Ljubitelji online pornografije žale se ovih dana po raznim forumima da im je teško pronaći slavni video sa Severinom u intimnom činu. Slavna pjevačica očito ulaže napor da ukloni taj video s Mreže, što se kosi s tipičnom teorijom da ga je sama pustila u javnost.
No, Severinin pornić nikada neće u potpunosti nestati. To iz iskustva govori Emma Holten, 25-godišnja gošća konferencije Point, koja se prošlog tjedna održavala u Sarajevu. Ova danska novinarka i urednica, promotorica borbe protiv pornografije bez pristanka (nonconsensual pornography, NCP), poznatije i po nepotpunom nazivu “osvetnička pornografija”, zbog činjenice da velik dio pogođenih jesu žrtve bivših partnera ili zlonamjernih osoba iz bliske okoline, započela je svoje poučno izlaganje upravo vlastitim obnaženim fotografijama.
Razlika između prikazanih fotografija, snimljenih 2015. godine, i onih koje su joj promijenile život, kada su ukradene s njenih privatnih uređaja je u pristanku.
“Uhvaćeni smo između vlada i kompanija, koje nas žele nadzirati, ali nas ne žele zaštititi. Kada ih trebamo – napuste nas”, kazala je. Prije pet godina, kada su njene fotografije objavljene na internetu, nije postojalo pravo na zaborav, koje danas ima Google, a kamoli brza reakcija uklanjanja takvog sadržaja. Iskustvo s policijom je također bilo legendarno.
“Nazvala sam policiju u Danskoj, rekla im da sam ponižena, a oni su mi rekli: ‘Pa, ove slike nisu tako loše’. Kad sam im rekla da je na meni da odlučim o tome, odgovorili su da mogu to prijaviti, ali će to biti gubitak vremena”, ispričala je na Pointu.
Tehnološka pismenost
No, od tada kao da je prošlo 50 godina, s obzirom na brzinu razvoja tehnologije i promjene koje su se u međuvremenu dogodile. Između ostaloga, danas postoje pojedinci aktivisti koji volontiraju na uklanjanju takvih materijala. Potrebna je zato podrška tehnoloških kompanija, koje se godinama drže po strani i tek donekle prihvaćaju odgovornost, ali i ljudi koji se bore protiv ovakvog zlostavljanja uklanjanjem sadržaja, identificiranjem počinitelja i odgovaranjem na pozive u pomoć, kada im se to tek dogodi.
No, tehnološku edukaciju mladih, koji su ujedno i najslabiji u slučajevima osvetničke pornografije smatra apsolutno neophodnom. Korištenje Mreže iz perspektive mladih uspoređuje s pojavom prvih Mac kompjutera, koje nisi mogao otvoriti – kompjuter je bio samo neprobojna kutija, nije open source, nema nadgradnje mimo zamisli kompanije i u potpunosti obesnažuje korisnika. Platforme također žele da koristimo njihove alate, ali ne i da njima vladamo, ističe ona.
“Kada na predavanjima upitam djecu znaju li kako kompjuter radi – nitko ne diže ruku”, kazala je Holten. Djeca vide internet kao nešto što je daleko veće od njih što je nemoguće kontrolirati. Primjerice, znaju da je nemoguć štrajk na Facebooku, iako je njegovo korištenje naših privatnih podataka političko pitanje. Zato djecu treba učiniti pametnijom od vlada po pitanju tehnologije – što nije teško, a može spasiti živote.
Teške posljedice za djecu
Miroslav Vučenović iz udruge za pomoć djeci Plavi telefon kaže nam da godišnje bilježe nekoliko poziva s ovim problemom, što je dovoljno da budu alarmirani. Neki od njih se obraćaju policiji, dok drugi iz straha od osude i sramote ne prijavljuju nikome, pa ni roditeljima. Treba ih ohrabriti da se obrate njima ili barem prijateljima, starijim ili mlađima, kojima vjeruju.
