Koncem ožujka Europska komisija (EK) Hrvatskoj je isplatila osmu tranšu iz Mehanizma za oporavak i otpornost u iznosu od 897 milijuna eura te je tako Hrvatska uz Italiju i Portugal članica EU koja najuspješnije pravda provedbu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Riječ je o planu kojeg je EK pokrenula nakon pandemije koronavirusa, a njegov glavni cilj je pomoći zemljama članicama u naporima za oporavak i otpornost, odnosno učiniti europska gospodarstva i društva održivijima, otpornijima i spremnijima za izazove (1, 2, 3, 4).
Na razini EU, državama članicama iz tog je mehanizma na raspolaganju 672,5 milijardi eura, odnosno bespovratna sredstva u iznosu od 312,5 milijardi eura i 360 milijardi eura kroz povoljne zajmove.
Hrvatska je za svoj NPOO osigurala gotovo 10 milijardi eura, od čega je 5,8 milijardi eura bespovratnih sredstava te 4,2 milijarde eura povoljnih zajmova. S osmom isplatom sredstava za realizaciju nacionalnog NPOO-a, EK je Hrvatskoj uplatila oko 73 posto namijenjenih sredstva, a ta zadnja isplata je povezana s realizacijom mjera za poboljšanje pristupa zdravstvu, održivim financijama, mobilnosti, upravljanju vodama, održivoj poljoprivredi, kao i borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije.
Isplata sredstava, naime, uvjetovana je ispunjavanjem ciljeva iz nacionalnih NPOO-a.
U slučaju Hrvatske, EK procjenjuje da je do sada postignuto 62 posto nacionalnih ciljeva.
Tekuća godina zadnja je u kojoj članice Europske unije mogu koristiti sredstva iz Mehanizma za oporavak i otpornost. Naime, do kolovoza sve zemlje članice trebaju ispuniti ciljeve svojih nacionalnih programa te do rujna predati zahtjev za isplatu preostalih sredstava jer tada istječe rok za korištenje sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost.
To znači i da Hrvatska u narednim mjesecima treba ispuniti mjerila za naplatu dva preostala obroka bespovratnih sredstava.
Hrvatska je već u ožujku zabilježila inflaciju kakva se u Europi smatra crnim scenarijem
Mehanizam za oporavak i otpornost, dakle, pokrenut je 2021. godine nakon pandemije koronavirusa. Bespovratnim sredstvima, kao i povoljnim kreditima države članice kroz petogodišnje provođenje nacionalnih planova trebale su podignuti svoju otpornost za buduće krize.
A na njih se nije trebalo dugo čekati. Prva kriza koja se snažno odrazila i na europsko tržište zbila se u veljači 2022. godine kada je Rusija napala Ukrajinu, što je posljedično dovelo do niza gospodarskih problema izazvanih poremećajima u opskrbi energentima, kao i hranom.
Na Hrvatsku je taj ratni sukob, koji još traje, imao snažne posljedice. Zemlja se suočavala i suočava sa znatno višim stopama inflacije u odnosu na ostatak eurozone. To građani najviše osjećaju na cijenama hrane koja zauzima četvrtinu potrošačke košarice.
Tijekom pandemijske 2020. godine Hrvatska je imala niže cijene hrane u odnosu na prosjek EU i eurozone, a ubrzan rast cijena počeo se bilježiti koncem 2021. godine. Vrhunac tog rasta zbio se tijekom 2022. godine, uoči uvođenja eura, a cijene su nastavile rasti i nakon ulaska Hrvatske u eurozonu, sve do današnjih dana i novog ratnog žarišta na Bliskom istoku i zatvaranja Hormuškog tjesnaca, najvažnije energetske „arterije“ svijeta.
