Nakon što je euforija zbog prolaska hrvatske nogometne reprezentacije u finale Svjetskog prvenstva dosegla svoj vrhunac, popustile su samohvaljene kočnice fiskalne discipline pa se opet probudila stara ideja o potrebi gradnje „nacionalnog stadiona“ u zemlji koja već ima desetke stadiona, od kojih je nekoliko dovoljno velikih da predstavljaju taj famozni „nacionalni stadion“.
U vlak euforije zbog uspjeha reprezentacije sad uskače premijer Andrej Plenković koji je spomenuo da jedan takav stadion treba izgraditi, obećavši obilatu državnu pomoć.
I dok Plenković ublažava cijenu prilično skupog projekta, a neke procjene govore da bi novi stadion mogao koštati između 40 i 50 milijuna eura, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker, naravno, računa na izdašnu pomoć države, što je u nekoliko navrata i ponovio.
HNS će, prema do sada dostupnim podacima, samo od FIFA-e za plasman u finale dobiti 29,5 milijuna dolara, a osvoji li reprezentacija prvenstvo, zarada bi mogla dosegnuti gotovo 40 milijuna dolara. Šuker bi mogao ponuditi da veliki dio tog novca usmjeri za gradnju stadiona. Međutim, on se još nije oglasio oko spremnosti Saveza da osigura lavovski dio novca za izgradnju.
Provincijalizam
Tipična provincijalna želja da se svijetu pokažemo bez obzira na cijenu, dodatno je pojačana dobacivanjem premijera Plenkovića na sjednici Vlade 13. srpnja ove godine, kad je, najavivši izgradnju „nacionalnog stadiona“, dometnuo ministru financija Zdravku Mariću da je “i Zdravko vidio na kakvom se stadionu igralo”. Zdravko Marić je, naime, bio na polufinalnoj utakmici Hrvatska – Engleska u Moskvi pa bi valjda, kad je vidio kakvog samo bogatstva tamo ima, sad trebao pronaći novac da se i Hrvatska pohvali novim stadionom.
Razbacivanje javnim novcem i iskorištavanje čiste šanse da se zabije pobjedonosni politički gol nije moglo promaći prvaku svakojakih obećanja koji se plaćaju javnim novcem, gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Taj je također pred javnost iskočio sa starim projektom gradnje „nacionalnog stadiona“ i ponudio da Zagreb bude taj koji će postati domaćinom novog stadiona.
Za razliku od premijera, Bandić ima velikog iskustva u obećanjima gradnje ili rekonstrukcije stadiona, pa internet pamti da je još 2004. godine, kao predsjednik Povjerenstva za gradnju stadiona Maksimir, izjavio da mu se može pljunuti u lice ako se njegova rekonstrukcija ne dovrši do 2006. godine.
Rekonstrukcija i održavanje tog stadiona, koji je još od 1998. godine trebao postati „nacionalni stadion“, građane Zagreba i Hrvatske koštalo je gotovo milijardu kuna, da bi ostao poluzavršeni projekt od kojeg se na koncu i odustalo.
Propali projekti
Kada se napokon shvatilo da je Maksimir rupa bez dna, došlo se na novu spasonosnu ideju – gradit će se novi stadion. HNS-u je Bandić 2006. godine obećao izgraditi potpuno novi stadion na zagrebačkoj Kajzerici, ali je usput shvaćeno da bi Grad za gradnju i održavanje stadiona trebao dati gotovo pet milijardi kuna pa se od toga 2012. godine konačno odustalo, kao što je definitivno odbačena rekonstrukcija nikad dovršenog Maksimira.
I nije tu bio kraj megalomanskih propalih projekata, pa se krenulo u izgradnju nacionalnog nogometnog kampa. Negdje 2013. godine Bandić se dogovorio s HNS-om da će mu ustupiti zemljište odmah blizu stadiona Maksimir, onog u zagrebačkoj četvrti Svetice, na čijim su se sportskim terenima građani Zagreba do tada bavili rekreativnim sportom. Iako su građani bjesnili zbog toga, projekt je krenuo u realizaciju, pa se počelo raskopavati sportske terene kako bi tamo niknuo velebni nogometni kamp za reprezentaciju. Već tada se počelo sumnjati da je u pitanju privatni projekt tadašnjih glavešina hrvatskog nogometa Davora Šukera, Damira Vrbanovića i današnjeg bjegunca od hrvatskog pravosuđa Zdravka Mamića. Vrijednost projekta u međuvremenu je povećana s početnih 92 milijuna na 220 milijuna kuna.
