Desnica obožava lagati o Švedskoj, a Jutarnji joj pomaže u proboju u mainstream

Ana Benačić

Švedska – civilizirana i uspješna high-tech Arkadija 21. vijeka, koja funkcionira kako ćemo i mi, ako bude sreće, za tristotinjak godina. Ovakav opis te skandinavske zemlje često se može čuti na ovim prostorima i šire.

Osim ako ne govorimo o širiteljima mržnje prema izbjeglicama, čija propaganda u Europi tek dolazi na svoje sidrenjem Stevea Bannona na europskom tlu, bivšeg šefa medijske strategije američkog predsjednika Donalda Trumpa. Stigao je ovih dana obići i Republiku Srpsku.

Za te širitelje mržnje Švedska je noćna mora (ne)uspjelog multikulturalizma, koja će, ako bude sreće, otresti svoju politički korektnu vlast u rujnu, čime će se konačno razotkriti poraz “politike zamjene stanovništva” – popularne teorije zavjere među suvremenim ksenofobima.

Pritisak ne popušta, unatoč spektakularnoj Trumpovoj sramoti od lani, kada je potpuno izmislio teroristički napad u Švedskoj (“Švedskoj! Tko bi u to povjerovao!?” [sic!]). Tamošnji političari upitali su se što je pušio.

Navijači protiv izbjeglica generiraju nevjerojatnu količinu lažnih i/ili preuveličanih vijesti iz Švedske u marginalnim desnim medijima; čak stvaraju nove koji služe kao agregati crnih vijesti iz svijeta multikulturalizma, a garnirane su uglavnom upitnim podacima o sve gorim stopama kriminaliteta. Zato ne čudi što je Švedska objavila vlastiti fact-check najčešćih laži i kleveta o kriminalu i migrantima, nešto što, na žalost, dugo nismo mogli čuti od hrvatskih državnih organa.

Takvih rubnih medija Hrvatska ima i više nego dovoljno, no kada Jutarnji list objavi tekst pod donekle pristojnim naslovom “ŠVEDSKA MULTIKULTURALNOST NA PREKRETNICI Usprkos golemom uloženom trudu i novcu, integracija stotina tisuća migranata pokazuje se kao veliki izazov“, u kojemu perpetuira poluistine i laži, to je nešto alarmantniji simptom, znak da se huškanje s margine seli u mainstream. Tekst je osvojio simpatije krajnje desnice te liberala – doduše, onih kojima je sloboda kapitala i tržišta daleko iznad ljudskih prava i sloboda – koji su s veseljem objavili zaključak o Švedskoj, da je “nacija koja si je pucala u sljepoočnicu”.

Teško je nabrojati sve tendenciozne i netočne navode u ovom tekstu – to se može tek naslutiti ako znamo da je temeljen na interpretacijama glavnog sugovornika, Jana Sjunnesona, ekstremnog desničara i simpatizera nacionalističke stranke populista Sverigedemokraterna (Švedski demokrati), koja se sa ksenofobnih pozicija bori za vlast. Ne samo da se prešućuju njegove veze sa tom strankom, nego se iznosi i lažni podatak da je Sverigedemokraterna “najpopularnija stranka”, koja se “probila na prvo mjesto”. Istina je da im je rejting zavidan, ali su još uvijek na drugom mjestu, s jednim postotkom razlike od socijaldemokrata, što se lako može provjeriti, na više mjesta (2).

Ni u jednom trenutku ne saznajemo da je Sjunneson njihov suradnik i simpatizer, koji im je čak 2014. i 2015. uređivao web magazin Samtiden. Saznajemo, doduše, da je uređivao “preminuli Avpixlat, nezavisnu švedsku medijsku platformu”, ali ne i da mu je domenu registrirao i platio donedavni međunarodni tajnik “švedskih demokrata” Kent Ekeroth, koji je čak na svoj privatni račun primao donacije za ovaj “najveći online mrzilački forum”, kako ga je nazvao Aftonbladet.

Na ove detalje, ali i druge netočnosti u tekstu, upućuje Hrvat sa švedskom adresom, Demian Vokši, koji trenutno dovršava diplomski studij na Centru za bliskoistočne studije pri sveučilištu u Lundu.

“Studenti su se, u sve većem broju, počeli žaliti roditeljima da sam rasist i fašist”, potužio se Jutarnjem Sjunneson. Događalo mu se čak da bi roditelji njegovih učenika, ako bi ih nazvao da se požali na ponašanje njihove djece, “najčešće rekli: ‘To je u redu. To je zasluženo jer smo čuli da ste rasist”. Vokši na to ironično kaže: “Šokiran sam”.

Dakle, umjesto politički zainteresiranog agitatora u predizbornoj kampanji i osobe prepoznate u javnosti i neposrednoj okolini kao širitelja mržnje, Jutarnji Sjunnessona servira u liku potlačenog predavača švedskog i biologije te hrabrog disidenta. Štoviše, on je “švedska persona non grata” i organizator Järva Pridea “oformljenog s ciljem da promaršira kroz predominantne muslimanske četvrti Tenstu i Husby”. Jutarnji taj marš naziva “neformalnim stockholmski gay prideom”, prešućujući tadašnje zgražanje LGBT zajednice.

