Davorin Karačić, najnovije pojačanje Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića u Gradskoj skupštini, proslavio se mnogim skandaloznim izjavama koje zaudaraju po mržnji – od onih o “yugo pacovčadi”, “lijevim glodavcima” i parazitima do poziva ljudima koji se zalažu za prava izbjeglica da migrantima “ponude svoje žene” i izraza žaljenja što glasnogovornicu HSS-a “nije napao migrant i silovao”. Njegovi stavovi o ustaškom pokliču “Za dom spremni”, nisu ga baš učinili posebnim, uzme li se u obzir da ga je čak i naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nazvala starim hrvatskim pozdravom. No, kada je riječ o prvom bijelom polju na grbu – koje predsjednici također nije sporno – tu se ipak malo izdvojio iz heterogene mase revizionista.
“Inače, prvi grb komunističke Hrvatske također je imao prvo bijelo polje”, kazao je Karačić, dajući izjavu kao odvjetnik Marka Perkovića Thompsona.
To je kasnije “podebljao” na Twitteru, i to “dokazima” koji su izgleda toliko oskudni da to donekle objašnjava neveliku raširenost ove teorije.
“Kaže partijska mladunčad da se prihvatimo udžbenika iz povijesti i naučimo šta je ustaška šahovnica odnosno bijelo prvo polje. Ajde sto znamo da je znanje iz povijesti nespojivo s pojmom ljevice al bar da su kad dođu na gornji grad malo podigli pogled……”, piše on uz dvije fotografije grba Socijalističke Republike Hrvatske na kojima je prvo polje bijelo.
Wiki i druge encikopedije
Fotografijama unatoč, iznimno je teško pronaći solidan dokaz da je Hrvatska u sklopu Titove Jugoslavije doista koristila takav grb, osim ako se ne cilja na opskurne, neutemeljene desničarske izvore ili eventualno na greške, koje bi mogle objasniti ove dvije fotografije.
Počnemo li s engleskom inačicom Wikipedije, koja daleko više drži do svog ugleda od pojedinih varijanti koje objavljuju na jezicima ovih prostora, ondje jasno piše kako je do 1947. izgledao grb ratne i postratne Hrvatske unutar Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a kako je izgledao nakon donošenja Ustava NR Hrvatske 18. siječnja te godine. No, kako Wikipedia sama za sebe kaže da nije pouzdan izvor, premda joj je znanstveni časopis Nature dao ocjenu da je gotovo jednako točna kao Britannica, ne možemo se tu zaustaviti.
Moramo zaviriti u još par enciklopedističkih izvora. Jedan neka bude Enciklopedija Jugoslavije, a drugi, vjerovali ili ne – hrvatska Wikipedia. Šira javnost, naime, već polako shvaća da na hr.wiki-ju radi krajnje revizionistički nastrojena ekipa administratora, kojoj nije nepoznato cenzuriranje povijesnih fakata i promoviranje nepouzdanih izvora ukoliko oni govore u prilog apologetima NDH. A upravo ta hr.wiki, naime, “priznaje” prvo crveno polje na grbu socijalističke Hrvatske.
Nadalje, drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije iz 1980. godine navodi da je “sadašnji grb SR Hrvatske crveno-srebrnih kvadrata…” napravljen prema idejnom rješenju beogradskog grafičara Đorđa Anrejevića – Kuna.
Tu je i Institut za povijest umjetnosti, čija fototeka sadrži bogatu kolekciju grbova. Igrom slučaja, Faktograf u posjedu ima fotografiju negativa koji su 2016. godine poslužili za pripremu eksponata za jedan muzej u Rijeci. I tu se vide dva ranije spomenuta grba – a sporni ima prvo bijelo polje zato što se radi o negativu, baš kao što i na ustaškome grbu prvo polje izgleda tamno – što znači da je bijelo.
Mario Jareb o grbu FDH i NRH
No, možda je Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest, inače ni po čemu nedovoljan domoljub među povjesničarima, najbolji izvor. U svojoj knjizi “Hrvatski nacionalni simboli” autor se bavi “razvojem šahiranog grba i zastave kroz povijest, od njihovog nastanka i prve upotrebe u 13. stoljeću do današnjih dana”, a knjiga je bogato ilustrirana fotografijama, ilustracijama u boji, kartama, faksimilima, izvadcima iz časopisa, a sadrži i opsežan popis literature te kazalo. U socijalističkom periodu – od ZAVNOH-a sve do demokratskih promjena – nigdje ni traga prvom bijelom polju.
