Ocjena točnosti

Ćorušić: Nema problema s dostupnošću pobačaja zbog priziva savjesti

Foto HINA/ Dario GRZELJ/ dag

„U bolnicama nema problema s izvođenjem artificijelnog pobačaja. Po aktualnom zakonodavstvu koje je važeće, ravnatelj mora osigurati izvanjsku uslugu ili liječnika izvana koji će napraviti pobačaj na zahtjev pacijentice. Bolnica je to organizirala i nikakvog problema dostupnosti nema. Ja ne znam zbog čega se digla takva bura jer zaista u Hrvatskoj nema problema u dostupnosti izvođenja artificijelnog pobačaja“, ustvrdio je Ante Ćorušić, predsjednik Hrvatskog društva ginekologa i opstetičara, gostujući u emisiji Otvoreno HRT-a. Dodao je i kako je u Hrvatskom liječničkom zboru registrirano 711 ginekologa, a „vi ste nabrojali ovih 188 od 380 njih koji su u bolničkom sustavu“.

Pobačaj bi se u Hrvatskoj trebao provoditi u javnim bolnicama tako da je podatak kako je u liječničkom zboru registrirano postojanje 711 ginekologa prilično nevažan podatak za diskusiju oko priziva savjesti liječnika kad je riječ o izvođenju pobačaja – barem bez podatka koliko njih se eventualno angažira na zamjenama onih koji rade u javnim bolnicama, a odbijaju raditi pobačaje.

Većina doktora u bolnicama poziva se na priziv savjesti

Međutim, da problema s dostupnošću pobačaja na zahtjev u hrvatskim bolnicama ima dokazala je u svom nedavnom istraživanju za Potragu RTL-a novinarka Danka Derifaj koja je bolnicama paralelno uputila upite kao novinarka i zvala ih kao obična građanka koja traži pobačaj. Od ukupno 322 ginekologa specijalista zaposlenih u bolnicama, njih 186 – odnosno većina od 60 posto – odbija raditi pobačaje. Ustanovila je tako da se od ukupno 27 bolnica u vlasništvu države ili lokalne samouprave u čak pet svi zaposleni ginekolozi pozivaju na priziv savjesti: Sveti Duh u Zagrebu,  bolnice u Našicama i Požegi te Virovitici i Vinkovcima. U potonje dvije angažirani su specijalisti koji dolaze izvana pa pacijentice moraju čekati da ih se nakupi dovoljno da liječnik dođe, a koliki je rok čekanja kad se jednom stave na listu – ne kaže im se.

Također, u općoj bolnici Hrvatski ponos Knin te u Vinkovcima i u Karlovcu žene se šalje na savjetovanje, odnosno komisije – što nema nikakvog uporišta u zakonu.

U KBC-u Zagreb, kojim ravna doktor Ćorušić, od 45 ginekologa priziv savjesti nema samo pet.

Dostupnost pobačaja otežavaju i visoke cijene zahvata.

Na osnovi tog istraživanja za RTL  te jednog ranijeg  istraživanja novinarke Mašenjke Bačić,  Code for Croatia izradio je interaktivnu kartu dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj koja demantira tvrdnje dr Ćorušića.

Regulacija priziva ne smije onemogućiti dostupnost pobačaja

„Hrvatski ginekolozi apsolutno po Zakonu o liječništvu iz 2003. i nadopunjenom 2008. imaju pravo na priziv savjesti kada je riječ o pobačaju. To je jedno. Drugo, članak Ustava 40. nudi pravo na savjest, što je temeljno ljudsko pravo, omogućava ljudima slobodu savjesti, slobodu izbora, vjeroispovjesti i svojih religijskih uvjerenja. Sukladno tome je i napravljen Zakon o liječništvu i sukladno tome je napravljen priziv savjesti ne samo za liječnike, nego i za medicinske sestre i stomatologe, a primalje imaju svoj etički kodeks svoje Komore, a to treba zakonski odrediti… Treba istaknuti da je hrvatski Zakon o liječništvu sukladan konvenciji UN-a iz 2012, Konvenciji Vijeća Europe 17418 i sukladan hrvatskom Ustavu. Prema tome ne vjerujem da itko može hrvatskim doktorima zabraniti korištenje priziva savjesti. To bi bilo protuustavno i nedemokratski“, izjavio je također Ćorušić.

Zakon o liječništvu 2003. godine priznao je liječnicima pravo na priziv savjesti koji je reguliran u  članku 20. gdje se navodi:„Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke“.

Međutim, taj članak nije tako direktno izveden iz Ustava RH kako to tumači Ćorušić koji se pozvao na članak 40. Ustava RH. Taj članak navodi: „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, ali tekst Ustava pri tome ne radi nikakve izravne poveznice na priziv savjesti u medicinskoj struci, niti izrijekom jamči da se slobodno javno očitovanje vjere može primjenjivati i kada se njime direktno nanosi šteta drugima.

Na priziv savjesti odnosi se članak 47. Ustava RH, ali samo kad je u pitanju vojna obveza. „Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom“, navodi se.

UN-ova konvencija iz 2012. koja regulira pitanja priziva savjesti odnosi se, također, na priziv savjesti kada je riječ o služenju u vojsci, a ne priziv savjesti u medicini. Temeljna razlika je u tome što se priziv savjesti u vojsci primjenjuje kada je služenje u vojsci obavezno, dok se, suprotno tome, od nikoga zakonom ne traži da postane ginekolog, medicinska sestra ili anesteziolog, već je riječ o slobodnom izboru zanimanja.

Na razini UN-ovih tijela raspravljalo se o prizivu savjesti kod liječnika i drugog medicinskog osoblja, ali uvijek uz naglašavanje ravnoteže između potrebe za prizivom savjesti pojedinog  liječnika i prava žena da im se osigura sigurna i zakonita usluga pobačaja, često uz upozorenja zemljama kako to pravo ženama ne smije biti limitirano previše ekstenzivnim korištenjem priziva savjesti, što se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme događa.

Vezano za rezoluciju Vijeća Europe koju spominje doktor Ćorušić, a koja je donesena s vrlo tankom većinom 2010. (pod brojem 1763, a ne 17418 kako je on rekao), njome se u prvoj točci nalaže kako „nijedna osoba, bolnica ili institucija ne smije biti kažnjena, proglašena odgovornom ili biti diskriminirana na bilo koji način zbog odbijanja da izvede ili pomaže pri izvođenju pobačaja ili eutanazije ili bilo kojeg drugog akta koji uzrokuje smrt ljudskog fetusa ili embrija”.  Međutim, već se u drugom odlomku, a kojeg sugovornici na televiziji nisu spominjali kaže: „Parlamentarna skupština naglašava potrebu da se afirmacija prava na priziv savjesti vodi paralelno s odgovornošću države da osigura da pacijenti imaju pristup zakonitoj i pravovremenoj medicinskoj skrbi. Skupština je zabrinuta da bi neregulirana upotreba priziva savjesti mogla disproporcionalno zahvatiti žene, pogotovo one niskog dohotka koje žive u ruralnim krajevima“.

Stoga se traži da se uz jamčenje prava na priziv savjesti osigura pravovremeno informiranje pacijenata, odnosno pacijentica, o postojanju prigovora savjesti te da ih se preusmjeri onima od kojih će dobiti zdravstvenu uslugu, kao i da se mora osigurati da svi pacijenti dobe potreban tretman, a naročito u hitnim slučajevima.

 

*Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.