Slučaj Kostelić: Verbalni delikt ili simptom nečega opasnijeg?

Ana Benačić

“Verbalni delikt!”, moglo se čuti s više adresa kao komentar određivanja pritvora muškarcima koji su sudjelovali u grubom vrijeđanju Janice Kostelić, vrhunske sportašice koja je svoje medalje stavila na raspolaganje politici.

Splitski Prekršajni sud u nedjelju popodne osudio je na petodnevnu zatvorsku kaznu sedmoricu od 12 mladića privedenih u subotu zbog narušavanja javnoga reda i mira na trajektu na liniji Split-Supetar i u supetarskoj luci, te vrijeđanja proslavljene hrvatske sportašice, olimpijke, državne tajnice za sport Janice Kostelić, dok su dvojica maloljetnika puštena na slobodu, a od progona trojice privedenih se odustalo.

O težini kazne koja je sustigla ove mladiće – najmlađi među njima su maloljetni, a najstariji ima 27 godina – razgovarali smo zato s odvjetnicima Antom Nobilom, državnim tužiteljem iz doba SFRJ, kada je članak 133. Kaznenog zakona branio “zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji”, i Vesnom Alaburić, poznavateljicom granica slobode govora, ali i prava na privatnost u medijskom pravu.

Nobilo, za početak, navodi da ovo s verbalnim deliktom nema veze – “to je nebo i zemlja”. Ono što se u SFRJ nazivalo verbalnim deliktom bilo je u domeni kaznenog, ne prekršajnog prava.

“Verbalni delikt je kad se riječima zalažete za protuustavnu promjenu sistema, za nasilje ili terorizam, a uvrede to jednostavno nisu”, navodi Nobilo, dodajući da u njegovo doba se nije kažnjavalo zbog viceva o Titu, kao možda ’56. godine.

Po njemu je slučaj Janice Kostelić dramatičan, jer odskače od sudske prakse.

“Sudovi za uvrede tog tipa nikad nisu određivali zatvor. Zato mi se čini da tu postoji politička intervencija. Nešto se tu desilo. Vi imate na svim značajnijim sportskim utakmicama skandiranje ‘ubi’, ubi’, ubi’, Srbina’ a da nitko nije bio prekršajno kažnjavan, a kamoli zatvoren. Daleko su veće i jače uvrede i prijetnje koje se upućuju Miloradu Pupovcu i nekim drugim političarima i nikada se nije na takav način reagiralo. Osim toga, stav je Europskog suda za ljudska prava da oni koji rade na javnoj funkciji moraju imati povišen prag i kriterij primanja kritike, dakle, više moraju trpjeti. Isto je ovdje. Naravno da smo svi osjetljivi na javni sud, ali ona je HDZ-ova dužnosnica u Vladi, njen je problem što je pristala da se iskoristi njena karizma i imidž u političke svrhe i zato će je javnost tretirati kao i druge političare”, navodi Nobilo.

Milanović u Kninu

Na ovo je ukazao tijekom dana i SDP-ovac Arsen Bauk, koji se od 15 sati zajedno s kolegama Peđom Grbinom i Bojanom Glavaševićem dobrovoljno izložio uvredama građana u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. On je podsjetio na slučaj kada je publika na obilježavanju 18. godišnjice početka vojno-redarstvene akcije Oluja u Kninu, uz zaglušujuće zviždanje, premijeru Zoranu Milanoviću, dok je nastojao održati govor, dovikivala “majmune”, “đubre”, “zločinče” i drugo.

