Kada iz ustiju predsjednice udruge U ime obitelji izađe “biranje u smjeru politika Nikole Ceauşescua” promatrač opravdano može osjetiti nelagodu, zabrinutost, a možda i strah. U videu podrške ultrakonzervativnoj inicijativi zvanoj Koalicija za obitelj, koja je, poput udruge UiO 2013. godine, u Rumunjskoj prikupila potpise s namjerom da zakonski zabrani istospolne brakove, Markić je iskoristila ovaj izraz. Srećom, ne u afirmativnim tonovima – političare današnje Rumunjske usporedila je s vremenom Ceauşescuove diktature, pod uvjetom da ne poslušaju ovaj “građanski pokret” i ne raspišu referendum.
Ipak, teško je se oteti pitanju – zar je bilo nužno da spomene baš ovog komunističkog diktatora, pa čak i ako se radi o zemlji kojom je vladao od 1965. do 1989., kada je ubijen?
“Izjava je zbilja bizarna i mislim da je pokušala iskoristiti ime Nikolaja Ceauşescua samo da bi Vlada izgledala gore. Ja je iščitavam na sljedeći način: Ceauşescu = tiranija. Ako ne učinite kako mi želimo, niste bolji od tiranina Ceauşescua. To je glupo”, kaže za Faktograf Ioana Avadani iz rumunjskog Centra za nezavisno novinarstvo, kada smo je upitali za komentar ove izjave s obzirom na “anamnezu” komunističkog vođe Rumunjske. Naime, upravo se Nikola Ceauşescu među “kolegama” komunističkim diktatorima upadljivo isticao svojim politikama prema seksualnim manjinama i obitelji. Čak i kada su druge komunističke zemlje popuštale po ovom pitanju, Ceauşescuova Rumunjska nije.
U svim socijalističkim zemljama – negdje ranije, negdje kasnije – načelno od 60-ih na dalje je krenula pravna relaksacija progona istospolnog seksa: do dekriminalizacije dolazi u Mađarskoj ’61., u Čehoslovačkoj ’62., Istočnoj Njemačkoj ’67., a u Bugarskoj ’68. Poljska nije čak ni imala kriminalizaciju. To ne znači da se poticalo emancipaciju, nije je u uostalom to doba bilo ni na Zapadu, naglašava povjesničar Franko Dota, koji je jesenas na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio doktorsku radnju pod nazivom “Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj (1945. -1989.)”, gdje se bavio i širim, europskim i svjetskim kontekstom.
“Jedina koja ide potpuno suprotnim pravcem – rekriminalizacije, i to drastične – je Ceauşescuova Rumunjska“, kaže Dota.
Članak 200
“Ne samo da uvodi drastične zatvorske kazne, već ih njegova milicija ozbiljno i aktivno primjenjuje: izrađuje popise gay muškaraca po gradovima, privodi ih i maltretira, sudi im se. Ne samo to: osamdesetih, kada kriminalizacija istospolnih odnosa gotovo ne postoji, Ceauşescu koristi tu inkriminaciju u političke svrhe. Imputira homoseksualnost političkim protivnicima i kada jesu i kada nisu homoseksualci. Naime, to je vrijeme kada međunarodne ljudskopravaške organizacije poput Amnesty Internationala pitanje seksualnog morala smatraju jurisdikcijom svake pojedine zemlje. Kako bi održavao čistim svoj ‘ljudskopravaški karton’, Ceauşescu je političke protivnike i disidente progonio ne samo pod optužbama za uništavanje društvene imovne, nego i po članku 200. Kaznenog zakona”, navodi Dota.
Naime, komunistički je vođa Rumunjske 1968., tri godine nakon dolaska na vlast, u uveo članak 200. zbog kojega će osobe homoseksualne orijentacije patiti i nakon diktatorove smrti, sve do sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Tim je člankom priznao da homoseksualnost postoji – jer je dotad pravo poznavalo tek izraz “seksualna inverzija” – ali to priznavanje je značilo samo jaču represiju; zbog “inverzije” se nije vršio niti približan progon kao zbog homoseksualnosti u komunističkoj Rumunjskoj.
“Seksualni odnosi između osoba istoga spola kaznit će se zatvaranjem između jedne i pet godina“, zapovijedao je članak 200.
Razotkrivanje seksualne orijentacije u vrijeme Ceauşescua, ali i kasnije u Rumunjskoj, nerijetko je vodilo maltretiranju, premlaćivanju, zatvoru, samoubojstvima ili barem višestrukim pokušajima, kao u slučaju pisca Iona Negoiţescua. Poricanje nije pomagalo, prisjeća se u intervjuu za Vice jedan rumunjski novinar, koji je preživio gaženje ljudskih prava gay osoba desetljećima.
