Šiljeg: Više migracija uzrokovano je klimatskim promjenama nego ratovima

Ana Benačić

“Već sada možemo reći kako je više migracija i izbjeglica uzrokovano klimatskim promjenama nego drugim, primjerice ratnim razlozima”, izjavio je državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Mario Šiljeg (N1).

Političari u Hrvatskoj rijetko govore o klimatskim promjenama, premda se u svijetu odvija prava bitka (za opstanak) na tome polju. Francuski šef države Emmanuel Macron je, na primjer, u srijedu objavio da će odbiti trgovinske dogovore sa zemljama koje su se povukle iz globalnog Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama (čitaj: Sjedinjenim Američkim Državama), postignutim s ciljem smanjenja štetnih emisija. I to se događa u tjednima nakon što ga je dramatično, u radijskoj emisiji, napustio njegov ministar za okoliš – baš zato što se ne bavi dovoljno tim pitanjima.

Ipak, sve ih je teže ignorirati. Klimatske promjene čak je pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda spomenula i hrvatska predsjednica, inače zabavljena potpuno drugačijom retorikom (doduše, nakon opsežnog izlaganja o nogometnoj reprezentaciji). Kolinda Grabar Kitarović na pohvalan je način i usprkos vlastitim simpatijama prema inicijatoru povlačenja SAD-a iz Pariškog sporazuma Donaldu Trumpu,  upozorila na opasnost koja zbog otapanja “vječnog leda” prijeti hrvatskim obalnim gradovima, a progovorila je i o zabrinjavajućem onečišćenju i zagrijavanju mora, važnog pročišćivača atmosfere od stakleničkih plinova.

Pritom se dotakla i “plavoga rasta”; mada je nabrajujući benefite ekonomskog rasta kroz industriju orijentiranu moru valjda zaboravila spomenuti da on nažalost podrazumijeva i nimalo klimi naklonjenu offshore eksploataciju nafte i plina, barem prema zamislima Europske unije. Procijenjena vrijednost te ekstrakcije kreće se oko 14,3 milijardi eura. Bušenja mora, oceana i Arktika su, primarno zahvaljujući padu vrijednosti nafte na svjetskim tržištima, zadnjih pet godina nešto usporila. No, te cijene sada bilježe oporavak i profit koji bi se mogao izvući iz ulaganja u nepristupačne i za okoliš opasne morske ili zaleđene terene mogao bi proizvesti novi val bušenja i lova na energente, premda nalazi klimatologa, Pariški sporazum, pa čak i papa Franjo u svom razgovoru sa šefovima naftnih kompanija u Vatikanu, nalažu da bi te zalihe trebale ostati pod zemljom. Točnije, 80 posto poznatih rezervi, a ne onih koje tek treba otkriti.

Za razliku od državnog tajnika Šiljega, Grabar Kitarović nije spomenula da su promjene u klimi već iz domova potjerale milijune ljudi.

Različite procjene

Istina je, naime, da klima već godinama progoni milijune žrtava: razarajućim poplavama, požarima, rastom razine mora, klizištima i sušama.

No, kada govorimo o njihovoj usporedbi s ljudima koji bježe od nasilja postoji nekoliko problema. Prvi se tiče same terminologije i pitanja trebaju li se osobe raseljene zbog prirodnih katastrofa nazivati izbjeglicama ili ne, o čemu će riječi biti kasnije. Drugi je taj što njihov broj nije tako pedantno određen, kao u slučaju ratnih izbjeglica, koje bilježi UNHCR i procjenjuje na 25,4 milijuna od ukupno 68 milijuna nasilno prognanih ljudi u svijetu, među koje ubrajaju i tražitelje azila i interno raseljene.

Što se procjena tiče, Norveško vijeće za izbjeglice (NRC) tvrdi da svake godine zbog katastrofalnih poplava i oluja bez doma ostane oko 26 milijuna ljudi, odnosno jedna osoba u sekundi. Za 2016. godinu navode da je ta brojka dosegla čak 31 milijun te da katastrofe uzrokuju tri do deset puta više gubitaka doma od ratova i nasilja.

Ono što je specifično za ekološke migrante jest i da trajnost njihovog izgnanstva drugačije oscilira od onoga ratnih izbjeglica, ali i da su češće raseljeni uglavnom unutar granica svojih država. Centar za nadzor unutarnjih migracija (IDMC) procjenjuje da broj ljudi koji su lani zbog katastrofa morali napustiti domove, bez da su istovremeno promijenili državu, nadmašuje ratne izbjeglice za oko sedam milijuna ljudi u čitavoj brojci od oko 39 milijuna interno raseljenih.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) još je 2008. godine objavila da je zbog ekstremnih vremenskih uvjeta bez domova ostalo oko 20 milijuna ljudi, u usporedbi sa 4,6 milijuna interno protjeranih zbog nasilja i ratnih sukoba.

Agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) 2009. godine procijenila da je čak 36 milijuna ljudi u svijetu ostalo bez svojih domova zbog prirodnih katastrofa (National Geografic). Do sada je najgore prolazila Azija. Prema podacima Međunarodne baze podataka o katastrofama (EM-DAT), 2017. godine je 335 prirodnih katastrofa utjecalo je na živote čak 95 milijuna ljudi, od čega je poginulo gotovo 10 tisuća, a materijalna šteta je dosegnula 335 milijardi dolara. Čak 70 posto svih pogođenih na svijetu bili su smješteni u Aziji, i ondje je se dogodilo i 58 posto svih smrti uzrokovanih katastrofama.

No, kako bilježi IOM, postupne promjene u okolišu imaju čak veći utjecaj na ljude od ekstremnih vremenskih prilika pa je u proteklih 30 godina dvaput više ljudi pogođeno sušama nego olujama – 1,6 milijardi naspram 718 milijuna.

Na žalost, situacija se ne popravlja, već naprotiv – postaje sve gora, čak ne samo za siromašni i iznimno ranjivi Bangladeš, zemlje čije obradive površine zbog povišenih temperatura proždire pustinja, poput Maroka, Tunisa i Libije ili one smještene na iznimno niskim nadmorskim visinama, kao što su Maldivi, Mikronezija ili Maršalski otoci. Već sada bez domova ostaju i višekratno poplavljeni Amerikanci, što uzrokuje njihovu selidbu od obale prema unutrašnjosti; i predviđa se da tu sudbinu u nadolazećim desetljećima očekuje čak 13 milijuna ljudi u SAD-u (Guardian).

Koliko je porast razine mora opasan, govori i činjenica da su trinaest od dvadeset najvećih svjetskih gradova lučki gradovi. Najvećim su dijelom veliki polutanti i od istih klimatskih promjena kojima doprinose imaju i puno toga za izgubiti, mjereno u infrastrukturi i drugim oblicima materijalne štete. To je u New Yorku demonstrirao uragan Sandy 2012. godine.

Ženevska konvencija i definicija “klimatskih izbjeglica”

Kada je riječ o terminologiji, “okolišni miganti” odnosno “klimatske izbjeglice” nisu zaštićene Ženevskom konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine, koja je napisana s ciljem zaštite ljudi koji bježe od progona zbog diskriminacije, rata i nasilja. Agencije ujedinjenih naroda UNHCR i UNDP slažu se da je umjesto “klimatskih izbjeglica” potrebno skovati drugačiji naziv. UNHCR, naime, poručuje da je prenapregnut osiguravanjem adekvatne potpore za postojeće desetke milijuna izbjeglica rata (Economist) i brinu da bi pribrajanje ljudi raseljenih zbog divljanja prirode moglo samo dovesti do slabije zaštite ovih prvih.

Može se reći da rasprava oko izraza “klimatskih izbjeglica” donekle umanjuje razmjere njihove patnje, a nerijetko se može čuti da je migracija oblik prilagodbe na klimatske promjene, što je zabrinjavajuće pogotovo ako ne dolazi u kombinaciji sa smanjenjem emisija. No, teško se može reći da umanjuje i procjene o kretanju njihovog broja u 21. stoljeću, a one variraju između nekoliko desetaka milijuna i više od milijardu. Najčešće se spominje brojka od 200 milijuna ljudi do 2050. godine (IOM).

Povezanost promjena u klimi i ratnih sukoba

Ova naširoko citirana brojka potječe iz jednog od najutjecajnijih znanstvenih radova na ovom polju, “Okolišni egzodus: Nadolazeća kriza u globalnoj areniNormana Myersa i Jennifer Kent iz 1995. godine. Tu pronalazimo često citiranu tezu da u svijetu “postoji najmanje 25 milijuna okolišnih izbjeglica, u usporedbi s 22 milijuna tradicionalnih izbjeglica”. Oni navode da su te brojke bazirane na 18-mjesečnom istraživačkom projektu, u kojemu su konzultirane vlade, međunarodna tijela i stručnjaci iz cijeloga svijeta; agencije UN-a, Svjetska banka i deseci nevladinih organizacija, uključujući one koje se bave izbjeglicama te šest regionalnih studija s detaljnom dokumenacijom, premda se kasnije raspravljalo o znanstvenoj utemeljenosti takvog prebrojavanja.

Iako Myers i Kent još te davne 1995. upozoravaju na nepravedan negativni odnos prema izbjeglicama, Betsy Hartmann s Fakulteta za građanske slobode i javne politike u Hampshireu u svome radu “Ponovno promišljanje o klimatskim izbjeglicama i klimatskom konfliktu” im zamjera da promiču štetan, zastrašujuć narativ o ljudima koji bježe iz svojih domova nakon udara prirode. Ne samo da su prikazani kao sigurnosna prijetnja (bogatijim) društvima, što je posebno katastrofično prikazano u ABC-jevom filmu Zemlja 2100, nego se i odgovornost za poremećaje u okolišu prebacuje upravo na najsiromašnije. Stvara se narativ o “degradaciji” uzrokovanoj uglavnom “populacijskim pritiscima”, odnosno velikim prirodnim priraštajem:  porast stanovništva, a onda i stoke, vodi do pojačane eksploatacije i iscrpljivanja prirodnih resursa; to uzrokuje seobe iz opustošenih poljoprivrednih regija i posljedično stvara sve veću gradsku sirotinju, što vodi destabilizaciji urbanih sredina i konfliktima. Prvenstveno se tu misli na Afriku, a pritom Hartmann ističe da se neprestano zaboravlja koliko taj dio svijeta nije u potpunosti siromašan, nego bogat naftom, zemljom i rudama, time i zanimljiv za eksploataciju stranim biznisu. Ovdje treba dodati da Myers odgovornost prebacuje i na lokalnu korupciju i ulaganja u oružje, pogotovo u zemljama Afrike, umjesto sanaciju humanitarnih kriza izazvanih sušom.

