“Čim postavite takvo pitanje meni je jasno što želite. Naprosto, vaše namjere su očigledne!”.
Ovo je nervozna reakcija bivšeg predsjednika Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak Ivana Šukera (HDZ), nakon što smo mu postavili prvo u nizu pitanja otvorenih prošloga tjedna kada su Banski dvori odlučili da će hrvatski porezni obveznici platiti dug Vrhbosanske nadbiskupije prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, kao što su ga, uostalom, plaćali i do sada.
To prvo pitanje glasi: Kako je uopće moguće da razvojna banka financira vjersku zajednicu u susjednoj državi, odnosno kako se takav kredit, od 4,5 milijuna eura za izgradnju svećeničkog doma, uklapa u ulogu banke propisanu Zakonom o HBOR-u? Pritom hipoteka na zgradu u Dubrovniku u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije ne pokriva ni četvrtinu njegove vrijednosti, već je osiguranje “teško” samo 1.088.350,00 eura.
Drugo važno pitanje je zašto porezni obveznici uopće preuzimaju takav dug i to dva preostala milijuna eura, što je skoro polovica kredita. Treće pitanje je tko je zaradio 4,5 milijuna eura.
A četvrto: zašto su se do sada, u tri navrata, rate ovog kredita vraćale iz proračunskih zaliha, ako Zakon o proračunu lijepo u svom 56. članku kaže da se zalihe troše za “nepredviđene namjene” pa se precizira da su to rashodi nastali kao posljedica elementarnih nepogoda, epidemija, ekoloških nesreća ili izvanrednih događaja i ostalih nepredvidivih nesreća ii druge nepredviđene rashode. Čak se strogo zabranjuje njeno korištenje za pozajmljivanje. Doduše, ne piše izrijekom da se ne mogu koristiti za vraćanje tuđe pozajmice, no i bez toga se Vlada toliko razmahala da se to može pravdati samo nacionalnim interesom, što je i učinila: ako netko s otplatama kredita kasni konzistentno godinama, u milijunskim iznosima, onda se teško može reći da se radi o nečemu nepredvidivom, a kamoli nesreći, epidemiji ili havariji opasnoj za stanovništvo.
Cjelovita istina i sve ostalo
Podsjetimo, prvi je reagirao Centar za mirovne studije, podsjećajući Vladu da su brojni građani u RH, kada više nisu mogli servisirati vlastite dugove, završili pod ovrhama i na ulici.
Žestoko im je uzvratio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, kazavši da se “ne radi se ni o kakvom oprostu (duga) nego jednostavno o davanju naše imovine pod taj dug koji imamo, a sve ostalo – to je kampanja iz Hrvatske, koja inače prema nama često puta negativno pristupa bez da cjelovitu istinu sazna“. Namjerno ili nenamjerno, nije se osvrnuo na cjeloviti iznos preostalog kredita, jer sve ostalo, nakon što se proda zgrada nadbiskupije s vrtom u Dubrovniku, plaćaju porezni obveznici Republike Hrvatske. Otprilike u isto vrijeme je i premijer Plenković odluku objasnio strateškim interesom “potpore hrvatskom narodu u BiH”.
No, cjelovita je istina da je taj “hrvatski narod u BiH” krajnje malobrojan: radi se o dvadesetak svećenika koji će svoje umirovljeničke dane provoditi u domu vrijednom šest milijuna eura, koji se prostire na 6.000 četvornih metara. Sadrži samo 24 apartmana od 50-ak “kvadrata”, uz prostore za molitvu i rekreaciju, pod nadzorom medicinskog osoblja, a da se radi o komfornom i kvalitetno građenom prostoru potvrdio je i Fabijan Stanušić, voditelj gradnje Svećeničkoga doma.