“Razmišljaju i suicidalno, što je strašno. Čujete ih kako se tresu, glas im vibrira. Pokušavate umiriti to mlado stvorenje, koje se osjeća izgubljenim i malim, s dignitetom na nuli. Uglavnom se curama to događa, da li zbog odnosa s partnerima, vršnjakinjama ili zanemarivanja u obitelji, a oni su u dobi koje traži dokazivanje i inat. To je stvar s kojom se jedva nosi odrasla osoba, a kamoli dijete u toj buntovničkoj dobi; Mora se nositi s 21. stoljećem koje traži emocionalnu i informatičku pismenost. A kad nešto ne znate, onda ste u nemoći pa vam svašta pada na pamet”, navodi Vučenović. Pomoć okoline, a pogotovo sustava, je nikakva. Samo neke škole imaju oskudnu edukaciju u ovome smislu i to u urbanim sredinama gdje postoji civilni sektor. Poseban problem su male sredine, gdje je objava ovakvih materijala – “opća bruka”.
Postoje pokušaji da se ovakav problem zlostavljanja riješi u suradnji s policijom i školama. Prema protokolu, u rješavanje problema se uključuju i centri za socijalnu skrb, koji većinu stvari “prebacuju za sutra, a u takvim situacijama nema sutra”. “Sustav ne funkcionira”, naglašava Vučenović i dodaje da je nužno djecu emocionalno pripremiti kroz seksualni odgoj, kao i opismeniti za konzumaciju tehnologije i medija današnjice.
“Da postoji reforma školstva i seksualni odgoj, situacija bi bila sasvim drugačija. No, mi kao društvo na prvo mjesto stavljamo u potpunosti bezvezne teme”, kaže on. Nevladin sektor rješava dio posla kroz različite projekte za djecu i roditelje, ali je ograničen brojem savjetnika, psihologa, socijalnih pedagoga i edukatora te ne dobiva cjelovite informacije.
Ne radi se o seksu, već o dominaciji
No, ono što razlikuje djecu od odraslih je i njihova razina samosvijesti, koja uvelike odlučuje o načinu kako će se nositi s ovakvim curenjem snimki. Emma Holten proživjela je to s 20 godina. Tada, kaže, nije bila feministica, jer živi u Danskoj, osjećala se snažnom, sposobnom i smatrala je da je žensko pitanje prevaziđeno. Suočena sa seksističkim reakcijama, ali i činjenicom da su 90 posto žrtava ove vrste napada na privatnost žene, promijenila je mišljenje.
“Politički je nekorektno biti seksist, ali čim si anoniman i ne može se vidjeti tko si, to eksplodira… Pitam se je li internet zona gdje ljudi izražavaju stvarno mišljenje”, kazala je na Pointu. Po njenom iskustvu seksizam, kao i rasizam, dolazi od ljudi kojima je moć adrenalin.
“Ne radi se o seksu, nego o dominaciji, fascinaciji time hoće li netko zbog poniženja izgubiti posao, hoće li ga se obitelj odreći”, sudi ona nakon susreta sa silnim govorom mržnje, posljedicom objave fotografija. Uspoređuje tu vrstu motivacije zlostavljača s prilično raširenom nasladom osoba koje se smiju ljudima snimljenim dok padaju sa skateboarda ili se sramote na X-faktoru.
Tko joj je kriv, zašto se uopće snimala?
Jednako je rašireno i pitanje: “Tko joj je kriv, zašto se uopće snimala?”
“Iako se za feministice uporno tvrdi da mrze muškarce, nitko ne mrzi muškarce više od onih koji ti kažu da se ne smiješ slikati gola, da ne smiješ vjerovati ni jednome muškarcu. Zapravo tako dižemo barijeru između muškaraca i žena, tvrdeći da se žene moraju brinuti za ono što rade, a da su muškarci opasni. Ne učimo dječake da budu odgovorni – upravo suprotno”, kaže ona.
Nadalje, moramo biti protiv toga da nam netko kaže da smo naivni i glupi ako nam se to dogodilo.
“Kad bi mi netko ukrao šifre za bankovni račun, nitko me ne bi pitao zašto uopće imam bankovni račun. Imati tijelo i seksualnost je očigledno problem”, kaže ona. Sukladno tome, žrtvi se može pomoći, pa i spasiti je od želje za samoubojstvom, samo ako joj se kaže da to nije njena krivica, ako ne sudjeluju u konzumiranju takvih sadržaja, ako im poruče: ‘Nisi napravila ništa ilegalno, moj stav prema tebi se ne mijenja, nisi učinila ništa loše, tvoje vrijednosti kao misleće osobe se nisu promijenile. Ne gledam s visoka na žrtve osvetničke pornografije, niti je konzumiram.'”, kaže Holten.