“Jan Sjunnesson se proslavio kao osoba koja dugi niz godina širi mržnju prema Muslimanima na društvenim medijima i koja ne podržava LGBT prava”, naveo je službeni Pride Stockholma i Švedska federacija lezbijki, gejeva, biseksualaca i transrodnih osoba (RFSL). Ogradu argumentiraju i time da je Sjunnesson dijelio američki film u kojemu su muslimani opisani kao pedofili i homoseksualci, kao i “sotonska prijetnja društvu” te da trebaju biti deportirani.

Rasisti, fašisti, islamofobi i era tihe diktature

No, za Jutarnji je on prava osoba koja će Europu upozoriti na orvelijanski novogovor (navodno nametnut) u Švedskoj i atmosferu sovjetskog (čitaj: staljinističkog) tipa. Pa kaže: “Svjesni smo da je multikulturalnost neodrživa, da ne funkcionira, no prisiljeni smo držati jezik za zubima – ili o tome pričati u kuhinji. U suprotnome smo rasisti, fašisti, islamofobi, izgubit ćemo naše poslove, izgubit ćemo prijatelje, vjerojatno i rodbinu. Mi ovdje živimo u eri tihe diktature”.

Budući da se dâ zaključiti odakle optužbe na njegov račun, pozabavimo se Švedskim demokratima. Partija za koju agitira je 1988. počela kao otvoreno nacistička stranka. Članovi su na sastanke oblačili nacističke uniforme. Dva tada viđenija aktivista, Anders Klarström i Gustaf Ekström, priklonili su im se nakon staža u organizacijama zvučnih imena Nordička partija Reicha i Waffen SS.  Presvlačenje je i doslovno počelo sedam godina kasnije, kada im je stranačko vodstvo zabranilo uniforme, da bi do današnjih dana uznapredovalo do javnog odricanja od antisemitizma, koji su zamijenili brigom zbog “islamizacije Europe”.

No, to ih ne sprječava da upadaju u neprilike što zaudaraju po ne tako davnoj prošlosti stranke. Krajem 2017. godine otkriveno je da 14 aktivnih i bivših članova SD-a financijski podržava neonacistički Nordijski pokret otpora putem članarina ili kupnjom nacističke literature.

Parlamentarac SD-a Bjorn Soder izjavio je da Židovi i Sámi, najveća nacionalna manjina u Švedskoj, nisu Šveđani; Lena Posner-Korosi iz Židovskog vijeća njegove je ranije izjave uspoređivala sa Njemačkom ’30-ih godina 20. vijeka. Drugi njihov član, Oscar Sjostedt, smatrao je da je duhovito kazati za Židove da su poklani kao ovce u njemačkim klaonicama.

Granice humora 2016. godine pokušala je pomaknuti i visoko pozicionirana dužnosnica Carine Herrstedt, nakon što je u javnost procurila njena prepiska sa suprugom. U e-mailovima ismijava nove akvizicije nogometnog kluba Landskrona BoIS, koristeći rasističke opaske na račun Židova (“ne može ih se progoniti zakonom”) i Roma (kojima je pripisala lopovske sklonosti), ali i Kineza, Indijaca i crne rase, odnosno “crnčuga“.

Autor teksta u Jutarnjem, Đino Kolega, možda ne smatra islamofobijom kada “švedski demokrat” Martin Strid kaže: “S jedne strane imate stopostotno ljudsko biće, osobu, sve što je dio tog koncepta. S druge strane imate stopostotnog sljedbenika Muhameda”. Ili kada isti taj Strid kaže: “Ako ste bivši Musliman, onda ste dosta napredovali prema tome da postanete pravi čovjek”. Međutim, Newsweek, nema problema s označavanjem takvog govora rasističkim.

Ovdje valja spomenuti i da je “tiha diktatura” tako gadna u Švedskoj da su ondje dozvoljeni marševi otvorenih antisemita inspiriranih nacional-socijalizmom Adolfa Hitlera, odnosno ranije spomenutog Nordijskog pokreta otpora (NRM). Washington Post, u svom izvještaju ih naziva neonacistima. Sukob s policijom lani izbio je tek kada su se oglušili na ograničenje da ne smiju marširati prema sinagogi u Gothenburgu, baš na židovski blagdan Jom Kipur. Inače, skup je privukao deset puta više protu-prosvjednika, a zbog napada na policiju uhićeni su deseci prosvjednika. Dvojica su bila naoružana.

Nepostojeći “šahidi” i “no-go zone”

Đino Kolega će se umjesto kontekstualiziranjem svog zainteresiranog sugovornika, radije baviti teorijama da muslimani u getima gradova “uspostavljaju paralelne pravne strukture, formiraju salafističke ćelije i džamije u kojima se regrutira šahide“. Prepostavljamo da misli na “šehide“, koje je, pak, nemoguće regrutirati, jer se radi o mrtvim ljudima. Nadalje, on perperutira tisuću puta ponovljenu laž o policiji koja ne smije ulaziti u područja većinski naseljena imigrantima, navodeći, doduše, njenu blažu varijantu – da vatrogasci i hitna ne prilaze tim zonama bez pratnje.

“Ne postoje ‘no-go zone’ za nas. Ponašamo se identično bez obzira je li požar izbio u Östermalmu ili Tensti. Alarm se oglasi – mi krećemo. Ponekad susrećemo situacije kada moramo biti oprezniji i ponašamo se u skladu s tim. Ali ne postoje zone u koje ne idemo. Idemo svugdje, kad god trebamo, cijelo vrijeme”, kaže Emil Westerdahl, šef vatrogasaca stanice koja pokriva tri štokholmske ranjive zone – Rinkeby, Tensta i Husby.