Priča o povezanosti klimatskih i političkih nestabilnosti nije ni nova, ni neutemeljena, niti uvijek nedobronamjerna (LMD). No, Hartmann upozorava da ona može, umjesto razgovoru o pomoći ugroženima, troškovima energetske tranzicije i razvoju kroz redistribuciju bogatstva i moći uz paralelnu zaštitu okoliša, voditi u sumnjivu obrambenu politiku: “Oni što igraju na kartu klimatskih izbjeglica i klimom uzrokovanih konflikata bespotrebno dižu uloge i prijete militarizacijom, ne samo klimatske politike, već i razvojne pomoći”.

Tko je kriv?

A pomoć gubitnicima u svijetu promijenjene klime je neophodna. Zasad se pojavljuju inicijative pojedinih država da se tim ljudima osiguraju izbjegličke vize, kao i inicijative za promociju pravne zaštite i međunarodne suradnje u njihovom zbrinjavaju – Nansen Inicijativa za zaštitu prekogranično raseljenih osoba zbog klime i prirodnih katastrofa, Platforma za raseljavanje zbog katastrofa, Inicijativa za migranate u državama u krizi (MICIC), Fondacija za okolišnu pravdu (EJF), Globalni forum za migracije i razvoj (GFMD) i drugi.

No, sve su glasniji zahtjevi da ta pomoć mora biti ne samo sustavna, nego i pošteno raspodijeljena, odnosno naplaćena od najzaslužnijih za klimatske promjene. Priroda klimatskih promjena je takva da najviše pogađa sirotinju, a da istovremeno neprestano svjedočimo izbjegavanju odgovornosti najvećih zagađivača i profitera na uništenju atmosfere. Zbog toga nije samo urodila svjetskim pokretom za klimatsku pravdu, nego i prilično egzaktnim izračunima o udjelu klimatskih migranata, koje bi svaki veliki zagađivač trebao zbrinuti. Samo 20 zemalja svijeta je odgovorno za 82 posto emisija ugljičnog dioksida i upravo su industrijske, razvijene zemlje, predvođene SAD-om, odgovorne za pretjeranu konzumaciju resursa planeta.

“Australija i SAD bi trebale preuzeti odgovornost za po deset posto ukupnog broja klimatskih izbjeglica, a slijede Kanada i Saudijska Arabija (9 posto svaka), Južna Koreja (7 posto) pa Rusija, Njemačka i Japan (svaka po 6 posto). Kako još uvijek ne postoje međunarodne konvencije za zaštitu klimatskih izbjeglica, žrtve završavaju ili u logorima ili im je odbijeno utočište na sigurnijim mjestima i drugim zemljama”, procjenjuje doktor Ahmed Bayes s Instituta za smanjenje rizika i utjecaja katastrofa, University College London (UCL).

U obzir je uzeo četiri parametra: emisije CO2 per capita iz 2011. godine, bruto nacionalni dohodak (GNI) per capita iz 2015. godine, indeks ljudskog razvoja (HDI) iz 2014. godine i per capita potrošnju resursa zemlje. Iako je pojedinačno najveći proizvođač emisija stakleničkih plinova na svijetu, Kine nema na ovoj listi i za to postoje dobri razlozi. Marcus Nield iz UN-ove jedinice za prilagodbu klimatskim promjenama navodi da jedan Kinez ne konzumira ni polovicu resursa koje koristi Amerikanac. Točnije, proizvede 7,2 tona ugljičnog dioksida per capita godišnje, naspram američkih 16,5 tona. Nadalje, preseljenjem industrije na istok, na sebe je preuzela emisije zapadnog svijeta, a upravo on koristi ogroman dio dobara proizvedenih u Kini. Osim toga, Kina je daleko nadmašila druge članice UN-a u svojim naporima da se ostvari tranzicija u niskougljično društvo – velikim je javnim investicijama uzrokovala strmoglavi pad cijena tehnologija nužnih za prelazak na obnovljive izvore energije. U usporedbi sa SAD-om ulaže čak dvaput više u OIE kod kuće, ukupno oko 100 milijardi dolara godišnje, a ozbiljno se bavi i pošumljavanjem. Okrivaljavanje Kine za visoke emisije zato je nedavno nazvao dijelom rasističke histerije zvane “žuta opasnost” (Guardian).

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Ocjena točnosti"