ključnu ulogu. Glavni operativac u toj sjeni, prema najnovijim nalazima, bio je Mato Benčić”, piše Hrvatski kanal u jednom tekstu, dok u drugom navode: “Svibanj 1945. godine u Poznanovcu označio je kraj jedne ere. Obitelj Ritter, koja je bila nositelj industrijskog razvoja kroz preradu kože, postala je primarna meta represivnog aparata. Likvidacija Nikole i Grete Ritter nije bila slučajan incident, već koordinirana akcija pod zapovjedništvom 21. divizije, uz ključnu logističku potporu lokalnih operativaca sigurnosnih službi… Glavni akter ove faze je Mato Benčić, identificiran u arhivskim dokumentima kao operativac II. odsjeka OZNA-e za okrug Varaždin”.
Posljednji privatni vlasnici dvorca Poznanovec zaista su bili brat i sestra iz plemićke obitelji – Nikola i Greta Ritter. Također, medijski izvori potvrđuju da su oni ubijeni krajem Drugog svjetskog rata. No, točan datum kada su ubijeni, kao ni tko je točno organizirao to ubojstvo – nije konačno utvrđeno. Sve verzije o tom tragičnom događaju dolaze iz druge ili treće ruke, odnosno temeljene su na pričama koje su djedovi i bake govorili svojim potomcima. Tako je, primjerice, slikaru Željku Kropfu djed ispričao ovu verziju događaja:
“Nakon što im je majka umrla, Nikola i Greta se nastavljaju brinuti o posjedu. Nikola se viđao s jednom udovicom, no niti jedan od njih nije sklopio brak. Za tadašnji Poznanovec rabi izraz mala Moskva. Pred konac rata, organizirao se sastanak na kojem je bilo rečeno da će se razdijeliti njihova zemlja. Naravno, za potpuni plan nisu znali svi ljudi već samo nekolicina. Ono što je uslijedilo jest mučeničko ubojstvo Nikole koji je prema pričama bio ohol te milosrdnija smrt Grete na stubištu dvorca puškom. Ona je voljela pse, pa tako ni oni nisu ostali živi uslijed tog krvoločnog čina. Nadalje, navodi kako su i mnogi mještani bili uplašeni prilikom tog događaja. Nakon što su oni ubijeni, uslijedila je pljačka, a pljačkalo se sve što se moglo opljačkati: namještaj, posuđe, vino, umjetnine i slično, te su se počeli dijeliti njihovi posjedi”. U članku portala Blaga i Misterije navodi se i da do danas ostaje nepoznanica tko je organizirao urotu za ubojstvo Ritterovih.
Mlada hrvatska književnica Jelena Hrvoj je inspirirana smrću Ritterovih napisala roman “Drakona – Naslijeđe” za koji je istraživala cijeli slučaj. U tekstu na portalu “Amazonke” ovako opisuje kako je došlo do zločina koji do današnjeg dana nije razriješen.
“Jedne večeri, davne 1945. godine sakupila se skupina ljudi. Nitko ne zna tko je pokrenuo pobunu i o tome se jedva i govori. No, bilo kako bilo, seljani, frustrirani i bijesni, odlučili su uzeti stvari u svoje ruke. Skupina ljudi zaputila se prema dvorcu i započela pobunu. Govori se da je Greta ubijena prva. Upucana je iz puške i preminula na stubištu dvorca. Nikola nije bio te sreće. Mučki je mučen prije no što su ga zatukli komadom željeza. Te krvave noći, 1945. godine, Nikola i Greta postali su posljednji plemići koji su bili u posjedu dvorca Poznanovec…
…Uskoro je dvorac i samo zemljište pripalo narodu. Poljoprivredna zadruga preuzela je zemljište, dok je dvorac uskoro pretvoren u azil za slijepe osobe. Govori se da je preko noći sav inventar dvorca pokraden. Nosile su se slike, namještaj, zlato, pa čak i trgao parket. Ljudi su i izrezivali komade tepiha iz velikog salona, te komade odnosili svojim kućama. Nakon što je dvorac sustavno opljačkan, a azil za slijepe zatvoren, dvorac služi kao gojilište teladi i pilića. Jednom sjajan dragulj Poznanovca, postao je svojevrsno ruglo koje se odvilo iza krvave noći”.
