Istanbulska konvencija ratificirana je u Hrvatskom saboru u travnju 2018., pet godina nakon što je RH pristupila Konvenciji (2013.) i nakon jednogodišnjeg žestokog sukobljavanja među njenim zagovornicima i protivnicima. Ti sukobi odvijali su se na svim razinama hrvatskog društva – od Vlade i frakcija u parlamentu, preko eksperata i znanstvenika raznih struka, do udruga i inicijativa civilnog društva. Čula sam i priče o raskolima oko Konvencije unutar pojedinih obitelji.
Nažalost, nije to bila nimalo konstruktivna javna rasprava iz koje bi se mogla formulirati djelatna javna politika za suzbijanje nasilja nad ženama i u obitelji, niti unaprijediti ženska ljudska prava i društveni status žena. Bile su to frontovske podjele i rovovske bitke među društvenim skupinama koju su mediji uglavnom senzacionalistički potpaljivali personalizacijom konfrontacija. Važan međunarodni dokument, unatoč porastu nasilja nad ženama kiselio se u ladicama pune tri godine i činilo se da nikoga stvarno ne zanima, osim ženskih organizacija koje su protestirale zbog ubojstava žena i zahtijevale da Hrvatska konačno ratificira Istanbulsku. A onda je odjednom postao središnjom točkom političkog života u Hrvatskoj.
Dva su trenutka uočljiva na prvi pogled. Istanbulska konvencija postala je žarištem svjetonazorskih sukoba kad su ga ultrakonzervativne udruge prepoznale u ključu “rodne ideologije” i ozbiljne prijetnje nacionalnom biću, tradiciji i državnoj suverenosti. Istodobno, u frontalnim redovima su se, odjednom, našli visokopozicionirani muškarci koji do tada, niti s jedne strane, nisu pokazivali preveliki interes za tzv. ženska pitanja. Uz retoriku koja je djelovala kao “nastavak rata drugim sredstvima”, Hrvatska je javnost ostala mahom neinformirana o sadržaju, cilju i načinu funkcioniranja Istanbulske konvencije. Vlada, osim obaveznog e-savjetovanja, nije provela nikakvu kampanju kojom bi Konvenciju približila i objasnila široj javnosti. Čak je i povoljan ishod parlamentarnog glasanja u kojem je „za“ glasalo dvije trećine zastupnika i zastupnica problematičan, ako u obzir uzmemo činjenicu da je zastupnicima HDZ-a bilo naređeno da glasaju za ratifikaciju. Pitanje je kakav bi bio ishod da nije bilo stranačke stege, a jedan manji dio HDZ-ovih zastupnika (opet muškarci) koji su „glasali po savjesti“, tj protiv, vodstvo stranke postupno udaljava s visokih stranačkih pozicija.
Ostaje dojam da je Istanbulska konvencija poslužila kao još jedan povod za žestoke ideološke okršaje u duboko podijeljenom hrvatskom društvu. Podjela koja dominiraju javnim diskursom još od rata u Hrvatskoj, 1991-1995., a prema mišljenju mnogih, nastavak su nerazriješenih trauma Drugog svjetskog rata i podjele između “partizanske i ustaške”, “fašističke i antifašističke”, “komunističke i građanske” Hrvatske.
Gerilski prepadi
Argumenti i retorika suprotstavljenih strana možda se bitno ne razlikuju od onih u ostalim evropskim zemljama, pogotovo onima s jakom katoličkom tradicijom (poput Irske i Poljske) i u zemljama tzv „Nove Evrope”, koje su se pridružile EU nakon pada berlinskog zida i urušavanja socijalizma (poput Bugarske i Slovačke).
Ipak, u Hrvatskoj je prisutan jedan razlikovni element. Dok se u drugim evropskim zemljama, pa i onima katoličke dominacije poput Irske, Poljske i Španjolske, javlja snažan otpor rastućoj klerikalno-desnoj hegemoniji u kojoj društveni status i reproduktivna prava žena uvijek funkcioniraju kao istaknuto polje ideoloških identifikacija i konfrontacija, ali su na ulice izašle stotine tisuća žena i muškaraca, u Hrvatskoj je masovni otpor i pokret u obranu ženskih reproduktivnih prava, za sada, izostao. Daleko od toga da ga uopće nije bilo. Mnoge su, pogotovo ženske feminističke i LGBTQ organizacije mobilizirale svoje članstvo, prodrle u medije, organizirale ulične proteste, institucionalne inicijative i gerilske akcije koristeći najraznovrsnije kreativne forme komunikacije s javnošću. I pri tome do krajnjih granica iscrpile svoje ljudske, organizacijske i financijske resurse, a otpor, do sada, ipak nije zadobio masovnije razmjere. Dok su konzervativne inicijative vezane uz Katoličku crkvu, radikalnu nacionalističku desnicu i svojevrsnu „svjetsku crnu internacionalu“ u stanju okupiti i desetke tisuća ljudi u svojim „marševima za život“ i protiv Istanbulske konvencije, borba za ženska reproduktivna prava je vidljiva, ali fragmentirana i svedena na jezgro od nekoliko progresivnih civilnih udruga. Sad već dobro etablirani Zagreb Pride (ove godine 17. po redu) i osmomartovsko okupljanje, uglavnom fokusirano na radna i ekonomska prava žena, uspijevaju okupiti i do nekoliko tisuća ljudi, u pravilu mlađih i radikalnijih ljevičara i ljevičarki (što je još uvijek puno manje od famoznog desničarskog “Hoda za život”), a “liberalna agenda” nasilja nad ženama i prava na izbor ostaju na razini manjih protestnih okupljanja i gerilskih prepada.