Davor Šuker je 2017. godine, uz Mamićevu asistenciju, objavio da se od tog projekta odustaje. Bespovratni novac od UEFA-e koji je stigao za tu namjenu preusmjeren je u kupnju nove travnate površine za postojeće hrvatske stadione. Danas u Sveticama zjape devastirani tereni, a Bandić nakon tog debakla opet daje spektakularna obećanja kako bi sanirao političku, ali i materijalnu štetu na nekadašnjem rekreativnom sportskom centru.
„Nacionalni stadion“ bi zapravo značio stadion na kojem bi reprezentacija igrala sve reprezentativne utakmice, a mogao bi služiti i za organizaciju finalnih utakmica nekih od međunarodnih natjecanja, poput Europske lige. Njegova izgradnja jedan je od temeljnih ciljeva Šukerovog drugog mandata na čelu HNS-a pa ovih dana u Rusiji nije propustio podsjetiti novinare da upitaju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović gdje je stalo s njegovom izgradnjom.
Na potrebu gradnje stadiona apelirao je i trenutačni heroj javnosti, izbornik reprezentacije Zlatko Dalić, pa je bilo za očekivati da će mu svi izaći u susret. I dok svi uglas ponavljaju da je novi stadion potreban, nitko ne nudi uvjerljive pokazatelje da izgradnja jednog stadiona može pomoći hrvatskom nogometu.
Temelji u močvari
Hrvatski nogomet, usprkos uspjehu hrvatske reprezentacije, ima toliko problema da ga jedan blještavi stadion zasigurno neće spasiti. „Nogometna močvara“, kako se dugo nazivalo nogometnu kaljužu, do danas nije isušena. Nećemo sad na ovom mjestu spominjati dugu povijest hrvatske nogometne močvare sa svim brojnim toksičnim rukavcima, nego ćemo samo spomenuti da je Hrvatski nogometni savez tajnovito društvance koje smatra da javnosti ne mora podnositi račune pa odbija odgovoriti na nekoliko pitanja postavljenih na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama, kao što je ono o plaćanju puta političarima na račun Saveza, zbog čega se o tome raspravljalo i u Saboru, ili o točnim iznosima koje dobiva iz javnih izvora.
Kada ih se pita o tim stvarima, družina na čelu s Davorom Šukerom pravda se da nisu tijelo javne vlasti, dok je Povjerenica za informiranje utvrdila da su tijelo javne vlasti sve krovne sportske udruge poput HNS-a koja ima monopol nad uređivanjem sustava, organiziranje natjecanja, utvrđivanje statusa…
Damir Vrbanović, koji je zajedno s braćom Mamić nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora zbog kriminala u Dinamu, u Rusiji i dalje predstavlja nogometni savez kao izvršni direktor, dakle njegov drugi čovjek, a gradonačelnik Milan Bandić nedavno ga je imenovao i u Povjerenstvo za izgradnju nacionalnog stadiona.
Novi stadion bi, dakle, prema razmišljanju vladajuće stranke Hrvatske demokratske zajednice čija je veza s HNS-om gotovo neraskidiva, trebao pomoći da se euforija barem malo produlji kako na površinu opet ne bi izbila neugodna pitanja o naravi i djelovanju samog HNS-a. U podzemne igre u HNS-u se, po svemu sudeći, uključila i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović koja je sasvim ispravno shvatila da se i tu dobivaju politički poeni i utjecaj. Zato ne treba sumnjati da će se “nacionalni stadion” i izgraditi jer usprkos stotinama milijuna kuna koliko će koštati građane, njegova ostala vrijednost vlastodršcima je neprocjenjiva, pa makar mu temelji bili na nestabilnom močvarnom zemljištu.
