U Hrvatskoj se 7. lipnja obilježava Dan hrvatske diplomacije. Ovaj datum odabran je jer je njime datirano pismo iz 879. godine, u kojem papa Ivan VIII. prenosi papinski blagoslov hrvatskom knezu Branimiru. Papa je knezu Branimiru napisao da je na misi blagoslovio cijeli njegov narod i cijelu njegovu zemlju, iz čega se netočno iščitava da je 7. lipnja 879. Hrvatska prvi put međunarodno priznata. Takvo netočno tumačenje o “velikoj i moćnoj” srednjovjekovnoj hrvatskoj državi se povodom obljetnice ovog datuma širi društvenim mrežama (tekst arhiviran ovdje).
Znanstveni novinar Indexa Nenad Jarić Dauenhauer pisao je o Branimirovoj vladavini i navodnom međunarodnom priznanju u sklopu serije tekstova pod egidom “Rušimo hrvatske mitove”. U razgovoru s povjesničarima dr. sc. Gordanom Ravančićem, stručnjakom za srednjovjekovnu povijest s Hrvatskog instituta za povijest, i Miljenkom Hajdarovićem, profesorom povijesti i sociologije u Srednjoj školi Čakovec i urednikom Hrvatskog povijesnog portala, došao je do zaključka da pismo pape Ivana VIII. “ne može biti pojednostavnjeno tumačeno kao prvo međunarodno priznanje ranosrednjovjekovne hrvatske države i dokaz njene samostalnosti, jer takvo tumačenje jednostavno ne odgovara duhu vremena i društvenim odnosima kada je pismo nastalo”.
Netočno tumačenje uloge kneza Branimira u hrvatskoj povijesti proizlazi iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je u udžbenike ušla konstrukcija o međunarodnom priznanju Hrvatske već u 9. stoljeću. U suvremenim kurikulumima povijesti uloga kneza Branimira više nije naročito istaknuta, a iz razgovora Indexovog novinara sa stručnjacima za ovo područje jasno je i zašto.
Zemljovidi ranog srednjovjekovlja prikazuju granice onako kako ih danas možemo vidjeti na Google Maps – kao precizno i satelitski određene crte. No zemljovidi bi u tom razdoblju države morali prikazivati kao zone utjecaja u kojima bi bilo istaknuto gdje je utjecaj nekog vladara najsnažniji i kako slabi, kako se preklapa s drugima te bi na temelju toga trebalo definirati kritična područja, objasnio je prof. Hajdarović.
Dr. sc. Ravančić također ističe da se Branimirova uloga u povijesti nerijetko pojednostavnjeno interpretira. Važno je znati da je knez Branimir vlast nad jednim dijelom današnje Hrvatske preuzeo nakon što je ubio svog prethodnika, kneza Zdeslava. U tome je imao potporu rimskog pape jer je Zdeslav bio saveznik Bizantskog Carstva i kao takav povezan s crkvenim vlastima u Carigradu (današnjem Istanbulu). Knez Branimir tako je okrenuo leđa Carigradu i sklopio savezništvo s Rimom.
“U tom smislu treba gledati i papin odgovor Branimiru – ne kao iskaz političkog priznanja međunarodne neovisnosti, jer takav koncept tada nije ni postojao (naime, u srednjovjekovnom obzoru društvenih odnosa svaka vlast je proizlazila od Svevišnjeg i shodno tome nije bila „neovisna“), nego prije svega kao papinsko prihvaćanje hrvatskog vladara, njegovih podanika i područja njegova vladanja u krug i okrilje rimske Crkve.
Stoga, iako je pismo pape Ivana VIII. Knezu Branimiru neosporno važan dokument za hrvatsku ranosrednjovekovnu povijest, ono ne može biti pojednostavljeno tumačeno kao prvo međunarodno priznanje ranosrednjovjekovne hrvatske države i dokaz njene samostalnosti. Naprotiv, temeljem analize tzv. Trpimirove isprave s polovice 9. stoljeća (dakle, prije Branimirove vladavine) već i vladavinu kneza Trpimira slobodno možemo smatrati dokazom određene hrvatske državne samostalnosti jer on sebe naziva Dei gratia dux Chroatorum (Božjom milošću knez Hrvata) čime jasno naznačuje da iznad njegove vlasti stoji samo Bog, tj. da je njegova vlast samosvojna.”, prenosi Indexov znanstveni novinar tumačenje stručnjaka za hrvatsku srednjovjekovnu povijest.