Kredit se trebao otplaćivati uz pomoć 90 garažnih mjesta, koja od 0 do 24 koštaju dvije konvertibilne marke po satu ili manje uz popust na dnevnu, mjesečnu ili godišnju kartu. Tu su i četiri poslovna prostora površine 50 m2 te jedinstven višenamjenski prostor od 350 m2. Ipak, obrtaj nije bio dovoljan, pa su rate kredita u više navrata padale na teret proračunskih zaliha, kako u vrijeme SDP-ovog ministra Borisa Lalovca, tako i u vrijeme i Zdravka Marića, da bi na kraju Plenković jednim i posljednjim udarcem pera otpustio sva dugovanja Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Uoči velikog oprosta cjelovitog duga hrvatski porezni obveznici platili oko 9 mil. kuna
“Po dospijeću prve rata predmetnog kredita u 2014. godini, Vrhbosanska nadbiskupija nije bila u mogućnosti podmiriti predmetnu ratu te je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić zamolbom zatražio pomoć od Državnog ureda za Hrvate izvan RH. Zamolbe za pomoć pri plaćanju rata kredita HBOR-u upućene su i u 2015. i 2016. godini. Slijedom toga je Vlada u 2014., 2015. i 2016. godini rješenjem odobrila sredstva Vrhbosanskoj nadbiskupiji na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna. Na teret Proračunske zalihe Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2014. godini isplaćeno je 3.256.032,75 kuna za podmirenje prve rate kredite, u 2015. godini 2.916.549,70 kuna za podmirenje druge rate kredita te za podmirenje treće rate kredita u 2016. godini isplaćeno je 2.884.936,98 kuna”, pobrojala je Vlada u odgovoru na naš upit. Ukupno je, dakle, na otplatu kredita crkve u BiH iz državnog proračuna u te tri godine otišlo 9.057.519,43 kune. Da bi Vlada RH sad preuzela i ostatak duga Vrhbosanske nadbiskupije prema HBOR-u, koji iznosi 1.969.342,81 eura (plus kamate).
Banski dvori na pitanje o razlozima preuzimanja duga navode da polaze od ustavne obveze RH prema hrvatskom narodu u drugim državama definirane člankom 10. Ustava Republike Hrvatske, koja je “čvrsto opredjeljenje Vlade”. Sukladno tome, ona vodi sustavnu brigu za osiguranje opstojnosti i položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini i “poduzimanje odgovarajućih mjera iz svoga djelokruga za ostvarivanje tog strateškog cilja“. Odluka o preuzimanju duga je pala nakon što je Vlada uzela u obzir činjenicu da nadbiskupija ne može podmirivati obveze po gore navedenom kreditu, a “imajući u vidu općepoznatu okolnost da je Katolička crkva u Bosni i Hercegovini već stoljećima prenositelj hrvatske kulture i identiteta“.
“Jačanje svih veza s Hrvatima u BiH, kao i potpora njihovoj opstojnosti u BiH i osiguranje njihove pune jednakopravnosti ustavna obveza i strateški interes RH”, podcrtavaju u odgovoru. Na sličnom je tragu bio i Ivan Šuker kada smo ga upitali kako se taj kredit uklopio u ulogu HBOR-a.
“Netko bi progovorio da nešto nije u redu. Temeljem papira, nakon što su nadležne službe HBOR-a obradile zahtjev za kredit, donesena odluka Nadzornog odbora”, kazao je Šuker. Što se tiče neplaćanja rata kredita, Šuker u obranu Vrhbosanske nadbiskupije navodi da je sagradila garažu, koja je trebala financirati vraćanje kredita, a naglasio je i da se “HBOR ne financira iz proračuna”. Podsjetimo, jedini vlasnik HBOR-a je država, a temeljni kapital utvrđen je Zakonom u visini od 7 milijardi kuna, čiju dinamiku uplate iz Državnog proračuna određuje Vlada.
HBOR je zapravo poticao hrvatske izvoznike – građevinare – kreditom nadbiskupiji u Sarajevu
Šuker se nije sjetio po kojemu je programu financirana Vrhbosanska nadbiskupija, budući da je to događaj star 10 godina, no Vlada i HBOR jesu: Kredit kupcu, koji je, kako navodi HBOR, “standardan način poticanja domaćeg izvoza“, jer povećava konkurentnost domaćih izvoznika i omogućuje hrvatskim tvrtkama dobivanje poslova u inozemstvu “bez znatnijeg angažiranja vlastitog kapitala ili kreditnih sredstava”.