Bilo bi potrebno provesti temeljito socio-psihološko istraživanje zašto je tome tako, pogotovo kad uzmemo u obzir da se je devedesetih, od samih početka tranzicije u Jugoslaviji, upravo u Hrvatskoj počelo stvarati vibrantno i učinkovito civilno društvo koje su predvodile feminističke i mirovne organizacije. Bez ambicija da ovo bude iscrpna i temeljita sociološka analiza, ali utemeljeno na ad hoc anketama i razgovorima s prijateljima i znancima, kao odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj izostaje masovniji otpor sve agresivnijoj kampanji za sužavanje ženskih, a posljedično i ljudskih prava u cjelini, isplivalo je nekoliko mogućih razloga.
Nasljeđe rata
Među prvima je nasljeđe rata koji je u Hrvatskoj, (kao i u Bosni i Hercegovini) imao i karakter građanskog rata, što oficijelna politika i historiografija uporno negiraju. Klijentelistička privatizacijska pljačka društvenih dobara provedena tokom rata i tranzicije, dovela je u Hrvatskoj (kao i u drugim zemljama bivše Jugoslavije) do ekonomskog kolapsa i do velike ekonomske i socijalne raslojenosti, nejednakosti i segregacije, a njegov politički i nacionalistički karakter ostavili su u nasljeđe duboku ideološku podjelu. U Hrvatskoj je svaki problem i socio-ekonomsku krizu moguće preoznačiti i reducirati na sukob ideologija, odnosno popularno na “sukob ustaša i partizana”. Rodna problematika i ženska reproduktivna prava u takvom diskursu funkcioniraju kao emotivno i simbolički snažno nabijeni povod ideoloških i političkih podjela.
Sljedeći bi razlog mogao biti to što su se feminističke i ljudskopravaške organizacije iscrpile tokom ranih devedesetih godina dok su funkcionirale kao jedna od rijetkih opozicija nacionalističkoj državotvornoj politici vladajuće stranke HDZ, koja je sve to vrijeme, dakle punih 20 godina s izuzetkom dva mandata, na vlasti.
Tzv. lijeve i liberalne stranke rodnu ravnopravnost i reproduktivna prava žena, osim deklarativno, nikada nisu postavila u središte svojih političkih programa, dijelom iz straha da ne odbiju konzervativniji dio biračkog tijela, a dijelom zbog toga što su i one same patrijarhalne, tvrdo hijerarhijski strukturirane i autoritarno vođene.
“Nije tako loše”
Često se ponavljao i argument da kod nas situacija još uvijek nije ni približno tako loša po žene kao na primjer u Poljskoj, ili Irskoj do nedavnog referenduma. U Hrvatskoj je još na snazi zakon iz 1978. koji obiteljima omogućava da samostalno, bez uplitanja crkve i države planiraju obitelj, a ženama garantira pobačaj kao zdravstvenu uslugu. Od devedesetih, međutim, ta usluga nije besplatna, niti uvijek dostupna. Umiješali su se liječničko pravo na prigovor savjesti, ravnatelji bolnica koje u pravilu postavlja vladajuća politika, izostanak sankcija za one koji onemogućavaju primjenu zakona koji ženama garantiraju ravnopravnost, uključujući slobodan i pristupačan pobačaj. Na sve to, posljednjih se godina nakalemio i snažan javni pritisak i zastrašivanja sa strane Katoličke crkve i njoj bliskih udruga. Njen dugotrajan privilegirani status (stečen Vatikanskim ugovorima i identitetskom politikom HDZ-a), sada već vidljiva povezanost s radikalnom desnicom – sve je to omogućilo prodor i prisutnost Crkve u svim sferama društva, od vrtića, preko sveučilišta, zdravstva, do socijalnih i demografskih politika. U aktualnoj političkoj i ekonomskoj krizi u kojoj se zemlja nalazi, Crkva ostavlja dojam jedine dobro organizirane i efikasne institucije u državi. Zbog već navedenih razloga (rat, tranzicija, visoka nezaposlenost, pogotovo među mladima, gubitak povjerenja u institucije i političke elite, razočaranje stečenom državnošću i samostalnošću), Hrvatska je idealno tlo za stvaranje visokog stupnja socijalnog konformizma, građanske apatije i političkog cinizma. Umjesto da se organiziraju, protestiraju, politički angažiraju i mijenjaju institucije i političku kulturu, građani Hrvatske se iseljavaju.