Dan nakon toga, šibensko-kninska policija izvještava kako je u kninsku policijsku postaju dovedena jedna osoba – optužni prijedlog šalje se Prekršajnom sudu u Kninu u vezi s remećenjem javnog reda i mira, a pokreće se i kriminalističko istraživanje radi utvrđivanja drugih počinitelja. No, nekoliko sati kasnije Ured premijera Zorana Milanovića šalje reagiranje u kojem se navodi kako nema smisla procesuirati osobe koje su ga vrijeđale i zviždale mu, iako je u konkretnom slučaju riječ o postupanju policije po službenoj dužnosti i u skladu s autonomijom policije u tumačenje Zakona. “Naime, kada je riječ o skupovima u kojima sudjeluju političari, izražavanje nezadovoljstva ne mora nužno imati obilježja remećenja javnog reda i mira, posebice kada ono ne sadrži nasilje ili izravnu prijetnju nasiljem. Jednostavno, pravo na kritiku i izražavanje svog mišljenja normalno je i uobičajeno u demokratskim društvima”, stajalo je u reagiranju upućenom iz Ureda predsjednika Vlade RH (tportal).

Sadržaj i način

Vesna Alaburić ističe da joj nisu poznate sve okolnosti događaja na Braču, ali da joj se iz dostupnih informacija čini da nije suština problema što su građani javno kritizirali političarku, bez obzira na teze i načine na koje oni političarku smatraju odgovornom za stanje u društvu, već što je velika grupa muškaraca istupila na grub način prema osobi ženskog spola, prekoračivši time granice slobode izražavanja, premda nije utvrđeno da su joj otvoreno prijetili.

“Poznato mi je da je to izražavanje nezadovoljstva bilo dosta glasno i da se radilo o skupini od 50-ak ljudi na malenom prostoru, dakle, ako se radilo o vulgarnostima i uznemiravanju u javnosti zbog čega bi osoba mogla imati opravdani strah za osobnu sigurnost, onda bi tu mogli govoriti o kršenju javnog reda i mira. Što se tiče sadržaja i iskazivanja nezadovoljstva, mislim da je to u slučajevima političara legitimno i normalno i nikad ne bih smatrala da je primjerena bilo kakva sankcija za izražavanje mišljenja. Dakle, nije mi problem sadržaj, već način izražavanja”, kaže Alaburić.

Zašto napadač na Mamića nije zatvoren?

Nobilo se slaže da se Kostelić našla u iznimno napetoj situaciji, ali opet upozorava na dvostruke kriterije.

“Da, ona je ondje bila pritisnuta i to je trebalo kazniti, ali nemamo iste aršine. Imate i momka koji se zaletio na Zdravka Mamića i udario ga, zbog čega je ovaj pao u more. Ako je ikad trebalo odrediti pritvor onda je trebalo zbog ovog neisprovociranog fizičkog napada. Trebalo je poslati poruku Torcidi i cijelom društvu da ne mogu prema nikome, pa ni prema Mamiću, postupati na taj način i odvratiti od novih ovakvih akcija. Tom muškarcu nije određen ni dan pritvora, dok je u slučaju Kostelić došlo do zatvora, iako se radilo o verbalnoj uvredi”, tumači Nobilo i naglašava da je smisao funkcioniranja pravne države upravo da u sličnim, odnosno istovrsnim slučajevima, donosi slične i istovrsne kazne.

Alaburić se slaže s Nobilom da je fizički nasrtaj na Mamića trebao biti sankcioniran pritvorom.

“Tu nema dileme, jer se radi o fizičkom napadu, a ne samo mišljenju, što je kazneno djelo, dok se u slučaju Kostelić zbog načina na koji se to dogodilo može govoriti o prekršaju protiv javnog reda i mira”, navodi Alaburić.

Tolerancija na govor mržnje

Razlika između ova dva slučaja Nobilu ukazuje na izostanak proporcionalnosti represije, što je simptom “puno ozbiljnijeg problema: sudovi rade na daljinski”.

“Mi smo, s jedne strane, apsolutno tolerantni na poticanje na nasilje i govor mržnje, čemu svjedoči ploča u Jasenovcu, koja direktno šalje negativnu poruku prema manjinama, ali i o nama kao državi i na to nitko ne reagira. No, kada je to u interesu politike, reagira se drastično. Nemamo neovisno pravosuđe”, zaključuje Nobilo.


Iz kategorije "Analize"