Svako ozbiljnije ometanje plovidbe Hormuškim tjesnacem automatski utječe na globalnu ponudu energenata te izaziva rast cijena nafte na svjetskim burzama, što posljedično dovodi do rasta ostalih cijena, odnosno inflacije. Rat na Bliskom istoku, pokrenut zajedničkim napadom SAD-a i Izraela na Iran nije još okončan, a što duže traje dublje će biti posljedice na globalnu ekonomiju.
Hrvatska Vlada relativno je hitro intervenirala na domaćem tržištu, ograničavanjem cijena goriva te nastavkom provođenja mjera za zaštitu gospodarstva i građana. Sada se razmišlja i o uvođenju plivajućeg poreza na dodanu vrijednost (PDV) kako bi se tako pokušali smanjiti inflatorni utjecaji.
Međutim, Hrvatska je već u ožujku, prema prvom procjenama, zabilježila godišnju stopu inflacije od 4,7 posto dok je na mjesečnoj razini došlo do porasta cijena dobara i usluga za 1,4 posto. Hrvatska je tako već u ožujku zabilježila inflaciju daleko višu od one koja se za Europu predviđa u „crnom scenariju“ (po kojem bi iznosila 4,4 posto). Hrvatska narodna banka (HNB) nakon otvaranja novog ratnog žarišta predviđa kako bi na razini godine inflacija trebala biti na razini 4,6 posto dok bi u nepovoljnom scenariju dosegnula 5,6 posto te u „crnom scenariju“ 7 posto.
Na što su potrošene pare?
Bliskoistočni rat ponovo je tako pokazao koliko je domaće tržište, snažno uvozno orijentirano, ranjivo na vanjske utjecaje koji će ponovo dovesti do snažnijeg rasta inflacije u odnosu na eurozonu. Stoga se sve češće u javnosti postavlja i pitanje kako se koriste sredstva Europskih fondova, a posebno sredstva NPOO-a namijenjena podizanju otpornosti na krize zemalja članica EU i same Unije.
„Na što ste potrošili pare, zašto niste energetski neovisni, zašto nemate veću proizvodnju hrane“, pita nekadašnji SDP-ov ministar financija Boris Lalovac, danas saborski zastupnik. Već s prvom danima izbijanja ratnih sukoba na Bliskom istoku on je počeo ukazivati na to da sredstva iz NPOO-a nisu iskorištena za svrhu za koju su namijenjena – podizanje otpornosti zemlje kako bi spremnije dočekala krize.
„Ono što se događa u Hrvatskoj događa se samo nama, ono što se događa u svijetu, svjetski su događaji. Inflacija je u Hrvatskoj strukturni problem i generirana je brojnim neracionalnostima unutar Hrvatske“, naveo je Lalovac objašnjavajući kako su razlozi za to činjenica da uvozimo hranu, uvozimo energiju. U takvoj situaciji, „bilo kakvi vanjski svjetski šokovi, preko noći se preliju u Hrvatsku“.
Referirajući se ranije na ulaganja iz NPOO-a i činjenicu da je Hrvatska potrošila oko 6,5 milijardi eura na projekte, Lalovac je ustvrdio kako u tom slučaju ne bi, u ovoj najnovijoj krizi, trebalo biti razloga za brigu oko rasta cijena struje i hrane.
„Taj novac je i dodijeljen upravo kako bismo postali energetski i prehrambeno otporniji – nakon pandemije i nakon ruske agresije na Ukrajinu, kada se jasno vidjelo koliko smo ranjivi. Dakle, ako smo već potrošili toliki novac i ako smo među najboljima po njegovu korištenju, sada bismo trebali vidjeti rezultate. Trebali bismo vidjeti koliko smo doista otporni – koliko imamo vlastite energije, koliko imamo vlastite hrane, možemo li čak i izvoziti,“ rekao je Lalovac, dodajući kako je NPOO bio jedan od ključnih pokretača gospodarskog rasta u posljednje četiri godine, ali je pitanje gdje su konkretni rezultati za građane.
