Sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, gostujući na N1, rekao je kako bi provođenje lustracije sada bilo nemoguće, pozivajući se na odluke Europskog suda u slučaju, kako je kazao, Litve ili Latvije u kojima se navodi kako je lustracija nemoguća nakon istjeka perioda od 10 godina.
Ne znamo na koju je točno presudu sudac Turudić mislio, ali na Europskom sudu za ljudska prava postoji čitav niz takvih presuda. U slučaju „Sidabras and Džiautas protiv Litve“ koji je presuđen u srpnju 2004. konstatira se da se tim osobama, ako su za starog režima i bile u KGB-u, ne smije braniti rad u privatnom sektoru (lustracija se odnosi samo na udaljavanje iz javne službe i državnih poslova) te kako su mjere neprihvatljive jer je u vrijeme presude od događaja prošlo 9, odnosno 13 godina i njihovo eventualno pripadanje KGB-u više ne ugrožava društvo.
Uz taj slučaj, postoji još čitav niz sličnih slučajeva u praksi Europskog suda za ljudska prava: Rainys and Gasparavičius protiv Litve 2005, Zawisza protiv Poljske 2011. i Moscicki protiv Poljske iz 2011.
Iz prakse Europskog suda za ljudska prava vidljivo je kako taj sud smatra da proces lustracije kojeg su provodile zemlje bivšeg državnog socijalizma samo po sebi ne predstavlja kršenje Europske konvencije o ljudskim pravima i fundamentalnim slobodama, ali pod uvjetom da je on proveden uz poštivanje određene procedure. Europski sud lustraciju definira kao administrativnu restrikciju prava na posao u državnom i javnom sektoru. Lustracija se može smatrati procesom u javnom interesu na samom početku, kada se on odnosi na stavljanje van službe starih komunističkih funkcionara kako bi se osiguralo da se država neće vratiti na staro. Međutim, s protokom vremena, rizik za tako nešto opada, pa tako i potreba za lustracijom. Deset ili više godina nakon sloma istočnog bloka, konstatira Sud, to što je netko bio član Komunističke partije ili tajnih službi više ne ugrožava društvo te stoga nema opravdanja.
Makedonija lustrirala ustavnog suca koji im nije dopuštao lustraciju
Turudić zapravo i nije trebao ići do Litve i Latvije. Europski sud za ljudska prava po istom je pitanju sudio i o lustraciji u Makedoniji, zemlji koja je proizašla iz iste države u kojoj je pod komunizmom bila i Hrvatska.
Makedonija je u tri navrata pokušavala kroz Parlament provući Zakon o lustraciji, ali su vladajući premijera Nikole Gruevskog nailazili na bojkot oporbe i negativna mišljenja Ustavnog suda, sve dok 2012. nisu dobili sastav Ustavnog suda po svojoj mjeri.
S lustracijom su ipak započeli 2009. godine. Provodila ju je „nezavisna“ Komisija za verifikaciju činjenica na čelu koje je bio Tome Adžiev, odvjetnik iz Bitole. Tijekom rada lustrirano je dvjestotinjak osoba, a 30 tisuća ih je provjereno. Proces je percipiran kao lov na vještice i obračun s neistomišljenicima. Uz brojne nepoćudne novinare, pravnike, profesore – uključujući i pokojnike – lustrirali su i bivšeg predsjednika Ustavnog suda Trendafila Ivanovskog s čijim radom vladajući nisu bili zadovoljni. On se žalio Europskom sudu za ljudska prava koji je u siječnju ove godine presudio u njegovu korist, navodeći kako postupak protiv njega nije bio pravičan te kako su mu bila prekršena prava na osobni i obiteljski život.
U presudi se objašnjava da je tijekom trajanja javne debate, a s obzirom da je Ustavni sud imao primjedbe na neke dijelove zakona o lustraciji, premijer u rujnu 2010. objavio otvoreno pismo adresirano na „protivnike lustracije“ u kojem je ustvrdio kako je Komisija otkrila da je član Ustavnog suda bio suradnik tajnih službi prijašnjeg režima te da se zato on nalazi iza osporavanja brojnih zakonodavnih reformi vlade. Nakon presude komisije za lustraciju Ivanovski je izbačen ne samo iz Ustavnog suda, već mu je zabranjen rad u javnim službama ili na sveučilištu u razdoblju od pet godina.
