“Ne, pogrešno je to, to uopće nije tema ove agencije – tema agencije je integralno upravljanje granicama, a sve ostalo je na nacionalnim snagama da štite nacionalnu granicu. Suština je u tome da ilegalni procesi koji su sad nadležni trebaju doći u sferu legalnih”, izjavio je ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić u intervjuu za televiziju N1.
Bio je to Orepićev odgovor na pitanje na koji će način Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu sudjelovati u deportaciji ilegalnih imigranata. Radi se o Agenciji koja je službeno osnovana 6. listopada ove godine, a koja će, kako je priopćeno iz Europske komisije, “pomno nadzirati vanjske granice EU-a i surađivati s državama članicama u otkrivanju i uklanjanju potencijalnih prijetnji sigurnosti vanjskim granicama EU-u”.
Iako su europski dužnosnici u svojim izjavama o ingerencijama ove Agencije – koja se nastavlja na rad Frontexa – bili na vrlo sličnoj liniji kao sada Orepić, ona ipak nije ustrojena isključivo radi zaštite vanjskih granica Europske unije. Otkriva to uvid u europske propise relevantne za rad novoosnovane Agencije, sadržane prvenstveno u Direktivi o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom iz 2008. godine i Uredbi o europskoj graničnoj i obalnoj straži iz 2016. godine.
“Vraćanje” = deportacija
Prvospomenuta Direktiva bitna je zbog definicije termina “vraćanje”, koji se obilato koristi u Uredbi o europskoj graničnoj i obalnoj straži. Citiramo u cijelosti 3. stavak 3. članka predmetne Direktive:
“‘vraćanje’ znači postupak vraćanja državljanina treće zemlje – bilo kao dobrovoljno prihvaćanje obveze na povratak ili prisilno – u:
- njegovu ili njezinu državu podrijetla, ili
- državu tranzita u skladu sa sporazumima Zajednice ili bilateralnim sporazumima o ponovnom primitku ili drugim sporazumima, ili
- drugu treću zemlju u koju se konkretni državljanin treće zemlje dobrovoljno odluči vratiti i u kojoj će on ili ona biti prihvaćeni”.
Druga alineja, iako naoko nejasna, odnosi se prvenstveno na tzv. Dublinski sporazum, na kojeg su se i domaći političari često referirali tijekom izbjegličkog vala koji je prolazio kroz Hrvatsku do zatvaranja “balkanske rute”. Njime je propisano da zahtjev za azilom tražitelj podnosi u onoj zemlji Europske unije u koju je prvu ušao. Ako to učini u nekoj drugoj članici EU, ona ga ima pravo da vratiti u zemlju kojoj je najprije stupio na teritorij Unije.
Agencija može organizirati deportaciju na zahtjev članica EU
A upravo bi to trebala biti jedna od zadaća Agencije, definirana u 8. članku Uredbe o europskoj graničnoj i obalnoj straži. Agencija će tako, između ostalog, biti zadužena da “pomaže državama članicama u okolnostima u kojima se zahtijeva veća tehnička i operativna pomoć za provedbu obveze vraćanja povratnika, uključujući koordinacijom ili organizacijom operacija vraćanja”. U ovom slučaju povratnik je, kako se definira Uredbom, “državljanin treće zemlje s nezakonitim boravkom koji podliježe odluci o vraćanju koju donosi država članica”.
Zadaće Agencije, isto tako definirane 8. člankom Uredbe, također su i da “uspostavlja skupine promatrača prisilnog vraćanja, pratitelja za prisilno vraćanje i stručnjaka za vraćanje”, da “uspostavlja i raspoređuje europske timove za intervencije vraćanja tijekom intervencija vraćanja”, kao i da “pomaže državama članicama u osposobljavanju nacionalnih službenika graničnog nadzora, drugog relevantnog osoblja i stručnjaka za vraćanje, uključujući uspostavljanje zajedničkih standarda osposobljavanja”.