„Ako se ulaže u otpornost, onda građani ne bi smjeli imati najskuplju energiju i hranu. Ako smo obnovili zgrade i povećali energetsku učinkovitost, računi bi trebali biti niži. Ako smo ulagali u proizvodnju hrane, ne bi smjelo dolaziti do rasta cijena. Upravo zato treba jasno reći gdje je taj novac otišao i koliko je stvarno pomogao građanima“, ustvrdio je Lalovac.
U poljoprivredu su utrošene milijarde, a nema pomaka
Mehanizam za oporavak i otpornost sastoji se od šest stupova: politike sljedeće generacije; zelena tranzicija; zdravstvena, gospodarska i socijalna institucionalna otpornost; digitalna preobrazba; socijalna i teritorijalna kohezija; pametan, održiv i uključiv rast.
U tih šest stupova mehanizma, identificirano je 14 zajedničkih pokazatelja, a oni su: ušteda u godišnjoj potrošnji primarne energije; dodatni radni kapacitet instaliran za obnovljivu energiju; infrastruktura alternativnih goriva, odnosno punktovi za punjenje goriva; stanovništvo koje koristi mjere zaštite od poplava, šumskih požara i drugih prirodnih katastrofa; dodatni stanovi s pristupom internetu putem mreža vrlo velikog kapaciteta; istraživači koji rade u podržanim istraživačkim ustanovama; podržana poduzeća; broj polaznika obrazovanja ili osposobljavanja; broj ljudi koji su zaposleni ili uključeni u aktivnost traženja posla; kapacitet novih ili moderniziranih zdravstvenih ustanova.
Od početka provedbe NPOO-a u Hrvatskoj nisu rađena istraživanja koja bi jasno pokazala koliko su sredstva iz tog instrumenta utjecala kako na oporavak nakon pandemijske 2020. godine tako i na podizanje otpornosti zemlje.
Prvo istraživanje tek je u postupku provedbe. Naime, Sveučilište u Rijeci provodi znanstveno-istraživački projekt „Utjecaj instrumenta ‘EU sljedeće generacije’ na promjene hrvatskih javnih politika“, a projekt analizira kako Mehanizam za oporavak i otpornost oblikuje sadržaj i razvoj nacionalnih javnih politika u Hrvatskoj.
Istraživanje je usmjereno na tri temeljna cilja: opisati i objasniti način dizajniranja NPOO-a, analizirati procese njegove implementacije te utvrditi kakve je promjene NPOO potaknuo u dizajnu hrvatskih javnih politika. Tim će se istraživačkim projektom obuhvatiti jedan segment sredstava utrošenih putem NPOO-a. Istraživanja koja bi dala jasniju sliku o utjecaju tog EU novca na jačanje otpornosti gospodarstva, a time i prehrambenu industriju za sada – nema.
Posebno bi, pritom, zanimljivi bili istraživački zaključci kada je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji i preradi, odnosno proizvodnji hrane, s obzirom na to da se desetljećima u javnosti „vrti“ tema kako bi Hrvatska s drugačijim politikama mogla biti samodostatnija u prehrambenom smisli.
„Proteklih godina, barem prema medijskom prostoru, u poljoprivredu su uložene silne milijarde. Međutim, nema pomaka i sve više i više padamo u određenim proizvodnjama, a prije svega u stočarstvu, mliječnoj proizvodnji, voće i povrće nam ‘šteka’“, navest će Mladen Jakopović iz Hrvatske poljoprivredne komore (HPK).
Od 2013. godine do danas Hrvatska je povukla značajan iznos sredstava za poljoprivredu i ruralne prostore. Tako će i Jakopović reći kako je jako puno uloženo u ruralna područja, ali direktne investicije u poljoprivredu nisu dovoljne.