O naredbi ministra unutrašnjih poslova Narodne vlade Hrvatske Vicka Krstulovića, kojom se svim ustanovama zapovijeda da vješanje jugoslavenske državne zastave i zastave federalne Hrvatske, trobojnice s crvenom petokrakom, Jareb piše sljedeće:
“Istodobno sa spomenutom naredbom pojavio se i amblem koji je sve do usvajanja grba Narodne Republike Hrvatske (NRH) početkom 1947. služio kao grb FDH/NRH. Dosad nisam pronašao nikakvu odluku o njegovu usvajanju, no on je otad korišten na pečatima, dokumentima i vrijednosnicama… sastojao [se] od crvene petokrake zvijezde okružene u dnu spojenim žitnim klasom i grančicom lovora.” Ilustrira to i grbom u primjeni u službenim dokumentima.
Dolazimo do 1947. godine i grba Narodne Republike Hrvatske, kojeg Jareb opisuje pozivajući se na Ustav NRH. Saznajemo da je u njegovom osmišljavanju uz Andrejevića Kuna sudjelovao i slovenski slikar Božidar Jakac te da je cijeli proces vodio Moša Pijade. Doznajemo, naravno, i kako on izgleda (slika 478). Prvo polje, gle čuda, crvene je boje, baš kao i na sljedećoj stranici, gdje je prikazan s ostalim grbovima republika te kako je izgledao na osobnoj iskaznici.
Povjesničar kojemu, podsjećamo, nitko ne spočitava deficit domoljublja, precizira da je Ustavom propisano “jedino ispravno rješenje smjestiti grb u sredinu zastave i kockasti štit (s prvim četverokutom crvene boje, zbog već iznesenih razloga); a ne složeni štit, (…)”, a na istoj stranici spominje i proteste “srpskih ekstremista te srbijanskih medija” koji “ponavljaju do besvijesti floskulu da je posrijedi povratak ustaških insignija”.
A tko je onda (jedini) propisao prvo bijelo polje?
Inače, najraširenija teorija o “starom hrvatskom grbu” s prvim bijelim poljem je ona koja se poziva na Crkvu sv. Marka u Zagrebu. Ovlaš je se dotiče i Karačić na svom Twitteru. No, problem s njom je što šahovnica do ustaškog osvajanja vlasti nije imala strogo propisano prvo polje. Bijelo će biti propisano na prvo od 25 mjesta tek krajem travnja 1941. službenom zakonskom odredbom u Narodnim novinama.
Do tog trenutka, ustaše su u nedostatku vlastitog znakovlja znale brisati krunu s grbova na pečatima iz Kraljevine Jugoslavije, no odavao bi ih natpis “Banovina Hrvatska”. Ipak, i ta upotreba grba, s prvim crvenim poljem, zna poslužiti u propagandi. Stoga ne čudi što se sljedeća fotografija našla ispod Karačićeve objave, kao dodatni “argument” u prilog crveno-bijeloj konfuziji.
Evo kako Jareb objašnjava prvo crveno polje na počecima NDH. U upotrebi su, piše, “ostali dosadašnji grbovi Banovine Hrvatske s kojih je tek uklonjena kruna Karađorđevića. (Slika 396)”.
“Hrvatski šahirani grb koji je očito počinjao crvenim poljem otisnut je na drugom provizornom izdanju maraka NDH koje je izdano 21. travnja 1941. (Slika 397) Ipak su ubrzo u uporabu došli grbovi od 25 polja s početnim bijelim poljem. Dobar primjer za to su tadašnja izdanja dnevnika Narodne novine…. Brojevi objavljeni neposredno nakon uspostave NDH (počevši s prvim brojem objavljenim u NDH, od 11. travnja 1941.) u zaglavlju su imali mali grb Banovine Hrvatske iz kojeg je uklonjena kruna, a počinjao je crvenim poljem…”, navodi Jareb, a zatim objavljuje i primjerak Narodnih novina od 30. travnja 1941., u kojemu je konačno objavljena odluka o prvom bijelom polju, nazvana i Zakonska odredba o grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda.
Kratki i neslužbeni povratak bijeloga polja
Nerijetki će se apologeti NDH i priča o bijelom polju pozvati na njegov revival početkom devedesetih. Jareb je pokrio i taj dio povijesti, kada se u Hrvatskoj doista događa neslužbeni povratak bijeloga polja, ali ne i službeni; o tome svjedoče prikazi grbova na uniformama HVO-a i MUP-a. Povjesničar primjećuje da stvari nisu išle glatko, jer “višemjesečna upotreba zastava s grbovima s početnim bijelim poljem imala je u prvom trenutku za posljedicu javno isticanje upravo takvih zastava”, koje nisu slijedile prvu točku 2. amandmana LXVI. o povijesnom hrvatskom grbu “o tome da je početno polje grba crveno“. No, vremenom, konstatira povjesničar, prevladavaju grbovi s prvim crvenim poljem.
No, i dva desetljeća kasnije, zahvaljujući predsjednici kojoj prvo bijelo polje nije sporno i zastupnicima u gradskim i drugim skupštinama, koji fabriciraju povijest ne bi li time prikrili i opravdali simpatizerstvo prema NDH, ne može se reći da je službena praksa vezana za simbole u potpunosti zavladala.