Švedska vlada u svom dokumentu o lažima i činjenicama vezanim za kriminal i imigracije, navodi sljedeće o tobožnjim “no-go zonama“:

“Činjenice: U izvještaju objavljenom u lipnju 2017., švedska policija je identificirala 61 područja u zemlji, koja su sve više pogođena kriminalom, socijalnim nemirima i nesigurnošću… 23 su posebno ranjiva. Ta područja se ponekad neoprezno nazivaju ‘zonama u koje se ne ide’. Iako je policija navela da rad u tim ranjivim zonama je često težak, nije točno da policija onamo ne odlazi ili da se švedski zakoni ne primjenjuju. Uzroci problema u ovim područjima su složeni i višeslojni. Da bismo obrnuli ovaj trend, potrebno je više djelovanja od strane cijeloga društva, na svim razinama.”

Statistika i snažan porast nasilja te laž o prijestolnici silovanja, Malmöu

Službeni podaci švedskog Državnog statističkog ureda za 2017. godinu, navodi se u članku Jutarnjeg, “pokazuju snažan porast broja nasilnih zločina, pogotovo silovanja i onih sa smrtnim ishodom”. Autor spominje da se to pravda sve strožom definicijom silovanja u Švedskoj i činjenici da su žene ohrabrivane da prijave nasrtaje, no ostavlja prostor za sumnju da se radi o običnoj vladinoj propagandi.

Švedska uistinu kvalificira kao silovanje djela koja se u drugim državama kvalificiraju kao napad ili ozljeda. I nikada nije bila rangirana niže od petog mjesta po rodnoj ravnopravnosti na svijetu. Činjenica je i da Švedska zaokuplja znanstvenu kriminološku javnost i zbog tzv. “nordijskog paradoksa” – fenomena vezanog uz zemlje s visokom ravnopravnošću žena u ekonomiji, koje ujedno bilježe i porast partnerskog nasilja.

Što se samih brojki tiče, važno je naglasiti i da Švedska – za razliku od Hrvatske – bilježi kontinuirani porast stanovništva i da je početkom 2017. prvi puta zakoračila u osmeroznamenkastu cifru, prevalivši deset milijuna stanovnika.

Manipulativno je zato i govoriti o apsolutnim brojkama prijavljenih kriminalnih radnji, bez uvažavanja kretanja broja stanovnika. Kada se te službene brojke razlome na stotine tisuća, lako se uočava da su zločini protiv života i zdravlja čak u padu. Primjerice, 2011. godine premašili su tisuću na deset tisuća stanovnika, a 2017. je ta brojka iznosila 906 delikata na 100.000 ljudi, što je zapravo prosjek u zadnjih deset godina. Ubojstva variraju između 2 i 4 na sto tisuća (i 2017. i 2010. su zabilježena četiri, u međuvremenu po dva ili tri). I pljačke su, odnosno imovinski delikti, u padu, izuzmemo li nešto sofisticiranije prijevare, koje ne spadaju u ulični kriminal. Napadi s otegotnim okolnostima također se vrte oko 900; prije deset godina bilo ih je 918, a lani 837 na sto tisuća ljudi. Seksualni delikti su uistinu u porastu – prvi puta su prešli 60 slučajeva 2009. godine, da bi 2017. prešli 70 slučajeva na sto tisuća ljudi.

“Broj prijavljenih silovanja jest porastao u Švedskoj. Ali definicija silovanja se proširila vremenom, što otežava usporedbu brojki. Također je obmanjujuće uspoređivati brojke s onima u drugim zemljama, budući da se brojna djela smatrana silovanjem po švedskim zakonima ne vode kao silovanje u drugim zemljama…. Ako žena u Švedskoj prijavi da ju je silovao muž svake noći tokom godinu dana, to se broji kao 365 odvojenih napada; u većini drugih zemalja ovo bi se registriralo kao jedno silovanje ili se ne bi registriralo uopće”, objašnjava vlada Švedske, dodajući da se zemlje dramatično razlikuju u spremnosti žena da prijave silovanje. Koliko je to važno, govori i procjena da u Hrvatskoj na jednu prijavu ide 15 do 20 neprijavljenih silovanja. Švedska se pritom ne uspoređuje sa zemljama niskih standarda, već s Njemačkom – tamo je donedavno bilo moguće da se za proglašavanje čina silovanjem uzimaju i drugi faktori, dakle eksplicitno “ne” nije bilo dovoljno. Veće promjene u legislativi dogodile su se 2005. i 2013. godine.

Selektivno informiranje Jutarnjeg lista vidi se i na primjeru Stockholma. Autor nas obavještava da je ondje zabilježen porast prijavljenih silovanja, sa 177 na 782, a ne navodi da je brojka u Gothenburgu i Malmöu pala.

“Što nam ove statistike ne govore? Detaljne karakteristike žrtava, primjerice – mi ne znamo njihove demografske i socijalne profile ili prijavljuju li imigranti ove zločine nakon što su se integrirali u Švedskoj i svjesniji su da ih mogu prijaviti”, kaže kriminologinja sa Sveučilišta srednje Švedske (Mittuniversitetet) Teresa Silva, apelirajući na oprezno korištenje ovih statistika.

