Geoinženjering je stvaran, ali chemtrails nisu, usprkos teoretičarima zavjera

Ana Benačić

Geoinženjering je stvarna i kompleksna tema. Time je, naravno, osuđena na vlastitu grupu pseudoznanstvenika s pripadajućim teorijama o namjernom i već upogonjenom ni manje ni više nego planskom i tehnološki zasnovanom – genocidu.

“Oni zemlju spašavaju od ‘globalnog zatopljenja’ kažu, a zapravo samo žele manipulirati vremenskim obrascima kako bi dominirali Zemljinim resursima”, kazao je u intervjuu za Natural News, Michael Murphy, čovjek koji je snimio film pod nazivom “What in the World are They Spraying?” (Što oni to prskaju po svijetu?), a kojim je milijune ljudi probudio iz dubokog sna u kojem su zapeli prihvaćajući sve što im se kaže zdravo za gotovo.

Ovako, naime, jedan portal našeg govornog područja preporučuje spomenuti film o izmišljenom fenomenu chemtrails, uz iznošenje niza drugih tvrdnji o kontroli uma, porobljavanju čovječanstva i ubijanja ljudi, koje ćemo zasad ostaviti po strani.

Upravo chemtrails dominira raspravom o jednom vidu geoinženjeringa, a koji se tiče umjetnog stvaranja oblaka zbog refleksije sunčeve svjetlosti natrag u svemir, kako bi se snizila temperatura na Zemlji. Ono što tim teoretičarima zavjere neprestano izmiče jest činjenica da zračni promet povećava lokalnu temperaturu, čime je efekt hlađenja tim nimalo gustim trakama ledenih oblačića, koji niti ne bacaju značajnu sjenu na površinu Zemlje –  zanemariv. Od leda su, naime, stvarno sastavljene te “zastrašujuće” pruge po nebu: stvara ih susret toploga i vlažnoga zraka s hladnim. Moguće je čak po vremenskim uvjetima predvidjeti gdje će nebo koji dan biti više išarano crtama, a gdje manje: ako avion prođe pored već formiranih cirusa, trag će biti daleko manje vidljiv, nego ako prođe po vedrom nebu bez oblaka iznad pustinje. A arhivske fotografije nam dokazuju da su postojale davno, davno prije pojave teoretičara zavjere i izmišljanja riječi chemtrails; konkretan je primjer fotografija snimljena na Filipinima 1940. godine.

Objašnjavanje ovog nebeskog fenomena, koji neprestano “inficira” raspravu o geoinženjeringu, traje (pre)dugo, a sudeći po zakašnjelim reakcijama na klimatsku krizu, nije teško zamisliti da nam se približava dan kada će se zbog privremenog sniženja temperature, kupovine vremena i sanacije štete, blago rečeno kontroverzna ideja o ubrizgavanju reflektirajućih čestica u atmosferu učiniti vrlo dobrom.

Na projektu obrane od topline ovim putem već rade, primjerice, Harvardovi znanstvenici, polako već naviknuti na prijetnje smrću od strane pobornika teorije o “chemtrailsima”. Iako se oni idejom bave od početka devedesetih, eksperiment kontrolirane preturbacije stratosfere (Stratospheric Controlled Perturbation Experiment, SCoPEx) tek se ove godine iz laboratorija seli u atmosferu i prilično je transparentno izložen javnosti na službenim stranicama tog sveučilišta. Napomenimo i da su atmosferski eksperimenti, primarno u vojne svrhe, ograničeni međunarodnim ugovorima.

SCoPEx podrazumijeva proizvođenje umjetnih oblaka napravljenih upumpavanjem sulfata u atmosferu, po uzoru na vulkanski oblak, i/ili kalcijevog karbonata, konkretno uvođenja jednog kilograma krute tvari koja bi se raspršila i stvorila umjetne oblake. Početkom ’90-ih, točnije snažnom erupcijom Mount Pinatuba na Filipinima 1991. godine, znanstvenici su otkrili da vulkanski oblaci snažno reflektiraju sunčevu svjetlost te vode snižavanju temperature na površini planete. Oblak nastao tom erupcijom doveo je do procijenjenog sniženja globalne temperature za 0,6 stupnjeva Celzijevih, a kako je znanost i tada itekako bila upoznata s klimatskim promjenama, započeta su i istraživanja za stvaranje umjetnih oblaka nalik vulkanskim.