Prema svemu sudeći, istraga o smrti Ritterovih nikada nije provedena i sve verzije okolnosti tog zločina dolaze iz priča mještana. No, to nije spriječilo Hrvatski kanal da u svojim člancima zaključi da je zločin organizirao stanoviti Mato Benčić, a do toga zaključka došli su, kako navode, arhivskim istraživanjem. Hrvatski kanal u svojim tekstovima navodi da je Mato Benčić bio “operativac II. odsjeka OZNA-e za okrug Varaždin”, da se njegov potpis nalazi “na revizijskim listama dvorca Poznanovec (dokument KOMZA 146/45)”, a potom postaje i “povjerenik Kotarskog NOO Zlatar i direktor Poljoprivredne zadruge Poznanovec”.
Nema izvora koji dokazuje da je Mato Benčić bio operativac OZNA-e
Faktograf je vezano uz te, navodno, arhivski dokazane činjenice o Mati Benčiću poslao upite Državnom arhivu u Varaždinu i Hrvatskom državnom arhivu koji su pretražili obimnu arhivsku građu, ali osobu imena Mato Benčić nisu pronašli niti u jednom dokumentu.
Što se tiče navoda da je Mato Benčić bio operativac II. odsjeka OZNA-e za okrug Varaždin, iz Hrvatskog državnog arhiva su nam odgovorili da tu osobu nisu pronašli, a pregledali su arhivske dokumente zavedene pod nazivima – “Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku (arhivski fond, 1944-1946): gradivo cjelina UDBA te popise prvih rukovodilaca rajonskih i kotarskih obavještajnih centara i opunomoćenika OZNE u NR Hrvatskoj i podaci za historijat obavještajnih službi; gradivo označeno s OZNA X. korpusa NOVJ za područje Moslavine, Podravine, Zagorja i Posavine; ROC Kalnik – Varaždin Opunomoćstvo OZNE zagrebačke oblasti za okrug Varaždin te ROC Zagorje”.
“Također napominjemo podatak da se u knjizi Radelić Z. (2019.) Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942.-1954.) Kadrovi. Zagreb, Hrvatski institut za povijest, koja je pisana na temelju izvornog arhivskog gradiva Benčić Mato ne spominje”, naveli su iz Hrvatskog državnog arhiva.
Potpisa Mate Benčića nema ni u dokumentu KOMZA 146/45
Hrvatski kanal navodi i da se potpis Mate Benčića nalazi na dokumentu “KOMZA 146/45” koji se odnosi na popis namještaja i umjetnina koje su odnesene iz dvorca Poznanovec nakon 2. svjetskog rata. No, Hrvatski državni arhiv nam je izričito u odgovoru naveo da Mate Benčića nema u dokumentima Komisije za sakupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina (razdoblje od 1945. do 1950.) koji se odnose na dvorac Poznanovec. Dapače, jasno nam navode da imena Mate Benčića nema u navedenom spisu 146/1945 koji je pohranjen uz naslov: “Ritter, Nikola i Greta, Poznanovec, dvorac – zaštita zbirke”. Također, Mate Benčića nema niti u Izvještaju “Ekipe za muzeje Komisije za sakupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina o preuzimanju knjiga iz Klaonice u Zagrebu i dvorca Poznanovec, spis 161/1946”, kao niti u Molbi “Državnom arhivu u Zagrebu za potvrdu o preuzetim arhivalijama iz dvoraca Trakošćan, Bežanec i Poznanovec, spis 232/1948”.
Uvid u konkretan dokument KOMZA 146/45 tražili smo i od Ministarstva kulture i medija 12. svibnja, no do objave teksta nismo dobili odgovor. Kratica KOMZA označava Komisiju za sakupljanje i očuvanje kulturnih spomenika i starina koja je formirana nakon 2. svjetskog rata, a u Hrvatskoj je neformalno počela s radom u lipnju 1945. godine.