Na internetu, navodi ona, ali i u cijelom (fizičkom) svijetu, jačaju reakcionarne sile, konzervativne snage, promovirajući tradicionalne razlike između žena i muškaraca, protiv kojih se žene bore stoljećima, tisućljećima. Međutim, seksizam nije rezerviran za ekstreme – korisnici pornografije bez pristanka su normalni ljudi, s djecom, ali i navodno normalnom racionalizacijom osuđujućeg odnosa prema žrtvi.
Zakonska i tehnološka zaštita
Sama ne vjeruje previše u rješavanje problema zakonima i kažnjavanjem, jer smatra da žrtve nisu toliko željne osvete, koliko mira pa važnijim smatra kulturni rad, kao i uključivanje više muškaraca u borbu protiv aktivnosti zbog kojih uglavnom pate žene. Naime, i dalje je to svijet u kojemu žrtve osvetničke pornografije dobivaju otkaze, mijenjaju imena, pokušavaju samoubojstva ili doživljavaju napastovanje u stvarnom svijetu.
Da nije jednostavno donijeti primjenjiv zakon govori i primjer 34 države SAD-a, koje su tek nakon žive polemike kriminalizirale ovu vrstu pornografije. Naime, ako je previše uzak, neće zaštititi žrtve, a ako je preširok, vodit će kažnjavanju osoba koje to nisu zaslužile (Vice). Dio tih zakona propisuje da tužitelj mora dokazati kako je osoba koja je diseminirala takve snimke svjesna štete koju čini, odnosno da zna da se radi o privatnoj snimci i da osoba koja je snimljena u intimnom činu nije htjela da izađe u javnost.
Pojavljuju se i tehnološke inovacije. Novozelandski 24-godišnji softverski inženjer osmislio je dio rješenja problema u kojemu se našla i Holton. Njegova aplikacija Rumuki kriptira videosnimke koje radite uz pomoć svog telefona. Time je snimke teže ukrasti i koristiti, no ova aplikacija, dakako, ne pokriva sve slučajeve. Ne štiti korisnike od zlonamjernih nasrtaja na privatnost poput onoga koji je doveo do samoubojstva 18-godišnjeg američkog studenta Tylera Clementija.
Talentirani student je, naime, zamolio svog cimera u domu da mu prepusti sobu na jednu večer, jer ima spoj. Njegov cimer je odlučio usmjeriti web kameru prema njegovom krevetu i prenositi što se u sobi događa na internetu. Clementi je skočio s mosta George Washington u rijeku Hudson nekoliko dana kasnije. Fondacija osnovana u njegovo ime bavi se, među ostalim, i pritiskom na vlasti u donošenju zakona kojim bi se poboljšali programi za prevenciju ovakvog napastovanja u obrazovnom sustavu, ali i financirala savjetovanja ne samo za žrtve, nego i počinitelje, edukacije i trening za studente, profesore i osoblja tih obrazovnih ustanova od osnovne škole do fakulteta.
Osim civilnog sektora, koji razvija metode pomoći žrtvama, polako to rade i vladina tijela. Agencije za zaštitu podataka su do 2011. štitile samo biznis, odnosno intelektualno vlasništvo brendova, ali ne privatne osobe. Holten navodi da se i tu stvari polako mijenjaju. Kada joj se to dogodilo, stav agencije se mogao sažeti u rečenicu: “Imam pametnijeg posla od 20-godišnjakinje, bavim se terorizmom i Coca Colom”. No, pritisak javnosti pomaže.
“Nemojte odustati, stvari se mijenjaju, ali samo ako se vrši pritisak i ako javnost komentira, barem 200 ljudi da upita zašto se ništa ne mijenja, iako ima sve više žrtava. Moja je poruka i da se građani trebaju baviti i stvarima koje ih se direktno ne tiču”, zaključuje danska novinarka.