Ni to u globalnim razmjerima nije hrvatski specifikum. Uostalom, ne počiva li EU na načelima otvorenosti za protok kapitala, ljudi i ideja? Ali činjenica da je RH uz Bugarsku i Rumunjsku zemlja s najvećim odljevom radno sposobnog stanovništva, a gotovo nepostojećom imigracijom, razlog je za uzbunu. Nedavno istraživanje pokazalo je da jedini, čak niti primarni razlozi za iseljavanje nisu ekonomske prirode, već besperspektivnost i loša politička i društvena situacija. Unatoč tome, dominantna retorika iz sfere politike i parapolitike, kad je riječ o iseljavanju i lošoj demografskoj slici nacije, i dalje nameće diskurs patriotizma, nacionalistički instrumentalizirane „demografske kataklizme“, ksenofobije i zastrašivanja “rodnom ideologijom”.
Slabljenje civilnog društva
Last but not least, uz sve navedeno, vladajuća je politika birokratskim manevrima i politikom financiranja uspjela dobrim dijelom oslabiti i marginalizirati nekad jake progresivne organizacije civilnog društva, naročito one iz sfere alternativne kulture i zagovaranja socijalne pravednosti, jednakosti i razvoja demokratskih institucija. Činjenica da se evropska sredstva za razvoj civilnog društva, nakon ulaska u EU, više ne usmjeravaju izravno organizacijama civilnog društva, već se distribuiraju kroz tijela državne vlasti ( ministarstava) i sve više zloupotrebljavaju kao sredstvo discipliniranja i “lustracije”, uvelike olakšava održanje ovakvog statusa quo. Uz maćehinski odnos države te su organizacije, među kojima i one feminističke, izložene i snažnoj difamaciji iz sve jačih i brojnijih desnih platformi.
Sve bi to mogli biti razlozi zbog kojih tiha većina još nije spremna angažirano braniti svoja prava, iako istraživanja pokazuju da dvije trećine stanovništva podržava Istanbulsku konvenciju, a oko 60 posto smatra da pobačaj treba ostati legalan i da je to pravo žene na izbor (što je pad od oko 10 posto u odnosu na 90-te kad je to pravo podržavalo preko 70 posto stanovništva).
Od Bruxellesa do Špičkovine
Ovih je dana ugledni kolumnist Jurica Pavičić primijetio da dosjetka “Hrvatska kao propali projekt” nije više monopol lijevih i liberalnih kritičara hrvatske tranzicije. Preuzeli su je i kritičari s desnog dijela spektra vladajuće stranke s kojom su se do nedavno, s rukom na srcu, kleli u “jedinu i vječnu Hrvatsku”.
U Hrvatsku, čini se, vjeruju još jedino sljedbenici globalne desnice i zagovornici nekakvog novog svjetskog poretka (Agende Europa). Dakako, u Hrvatsku prema vlastitim mjerilima u kojoj bi, kao što je nedavno rekao zastupnik talijanske manjine Furio Radin, živjeli samo Hrvati kojima bi bilo dozvoljeno da mlate svoje žene.
Koliko god ovo može zazvučati kao samo još jedan prilog (malo)građanskoj kulturi distance, apatije, fejsbuk kritičnosti i histeričnim lamentacijama, što su sve dobro poznati stereotipi o hrvatskom “političkom mentalitetu”, ali kao i svi stereotipi sadrže i dobru dozu točnosti – stvari ipak ne stoje tako loše. Pogotovo ako ih sagledavamo komparativno s državama s kojima se Hrvatska treba uspoređivati. Ili barem ne bitno lošije nego u većem dijelu Evrope. Ako situaciju sagledamo kroz kategorije neke hipotetičke SWOT analize, Hrvatska ima i jaku antifašističku i jaku feminističku tradiciju, vladajuća garnitura se već 20 godina ne usuđuje na dnevni red staviti zakon o pobačaju, a reproduktivna prava žena još nisu ugrožena kao u Poljskoj, na Malti, ili Irskoj prije referenduma. Punktovi otpora su žilavi i ustrajni. Pitanje je što nedostaje da bi ojačao? Odgovor bi mogao glasiti – upravo ono po čemu lupeta udružena desnica, uz pomoć državnog aparata: jaka i ujedinjena progresivna civilna scena, jaka i ujedinjena demokratska ljevica, jaka i kreativna nezavisna kultura, jaki i utjecajni nezavisni i neprofitni mediji. A Hrvatska će biti taman toliko demokratska, slobodarska i stabilna (doduše uz trajno zaostajanje u fazi, što nam je povijesna vjetrometina ipak nametnula kao sudbinu) koliko je to i ostatak starog kontinenta, ali i regije. Stoga se za svoja prava, jednakost i ravnopravnost trebamo boriti podjednako i istodobno u Bruxellesu, Strasbourgu, Zagrebu, Međugorju i metaforičkoj Špičkovini.