Iva Pasini Tržec je u znanstvenom radu objavljenom u časopisu “Peristil : zbornik radova za povijest umjetnosti” napisala da je rad Komisije bio usmjeren u četiri pravca: preuzimanje onih kulturno-povijesnih i umjetničkih predmeta i spomenika kojima je prijetila opasnost direktnog uništenja ili nestanka; popisivanje predmeta, koji ulaze u kompetenciju Komisije i kojim pravno raspolaže ZUND [Zemaljska uprava narodnih dobara], s time da se po odobrenju ZUND-a predaje na čuvanje Komisiji; popisivanje predmeta koji ulaze u kompetenciju Komisije, a ispravna su svojina privatnih sabirača i osoba; preuzimanje bibliotekarskog materijala po bibliotekarnim članovima ove komisije i njihovo spremanje u Sveučilišnu biblioteku.
Što je KOMZA odnijela iz dvorca Poznanovec?
Iako od Ministarstva kulture nismo dobili konkretan traženi dokument KOMZA 146/45, na internetu smo pronašli kratak opis dokumenata te Komisije. Uz konkretan predmet KOMZA 146/45 stoji datum 22. srpnja 1945., kao vlasnici su navedeni Nikola i Greta Ritter, adresa je “Poznanovec, dvorac”, a kao sadržaj dokumenta navodi se lista predmeta i njihov opis. Potom je detaljnije navedeno da je oduzeto 156 predmeta (namještaja i slika), a oni su potom smješteni u četiri institucije: Muzej za umjetnost i obrt, Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, sjedište Antifaštičkog fronta žena Jugoslavije i u Hrvatski državni arhiv.
Dvorac Poznanovec spominje se i u dokumentu “KOMZA 161/46” od 13. travnja 1946. godine koji sadrži potvrdu o preuzimanju knjiga koje su završile u Muzeju za umjetnost i obrt. Također, i u dokumentu KOMZA 142/48 od 18. ožujka 1948. godine spominje se izvješće o inspekciji predmeta u skladištu. I u dokumentu od 13. svibnja 1948. naslovljenom “KOMZA 260/48” navodi se potvrda Hrvatskog državnog arhiva o preuzimanju arhivskog materijala između ostalog i iz dvorca Poznanovec. Ovi dokumenti demantiraju priču da je dvorac bio potpuno opljačkan nakon ubojstva obitelji Ritter jer su oni dokaz da je od države ovlaštena komisija u dvorcu popisivala namještaj, slike i knjige i onda ih smještala u druge institucije.
U dokumentima o vlasti nakon rata nema Mate Benčića
Hrvatski kanal navodi i da je Mato Benčić nakon 2. svjetskog rata bio “povjerenik Kotarskog NOO Zlatar”. Iako su djelatnici Državnog arhiva u Varaždinu pregledali veliki broj arhivskih dokumenata iz 2. svjetskog rata i poraća – oni Matu Benčića s tom ili funkcijom koja bi bila slična – također nisu pronašli. Iz te podružnice Državnog arhiva pretražili su, kako su naveli u odgovoru, arhivsko gradivo fondova “HR-DAVŽ-SCKR-36. Narodni odbor kotara Zlatar (1945. – 1952.), HR-DAVŽ-SCKR-103. Narodni odbor općine Zlatar (1952. – 1962.) i HR-DAVŽ-SCKR-672. Narodni odbor općine Zabok (1952. – 1963.) pohranjenih u Arhivskom sabirnom centru Krapina”.
“Gradivo Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora Zlatar sačuvano je, i to izuzetno fragmentarno, samo za 1944. Narodnooslobodilački odbori prestali su postojati sukladno Zakonu o promjeni naziva narodnooslobodilačkih odbora od 25. srpnja 1945. (NN 3/1945.) i od tada tijelo vlasti kotara Zlatar nosi naziv Kotarski narodni odbor Zlatar. Iako se u novinskom članku ‘Klan Benčić: Kako je sustav OZNA-e i katastarske manipulacije stvorio ‘novu elitu” navodi da je Mato Benčić bio povjerenik KNOO-a, provjerili smo spominje li se isti u gradivu fonda HR-DAVŽ-SCKR-36. Narodni odbor kotara Zlatar (1945. – 1952.) koji je slijednik Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora Zlatar iz razdoblja II. svjetskog rata.
