Faktograf.hr

Samo činjenice

Pernar i ‘novi svjetski poredak’: Neke činjenice poznaje, ali fali mu kontekst

oto HINA/ Damir SENČAR

S iskustvom višegodišnjeg europarlamentarca, premijer Andrej Plenković odlučio je kako će ubuduće hrvatski parlamentarci biti uključeni u zbivanja na Europskom vijeću. Međutim, njegov hvalevrijedan dolazak u Sabor hakirao je Ivan Pernar koji je ponovno u sabornici imao svoj šou, skačući s vanjske politike na ovrhe i kontejnere, svoj staž kao „medicinske sestre“ u Njemačkoj, pa potom natrag na Rusiju i Ameriku.

Svojim komentarima o Rusiji uspio je jučer isprovocirati i samog Plenkovića koji ga je upozorio kako bi, da se njegova retorika primjenjivala i na RH, Hrvatska sada bila manja za 56 tisuća kvadratnih kilometara jer bi ostala bez velikog dijela svog teritorija.

Viralni Pernar

Bez obzira koliko Pernar može biti smiješan ili iritantan zastupnicima u sabornici, činjenica je da je video s njegovim izjavama na temu vanjske politike do trenutka pisanja ovog teksta pregledalo već više od milijun i pol ljudi te da se strelovito proširio regijom.

Teze koje Pernar iznosi u velikom se dijelu mogu smatrati istinitima, ako zanemarimo način na koji simplificira inače bitno složenije procese. Ono što, međutim, nije istina je da nam on otkriva nešto što se nitko drugi ne usudi reći. Uglavnom se radi o općim mjestima koja su već godinama teme debata, novinskih članaka, knjiga i filmova, a kad je riječ o Americi i predmet rasprava u sklopu tamošnje predsjedničke kampanje.

U nastavku ćemo se pozabaviti nekima od njih, počevši od opaske o Krimu koja je razljutila Plenkovića.

Rekli ste da zauzimate stav EU prema Rusiji zbog situacije na Krimu. Ali na Krimu nije jedan metak bio ispaljen, tamo su građani Krima sami na referendumu odlučili da žele biti dio Rusije’.

Ocjena – Ni pola fakta

Istina je da je Rusija anektirala Krim nakon provedenog referenduma kojim se velika većina izašlih  izjasnila za pripojenje Rusiji. Referendum na Krimu održan je sredinom ožujka 2014., nakon što je Viktor Janukovič izgubio vlast u Kijevu. Nakon njegova bijega 22. veljače, „mali zeleni“, za koje je Putin priznao da su bili ruski specijalci zauzeli su glavne zgrade na Krimu, poluotoku koji je Rusiji bitan zbog toga što je na njemu stacionirana ruska Crnomorska flota. Nakon što su naoružani ruski specijalci zauzeli zgradu krimskog predstavničkog tijela, najavljeno je održavanje referenduma za odcjepljenje od Ukrajine. Na Krimu je u tom trenutku 58 posto stanovništva bilo etnički rusko, dok ostatak čine Ukrajinci i Tatari, krimski starosjedioci. Oni se nisu odazvali na referendum koji je sazvan i održan u vrlo kratkom vremenskom razdoblju i na kojem nije bilo međunarodnih promatrača, osim pokojeg desničara iz mađarskog Jobbika i sličnih pokreta. Nije potpuna istina niti da na Krimu nijedan metak nije ispaljen. Ruske snage ubile su dva ukrajinska vojnika i jednog ukrajinskog zapovjednika koji je ustrijeljen nakon što su ruske snage osvojile ukrajinsku mornaričku baze u Sevastopolju.

„Hrvatska nije članica u NATO-u koja suodlučuje, već Amerika o svemu odlučuje, a mi smo tamo samo sluge koje slušaju i rade ono što im se kaže“.

Ocjena – Polufakt

Sve odluke u svim tijelima NATO-a službeno se donose konsenzusom pa je formalno gledano Hrvatska jednakopravna sa Sjedinjenim Državama i može se usprotiviti politikama drugih članica NATO-a. Bez obzira na taj formalni ustroj u civilnom dijelu Saveza, Amerika ima zagarantirano mjesto glavnog zapovjednika NATO snaga u Europi i neprijeporno je najutjecajnija država u Savezu koji je na njenu inicijativu i osnovan .

„Pogledajte što je Amerika u Iraku uradila, dame i gospodo. Tamo je doslovce rijeka krvi potekla zbog američke agresije“.

Ocjena – Fakt

Procjene o broju žrtava u Iraku, počevši od američke invazije 2003. do danas kada se u toj zemlji vodi  borba protiv ISIL-a značajno variraju. Kad je riječ o prve četiri godine američke okupacije, procjene se kreću od 151 tisuće do milijun žrtava. Iraq Body Count project koji vodi evidenciju o dokumentiranim smrtima na svojoj listi za razdoblje od 2003. do proljeća 2016. popisuje oko 174 000 Iračana, od kojih su između 112 i 123 tisuće civili. Kad je riječ o američkim vojnicima, brojke su preciznije – u razdoblju od 2003. do 2014. poginulo ih je 4.491. Ako se u obzir uzmu i najkonzervativnije procjene, činjenica je da je kao posljedica američke agresije na Irak, koja je dovela do pobune, djelovanja al-Qaide i uspostave ISIL-a Irakom poteklo puno krvi.