„Veliki dio tog kolača smo, pod navodnicima, ukrali i uzeli za infrastrukturne projekte – od šumskih prometnica, ruralnih prometnica, društvenih domova, vatrogasnih domova, dječjih vrtića. To je bitno u ruralnim sredinama, međutim, nismo kao zemlje u okruženju dovoljno uložili da bismo imali dovoljno proizvodnje“, reći će Jakopović, slikovito opisujući kako se euro uložen u vatrogasni dom, za razliku od eura uloženog u proizvodnju, ne multiplicira. Pritom podsjeća kako pojedine zemlje u okruženju, primjerice Slovenija, jako dobro koriste mogućnost dodatnog financiranja poljoprivrede iz nacionalnih sredstva, a to bi trebala raditi i Hrvatska kako bi bila dovoljno konkurentna.
„Nešto smo i mi koristili, ne možemo reći da nismo, ali to je manje više bilo za suzbijanje nekih štetnih stvari koje su se događale u poljoprivredi, a ne za same kvalitetne investicije“, navodi Jakopović.
Potrebno udruživanje
Domaća poljoprivredna proizvodnja je rascjepkana, u odnosu na druge zemlje EU-a gospodarstva obrađuju manje površine. Nije to toliki problem kod malih proizvođača koji će pronaći put za plasman svojih proizvoda, makar ih prodavali „na kućnom pragu“. Najveći su problem, a to nerijetko upozoravaju iz HPK, srednje velika poljoprivredna gospodarstva – nedovoljno mala da nađu alternativni put plasmanu proizvoda, a opet nedovoljno velika da se nametnu na tržištu i da tržištu ponude više od „osnovnog proizvoda“.
„Srednje velike poljoprivrednike je potrebno što više udruživati. Dobar primjer takvog udruživanja su proizvođači jabuka koji su se udružili te zajednički nastupaju na tržištu“, navodi Jakopović.
Naime, dvadesetak proizvođača jabuka okupilo se u zadrugu koja članovima osim konzultantskih usluga i nabavke zaštitnih sredstava osigurava certificiranje proizvoda, transport, skladištenje, pakiranje, sortiranje, distribuciju, kao i preradu jabuka u industrijske sokove. Sami su zadrugari inicirali izgradnju logističko-distributivnog centra koji je većim dijelom financiran sredstvima iz NPOO-a te je prošle godine počeo s radom.
Gradnja pet logističko-distributivnih centara za voće i povrće, zapravo je jedino konkretno ulaganje u domaću poljoprivrednu proizvodnju u okviru NPOO-a. Tim planom su relativno mala sredstva osigurana za jačanje tog sektora, a pritom se i odustalo od projekta okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta.
Iako su logističko-distributivni centri nužni za objedinjavanje proizvodnje voća i povrća, Hrvatska će se nakon njihove izgradnje, koja se očekuje do kraja godine, suočiti s novim problemom.
„Nama ta proizvodnja zadnjih godina jako pada i kada izgradimo te kapacitete nećemo imati proizvodnju za njih. I onda je pitanje što će nam ti pogoni. Oni trebaju biti pretpostavka za kvalitetniju post proizvodnju, a tu onda treba intervenirati država“, navodi Zvjezdana Blažević, konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju. Naime, kako objašnjava, nije dovoljno izgraditi samo hladnjaču, već taj pogon treba imati i sortirnicu, preradu….
Drugim riječima, takvi centri osim „čuvanja“ voća i povrća trebaju tržištu ponuditi i gotove, prerađene proizvode. U protivnom od njih neće biti koristi i vjerojatno će se pretvoriti u skladišta za uvozne proizvode kao što se dogodilo s većinom veletržnica koje su svojedobno građene uz potporu inozemnih institucija.
U NPOO-u, podsjeća Blažević, nisu izdvojena značajna sredstva za poljoprivredu, a i ono što je osigurano neće bitno utjecati na jačanje tog sektora ako se ne promijene poljoprivredne politike. Prije svega to se odnosi na potpore poljoprivrednicima koje uglavnom služe za održavanje njihova dohotka, iako bi one trebale biti i u funkciji osiguranja dovoljne količine hrane za potrošače. A to Hrvatska, kako navodi Blažević, nije postigla.