“[B]anka, u ovom slučaju HBOR, odobri kredit stranom kupcu za kupnju hrvatskih roba ili usluga. Sredstva kredita isplaćuju se direktno izvozniku sukladno izvoznom ugovoru, a inozemni kupac otplaćuje kredit sukladno uvjetima definiranim u Ugovoru o kreditu”, pojašnjavaju sam program, a zatim i konkretan kredit, odobren Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
“Podnositelj zahtjeva za odobrenje kredita prema HBOR-u bio je hrvatski izvoznik, sukladno programu kreditiranja, koji je sklopio građevinski ugovor o izvođenju radova na izgradnji svećeničkog doma u Sarajevu s Vrhbosanskom nadbiskupijom”, objašnjava HBOR u odgovoru na upit Faktografa.
Kome je zapravo sjeo novac od kredita?
Spomenuti izvoznik roba i usluga, i to u zemlju poznatu po jeftinoj radnoj snazi, naročito u građevinskom sektoru, je Stipić grupa. Premda HBOR i Vlada ne spominju dotičnu tvrtku, u zahvali prilikom otvaranja svećeničkog doma sjetio ih se nadbiskup Puljić, tijekom blagoslova svećeničkog doma. Zahvalio se “izvođaču radova poduzeću ‘Stipić d.o.o.’ iz Zagreba'” (iako se zapravo radi o firmi Stipić grupa d.o.o.), ali i neizostavnim podizvođačima, u ovom slučaju magnatu “Ans-Drive” iz Sarajeva te nadzornom poduzeću “Fabing d.o.o.” iz Sarajeva, “kao i vrhbosanskom svećeniku vlč. Ivanu Tolju koji je pratio cijeli tijek gradnje”. Radi se o utjecajnom kleriku u hrvatskom izdavaštvu, moćniku hrvatske franšize austrijske kuće Styria, koja izdaje najtiražniji dnevnik u RH, 24sata te Večernji list.
U međuvremenu je Stipić grupa, nakon akumulacije duga od skoro 600 milijuna kuna, zapala u probleme: pokrenuta je najprije predstečajna nagodba, koja je zaustavljena kad su u ovoj firmi krenule istrage oko malverzacija. Prije toga je Stipić grupa kupila zgradu Zagrebačke banke kod Importanne centra, u sklopu Projekta Paromlinska vrijednog čak 120 milijuna kuna. Tada su mediji izvijestili da će se dug namiriti prodajom nekretnina i udjela grupe u projektima Nada Dimić, također kod Glavnog kolodvora, Ban Centar, koji je rastao na glavnom zagrebačkom trgu paralelno i u sjeni rasta Cvjetnog, projekta Tomislava Horvatinčića. Tu je i udio kompleksu Coloseum Centra u Slavonskom Brodu, projektu vrijednom 53 milijuna eura, ali i Bundek Centar. Luksuzni stambeno-poslovni kompleks u Novom Zagrebu, nadomak najvećeg park projekta u svim mandatima gradonačelnika Milana Bandića, osim Stipića je uključivao i druge poznate građevinske magnate poput Konstruktor Inženjering Željka Žderića, kojemu također zadnje godine nisu prolazile lako, kako zbog pravosudnih drama, tako i štrajka glađu dijela radnika. Tu je bio ugrađen i neizostavni IGH, pokojnog bivšeg ministra obnove i razvitka, a kasnije građevinskog (posrnulog) magnata Jure Radića.
No, zanimljivo je da je i prije nego što je završila predstečajna nagodba, Stipić grupa poslovanje je prebacila na povezane tvrtke Tekton Gradnju i MGS d.o.o., pa su u medijima prozivani zbog nelojalne konkurencije. Danas se na adresi sjedišta u Ventilatorskoj 24 nalazi KONOS CONSTRUCTION, društvo s ograničenom odgovornošću za graditeljstvo i trgovinu, istoga vlasnika i direktora – Zlatka Stipića.
Repovi građevinskog booma iz “zlatnog doba” Ive Sanadera, a koji su eksplodirali u godinama krize, očigledno se još uvijek vuku po Hrvatskoj pa čak i preko njenih granica. Obećavana obnova i razvitak pretvorila se u niz megalomanskih i neisplativih projekata, s uvijek istim herojima u glavnoj ulozi,. Problem je opet u privatizaciji profita i socijalizaciji rizika, jer – bez obzira na mogući strateški interes smještaja 24 svećenika u domu u Sarajevu – milijunski dugovi padaju na teret državnog proračuna i poreznih obveznika, izravno, kroz proračunske zalihe ili kroz veliku sanaciju zvanu predstečajna nagodba.