„Što se tiče američkih zločina u Libiji, odnosno NATO-ve intervencije u Libiji, koji su rezultati tamo? Dovedeni su Islamisti na vlast, ubijen je čak i američki veleposlanik, more izbjeglica, kolone ljudi sada dolaze iz Libije u Europu. Tih izbjeglica prije nije bilo. A libijski narod danas živi puno gore nego je ikada živio.“

Ocjena – Tri kvarta fakta

Naveden Pernarov opis stanja u Libiji i kaosa koji je uslijedio nakon NATO intervencije u Libiji 2011. godine u većoj je mjeri točan. U veljači 2011. na Libiju su se proširili prosvjedi zapaljeni Arapskim proljećem, a Moamer Gadafi nije imao namjeru odstupiti s vlasti. Vojnu intervenciju 19. ožujka započele su francuske snage kojima su se priključili saveznici i intervencija je stavljena pod kapu NATO-a, s formalnom misijom provođenja zone zabrane letenja i pomoći civilima koji su se našli pod udarom Gadafijevih snaga. Ta se misija tijekom narednih mjeseci pretvorila u rušenje režima, a intervencija je završena u listopadu, nakon što je Gadafi ubijen. Iako je formalno bio proglašen embargo na oružje, zemlje poput Katara, s američkim blagoslovom, dostavljale su oružje borcima protiv režima, islamističkim skupinama koje su se u narednim godinama potpuno otele kontroli. U rujnu 2012. islamisti su ubili američkog veleposlanika u Bengaziju Christophera Stevensa. U Libiji i danas traje borba za vlast, uz značajnu penetraciju ISIL-a. Vjerodostojan popis žrtava od 2011. do danas teško je pronaći, u zemlji je raseljeno više stotina tisuća ljudi, a Libija se pretvorila i u polazišnu točku za izbjeglice s afričkog kontinenta koji se upućuju u Europu preko Mediterana. Međutim, o potpuno promašenoj američkoj politici u Libiji puno se pisalo u američkim medijima, (Foreign PolicyForeign Policy Journal), a i sam predsjednik Barack Obama upitan u jednom intervjuu koja je najveća greška koju je počinio u mandatu odgovorio je da je to Libija, odnosno nepromišljanje što će se dogoditi s tom zemljom nakon micanja Gadafija.

„I civili koji stradavaju u Siriji, bivaju ubijani na dnevnoj bazi hrvatskim oružjem, jer je Hrvatska na zahtjev SAD-a donirala američkoj vladi oružje, koje je zapravo završilo u Siriji. Nitko nikada za to nije odgovarao“.

Ocjena – Tri kvarta fakta

Amerika je organizirala dostavu oružja i obuku za pobunjenike koji su se borili protiv Asadovog režima preko Jordana. U programu kojeg su zajednički provodile CIA i saudijske službe obučavane su tisuće pobunjenika. Amerikanci su se u tom tajnom programu u velikoj mjeri oslanjali na jordanske tajne službe kad je riječ o transportu oružja koji je kupljen uglavnom na Balkanu i u Istočnoj Europi, pisao je The New York Times. U sklopu američkog plana pomaganja sirijskoj oporbi, Hrvatska je značajne količine oružja izvezla u Jordan, da bi on naknadno završio u rukama sirijske oporbe. Suprotno Pernarovoj tvrdnji, nije se radilo o doniranju, već o prodaji (Novi list,  Jutarnji list).

„Ne znam znate li, ali 1980. je Kongres predvođen demokratima odlučio dovesti Talibane na vlast. Dao im je novac i oružje, i tada je Bin Laden bio prijatelj Amerike. Osam godina je dovodila Talibane na vlast i onda pod izlikom da su Talibani teroristi, ih samo par godina kasnije išla rušiti“.

Ocjena – Tri kvarta fakta

Demokratski predsjednik Jimmy Carter u dramatičnom se tonu obratio naciji 2. siječnja 1980. nakon sovjetske invazije na Afganistan koja je prijetila da bi mogla ugroziti put opskrbe naftom s Bliskog istoka. Sjedinjene Države formalno su tada odlučile prekinuti svaku gospodarsku suradnju sa SSSR-om i bojkotirati Olimpijske igre u Moskvi, ali ispod žita se, uz potporu obiju velikih političkih stranaka, Amerika upustila u pomaganje pobunjenika protiv sovjetske okupacije Afganistana. Amerika je slala novac i logistiku u susjedni Pakistan, a pakistanske su službe birale koje će „borce za slobodu“ obučavati i opskrbljivati oružjem. Pod stalnim napadima mudžahedinskih jedinica, Sovjetski savez se naposljetku povukao iz Afganistana, ali su se u međuvremenu islamističke jedinice okrenule protiv dojučerašnjih saveznika – Amerike. O tome više možete pročitati ovdje i ovdje.

 

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.