I dalje se navodnjava samo tri posto zemljišta
Jedna od ključnih reformi koja je trebala biti financirana NPOO-om je komasacija, odnosno okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Za to je bilo predviđeno 33 milijuna eura, a kako bi projekt bio proveden država je izmijenila Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta. Međutim, zakonske izmjene postupak komasacije nisu ubrzale te je država koncem 2025. godine u potpunosti odustala od financiranja komasacije putem NPOO-a.
Komasacija je u Hrvatskoj nužna, ističe Blažević podsjećajući kako još uvijek imamo poljoprivrednika koji rade na 10 ili više čestica koje su udaljene, što povećava troškove proizvodnje, a s druge strane smanjuje produktivnost, koja je u odnosu na EU u našoj poljoprivredi niska.
U kontekstu jačanja otpornosti lanca proizvodnje hrane, odnosno osiguravanja što više potreba tržišta iz nacionalnih izvora, jedan od bitnih elemenata je i navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Pitanje je to opće poljoprivredne politike o kojem se desetljećima priča, ali baš i ne djeluje jer se navodnjava jedva tri posto zemljišta.
Iako je isticanje proizvodnje hrane u kontekstu NPOO-a i aktualne krize na Bliskom istoku vrlo logično, u samom sektoru malo je toga logično. Pokazalo je to i zadnje izvješće Državnog ureda za reviziju koja se bavila dodjelom i korištenjem potpora iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj u Hrvatskoj, odnosno revidirali su učinkovitost dodjele i korištenja potpora kroz Program ruralnog razvoja od 2014. do 2020. godine te Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP-a) za razdoblje od 2023. do 2027. godine.
„Iako je iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj korisnicima do kraja 2025. godine isplaćeno više od 3,5 milijardi eura, statistički podaci o stanju poljoprivredne proizvodnje te samodostatnosti poljoprivrednih proizvoda ne pokazuju značajan doprinos potpora rastu poljoprivredne proizvodnje pa tako ni ruralnom razvoju“, zaključak je Državne revizije. Poražavajući je pritom zaključak revizora prema kojem su potpore pridonijele tek održavanju sustava, odnosno poljoprivredna proizvodnja i ruralni razvoj su, unatoč potporama, ostali na razinama iz 2010. godine.
Državna revizija navodi kako je prema podacima Državnog zavoda za statistiku, zabilježen pad prehrambene samodostatnosti (uvoz mesa/mlijeka je preko 60,0 posto) i pogoršanje strukture proizvodnje, uz dominaciju žitarica i pad vrijednosti intenzivnih i iznimno osjetljivih sektora, odnosno stočarstva, voćarstva i povrćarstva.
„Državni ured za reviziju je mišljenja da Hrvatska treba jasnije odgovoriti na potrebe različitih skupina proizvođača malih, srednjih i velikih te se fokusirati na rješavanje strukturnih problema, kao što je pad intenzivnih sektora, dominacija žitarica i depopulacija ruralnog područja, kako bi se osigurala učinkovitost, pravednost i usklađenost s ciljevima održivog razvoja te konkurentnost i samodostatnost poljoprivredne proizvodnje“, navode revizori u dokumentu, podsjećajući kako se Strateškim planom ZPP-a do kraja 2027. godine korisnicima planira dodijeliti preko 3,8 milijardi (od čega 1,8 milijardi iz EPFRR-a).
Pritom, podsjećaju da je domaća poljoprivreda heterogena (preko 90 posto gospodarstava su mala, do 20 hektara), često tradicionalna. Velika gospodarstva (preko 100 hektara) imaju udio od jedan posto, ali kontroliraju 30 posto zemljišta (uključujući državno) te se fokusiraju se na ekstenzivne kulture (žitarice).