“Ni malo. Trebale su im samo dvije osobe koje će vas prokazati da biste završili u zatvoru. Kada bi vas htjeli ucjenjivati zbog odbijanja suradnje ili bi vam htjeli uništiti karijeru, nauditi vam, uvjerili bi dva homoseksualca da kažu kako su spavali s vama, iako to nije bila istina. Oni koji bi vas prokazali nakon toga ne bi morali u zatvor. Na kraju ispitivanja pojavio bi se loš policajac (razgovoru s ‘lošim’ policajcem prethodio bi intervju s ‘dobrim’, susretljivim policajcem, op. prev.) i rekao bi: ‘Dobro, ako neće surađivati, ja ću se pobrinuti za njega’ i znao sam što će se dogoditi nakon toga. Student koji je prokazao mene je doveden na suočavanje sa mnom – vidio sam na njemu da je bio mučen”, kaže on. Iako govori o dobu Nikolaja Ceauşescua, ni 2014. godine nije imao želju o ovome govoriti pod svojim imenom i prezimenom. Intervju je dao u društvu Daniela Iorge, osnivača udruge Accept, čovjeka koji je devedesetih zatražio ukidanje članka 200.
Sporo odumiranje diskriminatornih zakona
Sporni će članak iščeznuti iz rumunjskog zakonodavstva sporo i teško, tek zbog želje Rumunjske da se priključi Europskoj uniji. Godinu nakon zahtjeva za pristup, 1. siječnja 1996. godine, ukida se kažnjavanje seksualnih odnosa između odraslih osoba istoga spola. Proći će još četiri godine dok legalnim postane i javno iskazivanje homoseksualne orijentacije, kao i afirmativan govor o seksualnim manjinama u javnom prostoru ili u medijima. Tek 2002. godine u Rumunjskoj je izjednačena pravno relevantna dob slobodnog pristanka na seksualni odnos, koja je dotad bila 18 godina za istospolne, u odnosu na 14 za heteroseksualne parove, navodi Dota. I dok se u drugim zemljama dekriminalizacija vodila gotovo bez ikakve posebne rasprave, mukotrpno odricanje od diskriminatornih zakona u Rumunjskoj obilježili su ogroman otpor desnice i pravoslavne crkve te grozomorni homofobni ispadi u parlamentu i javnosti.
“Iz toga je bilo jasno da se kriminalne odredbe ukidaju ne zato što su oni shvatili da je to grozno, već da bi zadovoljili uvjete za ulazak u europske integracije, Vijeće Europe pa onda i Europsku uniju”, kaže nam povjesničar.
Maternice pod državnim nadzorom
Ceauşescu je, osim teške represije homoseksualaca, u ime obitelji radio i druge stvari. Jedan od osnovnih ciljeva vladavine bilo je dizanje nataliteta, rođenje “novoga rumunjskog čovjeka” i dosezanje 20 milijuna stanovnika. Sam je potjecao iz seljačke obitelji s desetero djece i smatrao je da bi Rumunji trebali po bračnome paru imati barem četvero. Tako je van zakona stavio kontracepciju, a u velikoj mjeri je zabranio abortus, dozvoljavajući ga ženama starijim od 40 godina s više od četvero djece. Uzrokovao je neutvrđen broj smrti žena, koje su pokušale napraviti abortus izvan bolnica, ali i napunio preko sirotišta diljem Rumunjske. Štoviše, po završetku “baby booma” postrožio je pravila i u bolnice ubacio službenike milicije i tužiteljstva, koji bi maltretirali i hapsili žene, nakon što bi im se učinilo da su u bolnici završile zbog abortusa.
“Žene su podvrgavane ginekološkim pregledima i ako bi se utvrdilo da su pobacile, bile su kazneno gonjene. Dakle, maternice su bile pod državnim nadzorom, nimalo metaforički. Osim toga, Ceauşescu je uveo otežani razvod braka i veće poreze na samce. U tom smislu su obiteljske i seksualne politike Ceauşescua u potpunosti u skladu s onima koje zastupa UIO i Željka Markić”, kaže nam Dota.
On zaključno navodi da je upravo zato navođenje Ceauşescua za negativni primjer od strane Željke Markić sasvim ispravno.
“Ona je potpuno u pravu: on je bio grozan diktator i definitivno netko tko je radio protiv naroda. No, kada se pogleda što je konkretno što je radio – otvara se druga priča, pogotovo oko obiteljskih i seksualnih politika. Zato, ako Rumunji zaista žele biti protiv njegovih politika, kao što sugerira Markić, onda bi morali biti i protiv inicijative koju Markić zagovara”, zaključuje Dota.