“Podatak da je Mato Benčić bio povjerenik Kotarskog narodnog odbora Zlatar nije moguće potvrditi. Ako pretpostavimo da je izraz ‘povjerenik’ pravilno korišten (u značenju osobe na čelu jednog od povjereništava koja su u KNO-ima formirana prema granama javne uprave), uvidom u zapisnike sjednica Izvršnog odbora KNO-a Zlatar od 14. lipnja 1945. do 1950. i zapisnike sjednica skupštine KNO-a Zlatar u razdoblju 1946. – 1947. utvrđeno je da u razdoblju lipanj 1945. do 1950. nije postojao povjerenik imena Mato Benčić”, navodi se u odgovoru.
“Je li Mato Benčić prije lipnja 1945. obnašao dužnost jednog od povjerenika nije moguće utvrditi jer iz razdoblja prije lipnja 1945. nema sačuvanih spisa. Doduše, novinski članak navodi da je Benčić postao povjerenik KNOO-a Zlatar u vrijeme kada je potpisao Konfiskacijsku listu dvorca Poznanovec iz svibnja 1945. (‘Benčić tada postaje povjerenik’). Činjenica da na sjednici Izvršnog odbora KNO-a Zlatar od 14. lipnja 1945. nije izabran niti jedan novi povjerenik, znači da su tadašnji povjerenici bili imenovani prije 14. lipnja 1945. Dakle, nije moguće potvrditi da je osoba Mato Benčić djelovala kao povjerenik tijekom svibnja i početkom lipnja 1945”, navedeno nam je u odgovoru.
“Za svaki slučaj je provjereno je li Mato Benčić bio član skupštine KNO-a Zlatar. Iz zapisnika sjednica skupštine možemo potvrditi da nije bio ni jedan od odbornika KNO-a Zlatar u razdoblju 1945. – 1946. Provjerom kazala iz 1945. i iz razdoblja 1947. – 1952. (kazalo iz 1946. nije sačuvano) utvrđeno je da nije evidentiran niti jedan predmet pod imenom Mato Benčić u fondu 36. Narodni odbor kotara Zlatar. Provjerena su i kazala fonda HR-DAVŽ-SCKR-103. Narodni odbor općine Zlatar iz razdoblja 1952. – 1955., ali ni tu nije evidentiran niti jedan spis na ime Mato Benčić”, zaključuje se u dijelu odgovora koji se odnosi na “političku funkciju” Mate Benčića krajem i nakon rata. Prema navodima iz arhiva – Mato Benčić se na nalazi niti u jednom od tih dokumenata.
Ni u dokumentima o poljoprivrednom dobru nema Mate Benčića
Za kraj smo provjerili i navod Hrvatskog kanala da je Mato Benčić bio “direktor Poljoprivredne zadruge Poznanovec”. Kao što smo već naveli, iz Hrvatskog državnog arhiva su pregledali arhivski fond Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske od 1945. do 1952., a izdvojili su spise koji se odnose na “Poljoprivredno dobro Poznanovec”. U tri pronađena dokumenta naslovljenima “340/1945: Zapisnički zaključci zbora u Poznanovcu”, “381/1945: Poljoprivredno dobro Poznanovec, iskorištavanje” te “3374/1949: Dom slijepih u Poznanovcu, zamjena za dvorac u Zajezdi” Mato Benčić se, također, ne spominje.
No, stanovitog Matu Benčića koji je, prema Hrvatskom kanalu, bio glavni operativac u ubojstvu brata i sestre Ritter i oduzimanju njihova zemljišta što je, po njima, na kraju dovelo da na njoj kuću izgradi obitelj saborske zastupnice Sandre Benčić, nema u svim navedenim arhivskim dokumentima koji se odnose na kraj 2. svjetskog rata i poraće.
Upitali smo i Hrvatski kanal da nam predoči dokaze za tvrdnje iznesene u člancima, no oni su to odbili učiniti. “Nismo vam dužni polagati račune o svom radu i trudu, niti vam dostavljati izvore i detalje tekuće istrage. Tražiti od nas da vam ‘predamo račune’ i dokumentaciju koju ste vi potom spremni manipulirati svojim AI alatima je u najmanju ruku drsko. Ako ste doista ‘istraživači’ za kakve se izdajete, izvolite sami kopati po arhivima i dokazivati svoje tvrdnje, umjesto da očekujete gotova rješenja na pladnju kako biste ih mogli lakše izokrenuti”, odgovorili su iz Hrvatskog kanala.