Priče o silovanjima u Švedskoj, poglavito Malmöu, se neprestano “pumpaju” i izazivaju zgražanje u međunarodnoj javnosti, pa se slučajem pozabavio i Snopes. Johanna Olseryd, istraživačica Vijeća za prevenciju kriminala (Brå), vladinog tijela za prikupljanje podataka s ciljem povećanja sigurnosti društva, izjavila je za njih da švedske statistike vrlo često zbunjuju strane novinare.

“Imali smo slučajeve kada bi žena zapisala u svoj dnevnik da je silovana 400 puta u svom braku i to bi rezultiralo s 400 prijavljenih zločina”, navela je. Osim toga, Snopes naglašava i da Švedska, za razliku od nekih zemalja, broji ova kaznena djela ovisno o izrečenom prilikom kontakta s policijom, a ne kada se donose (osuđujuće) presude, ali i da je broj silovanja u trenutku najvećeg priljeva izbjeglica 2015. godine bio u padu. Sa 6,697 u 2014. pao je na 5,918 u 2015. godini, sličnoj 2009.; s tim da tu predkriznu 2014. nije nadmašila ni 2016. godina.

Autor teksta u Jutarnjem listu, dakako uz ogradu da je “možda pretjerana”, koristi etiketu nadjenutu švedskom Malmöu – “silovateljska prijestolnica Europe”. “Titulu” je ponajviše proslavio Nigel Farage, britanski političar koji se povukao s čela stranke UKIP, nakon što je njegova ksenofobna i lažljiva kampanja dovela do uspjeha na referendumu o otcjepljenju Ujedinjenog kraljevstva od Europske unije. Ovu “titulu” Malmöa, Snopes je dekonstruirao i pokazao da se više silovanja odvilo u Gotheburgu 2016. godine, a u Stockholmu u godinama prije nje; i pritom su računali s relevantnim razlikama u veličini populacije.

Treba li uopće napominjati da je manipulativno napisati da “pojedini znanstvenici i aktivisti upozoravaju kako samo ti razlozi (specifičnosti statistike i strogo tretiranje delikta silovanja, op.a.) ne mogu objasniti tako jak porast” kaznenih djela, bez navođenja o kojim i kakvim se znanstvenicima i aktivistima radi?

Švedska pod bombama, više od Meksika

Ali ako sve ovo nije izazvalo sumnju u istinitost članka, onda je trebao navod da “Švedska po stanovniku danas ima jednak broj bombaških napada godišnje kao i Meksiko”. Kolega Kolega se pozvao na Institute for Futures Studies, ali mu je očigledno promakla ograda istraživača na toj studiji, koji kaže da je međunarodna usporedba na klimavim nogama – jer nitko u mirnodopskim uvjetima ni ne prikuplja podatke o ručnim bombama. Zato su naišli tek na istraživanje u Meksiku, koji je od 2006. godine do danas u krvavom ratu protiv droge, a čak ni ono nije bilo bazirano na službenim podacima.

“Podaci u tom izvještaju su slabi, jer se temelje na medijskim izvještajima, i iako brojke indiciraju slične per capita razine švedskim, mi prvi smatramo da se to ne može interpretirati kao nedvojbeni dokaz… Nikada nismo tvrdili da Švedska generalno ima slične razine nasilja kao Meksiko, ni ukupnog oružanog kriminala”, naveo je istraživač Manne Gerell, dodajući da je točno da Švedska ima rastući problem s oružjem i granatama kojih je od 2010. detonirano 78, no naglašava i da je Švedska “međunarodno vrlo mirna zemlja… s niskim razinama nasilja”.

Naime, policija jest zabilježila veći broj granata u upotrebi, i koliko god da izazivaju šok u stanovništvu, dovele su do dvije smrti.  I – uglavnom su nabavljene na području bivše Jugoslavije!

Antisemitizam u Švedskoj, postupci Izraela i profitiranje na širenju mržnje

U dodjeli titule ekskluzivnog krivca za sve nedaće švedskoga društva baš izbjeglicama islamske vjeroispovijesti, Kolega je u dijelu “Otišli Židovi” otišao korak dalje. U potpunosti je ignorirao neonaciste, ljevicu i Izrael, značajne faktore u kontekstu nasilja prema židovskoj manjini.

Poučava nas da u Malmöu, “gradu bogate židovske tradicije i židovske zajednice, Židova više gotovo pa i nema”. Pa ipak, prema nekim procjenama živi otprilike desetina ukupne populacije Židova u Švedskoj, između tisuću i dvije tisuće ljudi.

Istina je i da se ta populacija smanjuje, kao i u drugim gradovima Švedske mimo Stockholma. Glavni grad ima sve dulje liste čekanja za židovske vrtiće, tri sinagoge, novu knjižnicu… No, okolnosti su malo drugačije od onoga što tvrdi Jutarnji.

“Centar Simona Wiesenthala već prije nekoliko godina izdao je preporuku pripadnicima Židovske zajednice da grad, zbog učestalih napada islamista, izbjegavaju”, navodi JL. “Nekoliko godina” je zapravo osam, dakle pet godina prije najvećeg priljeva izbjeglica. Izdana je krajem 2010. godine, a na nju se Centar referira i 2015. godine. JL je, blago rečeno, grubo prepričava. Naime, Centar islamiste spominje isključivo u sljedećem kontektu: “Preporuka nije povezana s prošlotjednim islamističkim terorističkim bombardiranjem u srcu Stockholma.”

