Redakcija Faktografa zaprimila je zamolbu za provjeru informacije objavljenih u odgovoru Nine Raspudića, komentatora Večernjeg lista i HRT-ove emisije Peti dan, Tvrtku Barunu, ravnatelju Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi. Barun je, naime, odgovarao na Raspudićev tekst “Maženje poskoka i vabljenje migranata” te ga prozvao zbog niza manipulacija i zlonamjernih tvrdnji o izbjeglicama u Bosni i Hercegovini, s kojima Barun svakodnevno radi.
A našeg čitatelja zanima je li točno da se u Pakistanu ne vodi rat, kao što to tvrdi Raspudić, direktno, pitajući se u Petome danu (“Kakve veze Pakistan ima s ratovima?“), ili na način na koji to radi u tekstu objavljenom u Večernjem listu.
“Tvrtko Barun ima pravo slijedeći Krista dati migrantu iz Pakistana i svoju košulju i svoju kuću, ali nema pravo raspolagati nečijom drugom bez pitanja, kao što ni netko drugi nema pravo stjecati ‘kapital’ na nebu trgujući njegovom. On opravdava i potpomaže ilegalnu migraciju koju većinom čine vojno sposobni muškarci iz zemalja u kojima nema rata...”, navodi najprije, a kasnije podvlači: “Prava istina je da su pred hrvatskom granicom danas u golemoj većini Pakistanci, Iranci i stanovnici drugih zemalja koje nisu u ratu.”
Podatak je točan – 33 posto izbjeglica koje je evidentirao Visoki komesarijat za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) dolazi iz Pakistana, ali tvrditi da većinu čine sposobni muškarci iz zemalja u kojima nema rata je apsolutna laž.
UNHCR jasno navodi da velika većina dolazi iz ratom potpuno uništenih zemalja – Libije, Iraka, Afganistana, Sirije i da, Pakistana. U Pakistanu se itekako vode oružani sukobi i to od 2004. godine do danas, što se može “izguglati” za par sekundi, tako da je nejasno što Raspudić želi reći kada i u Petom danu postavlja pitanje kakve veze Pakistan ima s ratom.
Rat u Beludžistanu
Ta zemlja nije samo jedna od najaktivnijih država uključenih u globalni “Rat protiv terora”, nego je paralelno i poprište krvavih lokalnih separatističkih borbi. Jedan je rat aktivan u jugozapadnoj pokrajini Beludžistan (Balučistan), koja obuhvaća i dijelove (u Raspudićevom tekstu također spomenutog) Irana te Afganistana. Istina je da i ovaj, kao i svaki drugi oružani sukob ima i svoje mirnije periode, no, da je aktualan, pokazali su Beludži prije samo tjedan dana.
Separatistička Oslobodilačka vojska Beludžistana (BLA) u suradnji s Oslobodilačkom frontom Beludžistana (BLF) likvidirala je dva pripadnika pakistanske paravojske u koordiniranom napadu na konvoj, oko 345 kilometara od glavnog grada provincije Kete. U tom je, pak, gradu, istoga dana oružana skupina Tehreek-e-Taliban Pakistan (TTP) ubila policajca. Ovi pakistanski talibani bore se protiv Pakistana od 2007. godine i usprkos porazima, ne odustaju od napada. Među ostalima, odgovorni su i za napad na dobitnicu Nobelove nagrade za mir Malalu Yousafzai.
Rat u Vaziristanu
TTP je itekako uključen u drugi rat, koji od 2004. potresa Pakistan i to onaj na sjeverozapadu zemlje, poznatiji kao “Rat u Vaziristanu”. Osim pakistanskih talibana, tu su aktivne razne ekstremističke skupine: Al-Kaida i tzv. Islamska država, pa Islamski pokret za Uzbekistan, zatim Islamska turkistanska partija kineskih Ujgura, pa borci za uspostavu šerijata Tehreek-e-Nafaz-e-Shariat-e-Mohammadi (TNSM), plemenska Armija Islama, Emirat Kavkaza (da, s područja Rusije), kao i razne kriminalne skupine. Najbrutalniji i najpoznatiji ratni zločin ovoga rata dogodio se 2014. godine kada su talibani (TTP) upali u školu u Pešavaru i likvidirali 132 djece i još devetero zaposlenih u školi, uglavnom žena. Iako je broj napada opao u odnosu na najgore godine rata, šiiti su i dalje na meti talibana.
Ne treba zaboraviti da su se među ubojice civila upisali i američki dronovi.
Zadnji veliki pokolj star samo tri i pol mjeseca
Organizacija sastavljena od liječnika koji zagovaraju prevenciju nuklearnog rata, koja je osamdesetih dobila Nobelovu nagradu za mir (International Physicians for the Prevention of Nuclear War, IPPNW), procijenila je da je globalni “rat protiv terora” u Pakistanu između 2004. do 2013. godine odnio više od 80.000 života – civila i vojnika. A nakon toga dogodio se i Pešavar, kao i pokolj u Mastungu. Naime, prije samo tri i pol mjeseca u jednom jedinom napadu ubijeno je, prema nekim procjenama, 149-ero ljudi.
No, ako ni ovo nije dovoljno da bi se nazvalo ratom, nije na odmet spomenuti da Indijsko-Pakistanski sukob oko Kašmira zapravo nikada nije do kraja ugašen, još od 1947. godine. U sukobu oko pokrajine Kašmir, na koju prava polaže i Kina (!), do sada je poginulo nešto manje od 50 tisuća ljudi.