Mate Benčića nema niti u poratnim publikacijama o NOB-u
Mate Benčića, a i niti jednog drugog člana obitelji Benčić, nema niti u publikaciji “Hrvatsko zagorje u NOB” izdanoj 1959. godine koju je uredio Vlado Stopar, a između ostalih u redakcijskom odboru naveden je i Franjo Tuđman. Dok Benčića u toj publikaciji nema, prezime Tuđman se spominje 44 puta. Uz prvog hrvatskog predsjednika Franju, kao aktivni sudionik Narodnooslobodilačke borbe spominje se i njegov otac Stjepan.
“Među značajne takve primjere spada djelovanje Franje Tuđmana iz Velikog Trgovišča. On je razvio intenzivan politički rad u Velikom Trgovišću i uz podršku svoga oca Stjepana Tuđmana obasipao to područje lecima koje je sam prebacivao iz Zagreba, organizirajući prije toga njihovo štampanje. Ubrzo poslije toga Franjo Tuđman povezuje se s Markom Belinićem i Josipom Tucmanom i radi na osnivanju odreda. Pod rukovodstvom Franje Tuđmana radio je i Vlado Stopar, koji je g. 1941. štampao u Zagrebu i sudjelovao u prenošenju u Zagorje partijskog materijala. U Zagrebu je, po naređenju, ostao sve dok mu nije zaprijetilo hapšenje, 11. svibnja 1942.”, navodi se u prvom spominjanju obitelji Tuđman u toj publikaciji.
U publikaciji se opisuje kako je na inicijativu Franje Tuđmana u Civilnoj zaštiti, koja je bila pod ingerencijom ustaškog Ministarstva domobranstva, organizirana tiskara za partijski materijal koji je potom dijeljen u Zagorju, ističu njegove zasluge u osnivanju Zagorskog odreda (gdje je bio prvi zamjenik komesara), govori o Tuđmanovom šmajseru koji je na kraju rata završio u Vojnom muzeju u Beogradu, a u vrlo osobnom tekstu ispunjenom detaljima iz ilegalnog života, Vlado Stopar je napisao kako je s Franjom Tuđmanom u ilegalnoj štampariji u lipnju 1942. pokrenuo tiskanje partizanskog lista “Glas Hrvatskog Zagorja”.
“Posljednje ‘Vijesti’ štampane u zagorskoj Tehnici izdane su 9. svibnja 1945. s naslovom: ‘Naš Zagreb je slobodan!’. Historija zagorske Tehnike ulazi u sklop Narodnooslobodilačkog Zagorja kao njegov važan faktor. Pisana riječ ulijevala je snagu ljudima i u najtežim trenucima. Bila je to riječ Partije. Narod je volio Partiju pa je volio i Tehniku. Mnogi su preko Tehnike zavoljeli Partiju”, napisao je Stopar u tekstu o ilegalnoj tiskari koju je tijekom 2. svjetskog rata organizirao Franjo Tuđman.
Mate Benčića nema niti u publikaciji “Hrvatsko zagorje u revoluciji” koju je 1981. godine izdala Školska knjiga. U toj publikaciji spominje se jedan Benčić – Stjepan s nadimkom “Stapek” – koji je bio u prvom partizanskom odredu formiranom u Poznanovcu 1941. godine. U toj publikaciji članovi obitelji Tuđman spominju se 19 puta – Franjo samo jednom, a njegov otac Stjepan u više navrata kao funkcioner raznih tijela NOB-a tijekom rata.
Zaključno, arhivski podaci iz odgovora Državnog arhiva ne potvrđuju navode Hrvatskog kanala da je Mato Benčić bio "operativac II. odsjeka OZNA-e za okrug Varaždin", da se njegov potpis nalazi "na revizijskim listama dvorca Poznanovec (dokument KOMZA 146/45)", a da je potom postao i "povjerenik Kotarskog NOO Zlatar i direktor Poljoprivredne zadruge Poznanovec". U dokumentima iz arhiva s tog područja i iz vremena kraja 2. svjetskog rata i poraća Mato Benčić - sudeći prema odgovorima Državnog arhiva - ne postoji.