Wiesenthal je 2010. protestirao zbog učestalih zlostavljanja rabina te napada na židovske institucije, koje policija nije razriješila. Nasilje se, naime, pojačalo tijekom izraelskih napada na Gazu, što je posebno zabilježeno u vrijeme Operacije Lijevano željezo 2008. i 2009., godine u kojoj je dosegnulo vrhunac. Policija je zabilježila 79 različitih napada na tu zajednicu, dvostruko više nego godinu ranije. Da politika Izraela itekako utječe na živote stoljećima u svijetu diskriminiranih Židova, svjedoči i jezivi protest održan baš u Malmöu krajem 2017. godine, kada su imigranti arapskog porijekla protestirali protiv odluke američkog predsjednika Trumpa da prizna Jeruzalem za glavni grad Izraela, pozivajući na smrt Židova. Dok su u Gazi padale mrtve glave, na sinagogu u Gothenburgu padali su Molotovljevi kokteli.

No vratimo se Simonu Wiesenthalu iz 2010. godine. Nakon što policija nije uspjela identificirati dovoljno počinitelja ovih napada, ulje na vatru dolila je izjava tadašnjeg gradonačenlinka Malmöa, socijaldemokrata estonskog porijekla Ilmara Reepalua. Upitan o napadima na Židove, anti-semitizam je pripisao isključivo neonacistima, da bi se obrušio na cionizam i antisemitizam podjednako, a pogotovo na “izraelski lobi”.

“Volio bih da se židovska zajednica ogradi od izraelskih zločina protiv civila u Gazi. Umjesto toga, odlučili su održati demonstracije na Velikom trgu, koje šalju pogrešne signale”, kazao je on. Ovo je šokiralo židovsku zajednicu, a i njegovu stranku, koja se ogradila od Reepalua.

On je govorio o mirovnom protestu koji je židovska zajednica u to vrijeme organizirala u Malmöu. Protest je dočekan “na nož” i kod zagovaratelja poštivanja ljudskih prava Palestinaca, i kod neonacista, i kod muslimanske manjine. Uzaludna su bila objašnjenja da tamošnji Židovi nisu u Švedsku došli iz Izraela, već iz Poljske ili Njemačke, bježeći od holokausta. Švedska je, inače, jedina zemlja u Europi koja je nakon Drugog svjetskog rata imala značajno veću židovsku populaciju, nego prije rata. Isto tako, uzaludna je bila i osuda antisemitizma od strane švedskih vlasti, bez obzira iz kojeg od ta tri miljea dolazi – ta zemlja je, pogotovo zadnjih godina, često optuživana za anti-izraelsku politiku, jer je prva članica EU koja je priznala Palestinu kao državu.

“Ne kažem da nemamo problema s neonacistima, ali njihove prijetnje nisu tako konkretne… Češće se događa da radikalna ljevica koristi Židove kao vreću za udaranje da bi pokazala ogorčenost politikom Izraela, iako Židovi u Malmöu nemaju veze s izraelskom politikom”, kazao je početkom 2010. godine Fredrik Sieradzki iz Židovske zajednice Malmöa za Local.

Slučaj Umea i taj đavo George Soroš

Što se tiče zanemarivanja neonacističkih zasluga u osjećaju nesigurnosti u židovskoj populaciji, dovoljno je reći da je Umea, grad na sjeveru Švedske, ostala nedavno bez lokalne organizacije židovske zajednice iz sigurnosnih razloga, što je nezabilježeno desetljećima u Zapadnoj Europi. Zastrašivanje su trpjeli od, opet, ranije spomenutog Nordijskog pokreta otpora. Židovski kulturni centar osvanuo je oblijepljen fašističkim simbolima i njihovim stickerima, a nakon što su primijetili i da prate njihove aktivnosti te objavljuju podatke o osobama koje dolaze onamo, odlučili su raspustiti zajednicu.

“Izgledalo je poput Kristalne noći”, kazala je Carinne Sjoberg za JTA.

Povjesničar Henrik Bachner, koji se dugi niz godina bavi upravo istraživanjem antisemitizma u Švedskoj, širenje ozbiljne antisemitske propagande dobrim dijelom pripisuje desnici. Za primjer navodi u Europi široko rasprostranjenu tezu moderne desnice “zamjeni stanovništva” arapskim, koja je, naravno, posljedica – “židovske zavjere”.

“To je vjerojatno povezano s razvojem događaja u centralnoj i istočnoj Europi, gdje su rašireni antisemitizmom obojeni mitovi o migracijama i multikulturalizmu kao posljedici zavjere koju predvodi George Soroš; danas je to dio politike mađarske vlade. Švedska i europska ekstremna desnica je također pod utjecajem tzv. alt-right pokreta u SAD-u, ojačanog pod Trumpom, koji je pokazao da društvene mreže učinkovito šire njihove poruke”, kaže on.

Percepcija židovske manjine o njihovim napadačima

No, konkretnih policijskih podataka o etničkim i rasnim karakteristikama napadača na židovsku manjinu i dalje nema. Postoji tek istraživanje provedeno 2016. godine o percepciji židovske zajednice o tome tko ih najviše napada. Kada je riječ o fizičkim napadima i ozbiljnim prijetnjama, najviše straha i nasilja su preživjeli od osoba koje karakteriziraju kao muslimanske ekstremiste (51%); slijede ljevičari sa 25 % i desničari sa 5 posto.