„Odluka o lustraciji donesena je nekih 16 godina nakon što je BJR Makedonija usvojila novi ustav. S obzirom da su se bilo kakve prijetnje koje su osobe nad kojima se vrši lustracija mogle inicijalno predstavljati novoj demokraciji morale smanjiti s prolaskom vremena, to je bio važan faktor pri odlučivanju“, navodi se u obrazloženju presude u korist Ivanovskog.
Prošlo je previše vremena
Dokazi protiv suca Ivanovskog odnosili su se na njegovu suradnju s tajnim službama tijekom srednje škole, nakon što se družio s nacionalističkim orijentiranim učenicima. Navodno su se tajne službe njime koristile do 1983. godine. Sud za ljudska prava podsjeća da je on u početku suradnje još bio maloljetan te da se u svakom slučaju ta suradnja završila najkasnije 1983. godine, 27 godina prije nego je protiv njega pokrenut postupak.
„Sud nije uvjeren da je nakon tolikog protoka vremena on predstavljao neku veliku prijetnju demokratskom društvu koja bi opravdala takve restrikcije njegovih profesionalnih aktivnosti na pet godina“, navodi se u presudi u kojoj je sud Makedoniji naložio da sucu isplati 4 500 eura i 850 eura sudskih troškova.
U lipnju prošle godine, kada se Bruxelles upleo u makedonsku krizu s masovnim prisluškivanjem koje je provodila vlada Nikole Gruevskog, Makedoniji je Europska komisija podnijela popis traženih hitnih reformi nakon kojeg je, s 1. rujna 2015., lustracija u Makedoniji završena. Na stranici lustracijske Komisije piše kako je van snage stavljen Zakon za stvaranje uvjeta za ograničavanje obavljanja javnih funkcija, o pristupu dokumentima i objavljivanju suradnika organa državne bezbjednosti. Time, piše, prestaje obaveza državnih organa da im na provjeru dostavljaju imena, prezimena i JMBG kandidata za nositelje javnih funkcija ili osoba koje se javljaju na javne natječaje.
Europska komisija preporučila je tada kako treba riješiti manjkavosti ili povući Zakon o lustraciji, odnosno uskladiti to s mišljenjem Venecijanske komisije u vezi s vremenskim ograničenjima, osiguračima protiv političkih, ideoloških ili stranačkih razloga koji se koriste kao razlozi za lustraciju. Komisiji je neprihvatljivo i isključivanje osoba s pozicija u privatnom sektoru te traži jače osigurače koji štite pojedince do konačne odluke suda.
Venecijanska komisija: Lustracija ima vremenski limit
Za ovu je priču zanimljivo i mišljenje Venecijanske komisije Vijeća Europe izdano Makedoniji 2012. godine. I u tim se preporukama jasno navodi kako „lustracija ima svoje vremenske limite i po pitanju kada se provodi i vezano za razdoblje na koje se odnosi“.
„Uvođenje mjera lustracije dugo vremena nakon početka procesa demokratizacije u zemlji nosi sumnje oko njenih stvarnih ciljeva. Osveta ne bi trebala prevladati nad zaštitom demokracije“, navodi se te objašnjava kako apliciranje mjera lustracije na djela koji datiraju 21 do 68 godina unazad, odnosno 31 do 78 godina do vremena istjeka zakona, može biti opravdano, ako ičim, samo najozbiljnijim počinjenim zločinima, naročito masivnim i ponovljenim kršenjima fundamentalnih prava – ali ona mogu biti kažnjena i u okviru postojećeg kaznenog zakonodavstva.
„Primjena lustracije nad djelima koja su počinjena nakon kraja totalitarnog režima može biti opravdana samo u svjetlu izvanrednih povijesnih i političkih uvjeta, a ne u zemlji s etabliranim okvirom demokratskih institucija jer se demokratski ustavni poredak mora moći direktno braniti kroz implementaciju vladavine prava i druge čuvare ljudskih prava. Politički, ideološki i stranački razlozi ne smiju se koristiti kao temelj za mjere lustracije jer stigmatizacija i diskriminacija političkih oponenata ne predstavlja prihvatljivo sredstvo za političku borbu u zemlji u kojoj postoji vladavina prava“, preporučila je tada Makedoniji Venecijanska komisija VE, a isto bi, vjerujemo, poručila i Hrvatskoj kada bi ona krenula u takav proces.