Kada se radi o verbalnim napadima, zanimljivo je da oni najčešće dolaze s ljevice (54%), zatim od strane osoba koje ispitanici kvalificiraju kao islamske ekstremiste (51%), a tek nakon toga dolazi desnica (31%).

Isto istraživanje je pokazalo da Židovi u Švedskoj itakako na svojoj koži osjete izraelsko-palestinski sukob. Češće nego u drugim promatranim zemljama požalili su se da ih okolina “stalno” okrivljuje za nedjela izraelske vlade. Istraživači u zaključku navode kako neprijateljstvo prema politici Izraela nije definitivan dokaz zatomljenog antismitizma u švedskome društvu, već je u skladu s političkim ambicijama počinitelja napada iz klasičnih antisemitskih pobuda, ali ne samo njihovim ciljevima. Postoje političke sile kojima je u interesu eksploatacija ovih napada “često potaknutih od strane određenih arapskih/muslimanskih grupa (što je često dokazano), u vlastite političke svrhe”.

“Jedna od tih političkih sila je populistički anti-muslimanski blok u društvu. Njima je lako i više nego izazovno generalizirati temeljem pojedinačnih slučajeva da bi izjavili: ‘Pogledajte! Oni su takvi! Ne možemo imati ‘te muslimane’ u našem društvu!”, navode na kraju istraživanja. Među one koji također profitiraju na napadima izdvajaju i – cioniste, koji poručuju da Europa/Švedska na ovaj način pokazuje svoje antisemitističko lice i da je vrijeme za preseljenje u Izrael.

Koliko percepcija odgovara stvarnome stanju, teško je reći. Sjetimo se samo da je percepcija korupcije u Hrvatskoj bila na izuzetno niskim granama baš kad je Ivo Sanader bio premijer, prema mjerenju za to specijaliziranog Transparency Internationala.

“Muslimani su preuzeli odgovornost za sigurnost Židova”

Dakle, nepošteno je prešutjeti ulogu desnice, kao i ne spomenuti povezanost napada na Židove s događanjima u Pojasu Gaze. Pa i činjenicu da lokalne židovske i muslimanske zajednice aktivno rade na uspostavi mira. Vjerski vođe u Malmöu, Moshe-David HaCohen i Salahuddin Barakat, zajedno su pokrenuli projekt židovsko-muslimanske suradnje nazvan “Amanah”, a u lipnju su izdali zajedničku izjavu kojom objavljuju da Židovi i Muslimani Malmöa “zajedno stoje u borbi protiv antisemitizma, islamofobije i svake forme rasizma i diskriminacije protiv manjina”.

Pritom je rabin HaCohen izjavio i da je “činjenica da je muslimasko vodstvo u gradu preuzelo odgovornost za sigurnost Židova, ne samo deklarativno, već se to vidjelo i na terenu tijekom prošle godine”.

Izgledan povratak etniciteta u švedske kriminalističke statistike

Jutarnji list, naravno, u svom uratku provlači tezu o “‘etničkoj’ pozadini rasta kriminaliteta”, stavljajući je u usta ljevici koja je (tobože neuvjerljivo) poriče. Međutim, ona je zasad nedokaziva.

Etničko porijeklo počinitelja kriminala izbačeno davno, nipošto zbog migracija od 2015. naovamo. Konkretno, još osamdesetih godina 20. stoljeća uočen je trend koji se neprestano ponavlja, a vezan je za migrante i njihovu zastupljenost u kriminalu. Početkom devedesetih zato polako izlazi iz upotrebe između ostaloga i na zahtjev javnosti, koja se pitala do kada će se ovi švedski državljani stavljati u ladicu “migranata”. Zadnje istraživanje, koje je samo još jednom potvrdio ono što se već znalo o etničkoj pozadini kriminaliteta, objavio je statistički ured Brå 2005. godine.

Ponovo je potvrđeno da osobe rođene izvan Švedske 2,5 puta češće završavaju u policijskim registrima kao osumnjičenici od onih rođenih u Švedskoj, odnosno od dva roditelja rođena u Švedskoj. Za drugu generaciju migranata vrijedi pravilo da će dva puta češće završiti u registru; a za one kojima je jedan roditelj Šveđanin – 1,4 puta.

Te 2005. zabilježen je tek porast u odnosu na 1996. godinu, kada je ta vjerojatnost prve generacije bila na 2,1 puta. No, kada se uzmu i drugi faktori u obzir – od razine edukacije do socioekonomskog statusa, razlike se dalje smanjuju i to na identičnu razinu – upravo na 2,1.

Osobe rođene van Švedske, zabilježio je Brå, “imaju veći udio mladih muškaraca s niskim razinama obrazovanja i prihoda u usporedbi s rođenima u Švedskoj od dva švedska roditelja”, ali navode i da je izvanredna činjenica što je ta brojka tako stabilna, s obzirom na povećan priljev izbjeglica te negativne promjene koje je prolazilo i njihovo tržište rada, a koje se u prvom redu odražavaju na tek pridošle u društvo.

“Udio onih koji su migrirali u Švedsku i žive u ‘siromaštvu’ (osobe čiji je godišnji prihod niži od standardne socijalne pomoći) se povećao, kao i razina segregacije u stanovanju”, pojašnjava Brå.

Etničko i rasno profiliranje – na koje antiimigranstki tabor neprestano zaboravlja

Danas, trinaest godina kasnije, vlasti u Švedskoj su pritisnute zahtjevima da se etnicitet ponovo ističe u statistikama, i to ne samo od stranaka desnice i desnoga centra, nego i od ljevice. Iako bi objava zasigurno bila ustupak desnici i kosila bi se sa švedskim antidiskriminacijskim standardima, istovremeno bi mogla stati na kraj i neutemeljenim procjenama i maštanjima o tome koliko migranti kradu, siluju i ubijaju. Ona su se razmahala do krajnjih granica – i neprestano se u raspravi o statistici, kojom vlada navodno prikriva mračnu istinu o izbjeglicama, izostavlja činjenicu da Švedska također ne prikuplja podatke o – etničkom profiliranju. Takva statistika nije neuobičajena u drugim imigranskim društvima i bolje nego ijedan drugi parametar govori o institucionaliziranom rasizmu.

“Kada nas uspoređujete sa studijama u SAD-u ili Velikoj Britaniji, gdje statistike uključuju podatke o etničkom porijeklu i rasi, može se jasno vidjeti iskustvo tih ljudi (manjina, op. prev). Statistike tada govore same za sebe – da se policija zaustavlja i provjerava disproporcionalni broj ljudi određene rase”, navodi kriminolog Leandro Schclarek Mulinari. Frustriran je činjenicom da postoji dvadesetak studija o nadzastupljenosti migranata u kriminalističkim statistikama od sedamdesetih godina naovamo, dok one koje bi govorile o predrasudama policije gotovo i ne postoje.

No, nije nevjerojatno da će Švedska na kraju popustiti i jednostavno objaviti podatke o rasnoj i etničkoj pripadnosti počinitelja kaznenih djela.

Seoba Šveđana i ekonomski problemi (za poželjeti)

U samom leadu teksta se pored “porasta kriminala i vjerske netrpeljivosti”, spominju i ekonomski problemi. Tu ćemo samo citirati par rečenica iz vladinog predstavljanja državnog budžeta za 2018. godinu:

“Švedska i švedska ekonomija su u snažnoj poziciji. Deficiti su pretvoreni u značajan suficit. Ova nova ekonomska situacija će biti iskorištena za jačanje ekonomske jednakosti i za borbu protiv nezaposlenosti… Stopa zaposlenosti je u brzom porastu i sada je na najvišim razinama u zadnjih 25 godina i najviša ikada zabilježena u EU. Nezaposlenost pada i nastavit će padati i iduće godine… na manje od 6 posto.”

BDP im, naravno, raste, imaju ambiciju i da postanu prva socijalna država svijeta, koja ne koristi fosilna goriva, ukucat će dodatnih 5,5 milijardi kruna u javno zdravstvo i obećavaju da će promjene najviše osjetiti najsiromašniji te žene. Dug im je u padu.

“Nacionalni dug je smanjen i po udjelu u BDP-u je pao na razine iz 1977. godine. Javne financije će nastaviti imati suficit idućih nekoliko godina. U 2018. je suficit procijenjen na 0.9 posto BDP-a, a povećat će se 2020.”, navodi vlada, dodajući i da su se plusevi u javnim financijama ostvarili usprkos “važnim ulaganjima u sustav socijalne sigurnosti”, koje je Jutarnji list označio otprilike kao izvor mizerije.

U svom je uratku aktualnu “apokalipsu” Švedske Jutarnji nastojao ilustrirati i besmislenom pričom o paničnom bijegu ljudi iz te zemlje. Tako navodi da je “od imigrantske krize 2015., preselilo više od 300 tisuća Šveđana, što masno premašuje i iseljeničke brojke iz perioda velike agrikulturne krize 1800-ih, tzv. Godina velike slabosti”.

Naš sugovornik, Demian Vokši smatra da ta teza zaslužuje biti rastavljena po nekoliko točaka.

Naime, kriznih ’80-ih godina 19. vijeka imala je nešto više od četiri milijuna stanovnika, nasuprot današnjih deset.  Vrhunac iseljavanja dogodio se 1887., kada je otišlo više od 50 tisuća ljudi, dakle oko jedan posto stanovništva, uglavnom u Južnu i Sjevernu Ameriku. Ovaj rekord je oboren samo 2011., kada je iselila 51 tisuća – u Europu, SAD i Kinu. Radi se o 0.5 posto stanovništva, pojašnjava na početku Vokši, potkrepljujući to službenim podacima.

“Drugo, što je to uopće „Šveđanin“? Statistika broji ljude sa švedskim državljanstvom, ali se ne koncentrira na rasu. Dakle ne postoji indikacija da se iz Švedske sele bijeli Šveđani zgroženi imigracijom. Treće, emigracija iz Švedske u polaganom je i konstantnom ujednačenom porastu od sredine osamdesetih i ova posljednja statistika ne odskače pretjerano od nje”, zaključuje po tom pitanju.

O medijima i lažima

Švedska nije imuna na lažne vijesti. Dapače – farme trolova u Makedoniji već su okrivljavale “muslimanske imigrante” za palež crkve, koju su zapravo zapalili lokalni narkomani. Vrlo je lako izmišljati vijesti za globalno tržište o zemlji kojoj službeni jezik nije “globalni” engleski. Zbog jezične barijere neki će misliti da čitaju “švedske lokalne medije”, a zapravo se radi o portalima s tekstovima napisanim na nekom drugom jeziku pa provučenom kroz Google Translate.

Profesor Anders Ackfeldt iz Centra za bliskoistočne studije u Lundu kaže za Faktograf da se prvi puta susreo s lažnim vijestima o Švedskoj 2004. godine, kada je Fox News izvještavao o Malmöu. Prilog je, prisjeća se, bio nakrcan obmanjujućim izjavama o integraciji muslimana i jačanju kriminala u gradu. Od tada, po njegovom sudu, izvan Švedske u medijima na engleskom jeziku kruži nekoliko obmanjujućih teza i čistih laži, koje su, bar se nada, doživjele vrhunac tweetom Donalda Trumpa, slavnim ‘Sinoć u Švedskoj’. Smatra da je Švedska, ukupno gledano, i dalje u inozemstvu percipirana dosta pozitivno – od njene socijalne države, preko benda Abba, IKEA-e, Volva, ravnopravnosti spolova i slično, premda uviđa da postoje i drugi narativi, koji stavljaju na kušnju “tradicionalnu” predodžbu o Švedskoj.

“Ove alternativne priče često portretiraju švedsko društvo na rubu kolapsa, odnosno kolaps ‘švedskoga modela’, koji je napadnut priljevom izbjeglica zadnjih godina, uglavnom izvan EU. Taj model je ovdje viđen kao strategija Švedske za inkluzivni rast, kojoj je cilj povećati prosperitet na dobrobit svih članova društva, čuvanjem autonomije i nezavisnosti građana. Neporecivo je da se švedsko društvo puno promijenilo u prošlim desetljećima, ali ove alternativne priče su prečesto temeljene na pretjerivanjima, netočnostima i čistim lažima”, smatra profesor. Teško mu je procijeniti povećava li se broj takvih narativa, ali mu je poznato da je švedska agencija odgovorna za civilnu obranu i zaštitu, javnu sigurnost i upravljanje kriznim situacijama (MSB) 2017. godine počela aktivno analizirati i boriti se protiv lažnih vijesti ili stranih manipulativnih kampanja. No, nije stala na tome – jer očekuju informacijski rat zbog izbora.

“Pretpostavljam da gdje ima dima ima i vatre”, dodaje profesor. Na nacionalnoj razini, ondje se sve češće pojavljuju “Švedskoj naklonjeni” portali, koji tvrde da otkrivaju pravu istinu i efekte imigracije na švedsko društvo.

“Jedan od njih je Samnytt.se, koji je većinu vremena zabrinut zbog negativnih efekata migracije, priljeva kriminala u Švedsku i opasnosti Islama. Portali poput njega su zasigurno postali referenca rasprava u Švedskoj, mada je teško reći koliko utječu na mainstream političku debatu”, navodi Ackfeldt.

Kada smo ga upitali smatra li da je javna sigurnost u Švedskoj na bilo koji način ugrožena dolaskom izbjeglica zadnjih godina, navodi da je to vrlo složeno i široko pitanje.

“Imigranti su nadzastupljeni u kriminalnim statistikama. Nekoliko je studija pokazalo slično – imigranti će ćešće biti involvirani u kriminalu, ali njihova djeca će to biti manje od njih. Pritom se mora imati na umu da velika većina imigranata nikada nije registrirana u vezi sa kriminalom. Važno je naglasiti i da od etniciteta [počinitelja] drugi faktori igraju puno važniju ulogu – primjerice, socio-ekonomski status, siromaštvo, razina obrazovanja, diskriminacija, segregacija i nezaposlenost. Predstavlja li zato nadzastupljenost prve generacije imigranata u kriminalu prijetnju ‘javnoj sigurnosti’? Ja ne bih rekao. Ako išta predstavlja prijetnju, to je nejednakost prilikom zapošljavanja i drugi socio-ekonomski faktori”, odgovara.

To, po njemu, nije razlog za izbjegavanje rasprave o kirminalu, stambenim i obrazovnim pitanjima, segregaciji, paralelnim društvima, religiji ili drugim temama vezanim za imigraciju, jer se o problemima i važnim pitanjima treba razgovarati.

“No, povijest nas uči da je Švedska, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, spremna za takve izazove. Uvijek je bila zemlja imigracija – ovamo su dolazili Finci, Židovi, Romi, Valonci. Švedska je 1992. godine primila gotovo sto tisuća ljudi iz bivše Jugoslavije. Većina ih je bila iz Bosne i uglavnom se radilo o muslimanima. Nekoliko je studija i izvještaja pokazalo da su se izbjeglice balkanskih ratova dobro asimilirale u Švedskoj. U pravilu im ide dobro, možda čak i malo bolje nego onima rođenima ovdje”, zaključuje on.

Ne postoji idealno društvo, niti idealni mediji. No, ne može se pobjeći od dojma da najžešči kritičari švedskog društva, politike i medija napadaju iz nižih pobuda od onih kojima je vođena ta konkretna “mračna zemlja” na sjeveru Europe. Zanimljivo je da je upravo zemlja koju Jutarnji optužuje za gušenje medijskih sloboda, prva na svijetu, još davne 1766. uvela zakon o zaštiti medijskih sloboda; da bi 1916. oformila i prvo novinarsko vijeće (Pressens Opinionsnämnd, PON), koje će se u rješavanju sporova između medija te medija i javnosti voditi etičkim kodeksom. Stoga, ako nekoga čudi što širenje straha i netrpeljivosti prema izbjeglicama ne prolazi filtere etičkog kôda, možda bi se trebao priupitati kakvu to slobodu govora zastupa i radi li se zapravo o slobodi govora mržnje.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Analize"