Osim sulfata, razmatra se i mogućnost proizvodnje oblaka prskanjem morske vode u atmosferu (BBC). Toj vrsti geoinženjeringa potporu je dao i milijarder Bill Gates, čija je fondacija sufinancirala začetke MCB projekta i izazvala negativne reakcije javnosti zbog nepredvidivosti poigravanja atmosferom.

Aluminij

Ovdje se može primijetiti da ni MCB Project, ni SCoPEx niti ovlaš ne spominju ubrizgavanja aluminija u atmosferu, koji je u fokusu Murphyjevog filma. Upravo se aluminij, poučava nas Murphy i njegov glavni sugovornik, teoretičar zavjera Edward Griffin, navodno već desetljećima masovno prska po članicama NATO-a – ne samo vojnim, nego i civilnim zrakoplovima – e da bi “elite” iliti “oni” zatrovali tlo i vodu, uspostavili kontrolu nad našim mozgovima, a ljudima, uz ostale pošasti, priskrbili i Alzheimerovu bolest te porast respiratornih bolesti, koje su u godinama nastajanja filma zapravo izbile na više mjesto ubojica u Americi zbog pada broja umrlih od moždanog udara, a ne zbog značajnog povećanja broja umrlih zbog bolesti dišnih puteva.

CDC

Nikada u medicini nije dokazana veza između bolesti i tzv. chemtrailsa.

Aluminij jest štetan je za kvalitetu tla i za ljudsko zdravlje u visokim dozama, što ga ne čini drugačijim od brojnih drugih tvari u prirodi, no neobično je oružje globalnog genocida. Najrasprostranjeniji je metal u prirodi, ne samo u tlu, nego i u zraku te u vodi i to će ostati tako sa prskanjem i bez njega. Vrijednosti koje Murphy spominje u filmu ne odskaču od normalnih, kao ni od onih izmjerenih prije priče o chemtrailsima. Kako je praktičan i kao ambalaža brojnih proizvoda, to ga čini još prisutnijim u neposrednom ljudskom okruženju. Osim toga, veći unos aluminija mogu očekivati osobe koje piju određene lijekove, žive u urbanim sredinama, jedu puno sira ili žive u blizini tvornica koje obrađuju aluminij (CDC). I da, postoji i zatrovanje okoliša putem otpada, no, Murphy se time ne bavi, kao ni stvarnim emisijama koje ima zračni promet – najprljaviji način transporta. Naime, u 2017. godini letjelo je tek 3 posto stanovništva svijeta, a zračni promet zauzeo je impozantnih 2 posto globalnih emisija CO2 (po nekim procjenama i do 3,5 posto), a to čak i nije jedina štetna tvar koju avionsko gorivo ispušta (DW).

No, i umjesto pritiska na aviokompanije ili rasprave o snižavanju temperature uplitanjem čovjekove ruke u atmosferu, mit zvan chemtrails uporno živi, premda je razobličen nebrojeno puta od strane znanstvene zajednice. Časopis Nature je tako utvrdio da čak 40 posto Amerikanaca vjeruje da je ova teorija zavjere djelomično ili u potpunosti istinita.

Ostali načini čovjekova “ovladavanja prirodom” i klimom

Ostale vidove geoinženjeringa u svrhu obuzdavanja klimatske krize ćemo samo nabrojati. Carbon capture and storage (CCS), odnosno vađenje ugljičnog dioksida iz atmosfere uz pomoć više različitih kemijskih reagensa i njegova podzemna pohrana, prilično je skup i ograničen proces, koji je već pokrenut u pojedinim zemljama svijeta. Veći dio nalazi se na teritoriju SAD-a i smješteni su uz industrijske pogone s velikim emisijama CO2, većinom namijenjene za ekstrakciju fosila. Industrija je, naime, najveći zagađivač atmosfere.

Ovoj još uvijek dosta skupoj metodi se suprotstavlja jednostavnija i jeftinija reforestacija, odnosno sadnja šuma. Stabla su prirodni usisivač CO2, a jedan od razloga klimatske krize je upravo njihova nemilosrdna sječa. Osobito je opasno uništenje prašuma, poglavito Amazone, koja je pod novim pritiskom dolaskom Jaira Bolsonara na vlast u svrhu proširenja poljoprivrednih površina, te malezijskih džungli zbog uzgoja palminog ulja.

Sljedeća metoda je “gnojenje” sljedećeg velikog predatora CO2 – oceana – željezom. Ispuštanje željeza pojačava rast algi koje usisavaju CO2. Iako je nekoliko “hrabrih” pojedinaca već pribjeglo tom vidu tehnološkog rješavanja globalnog pregrijavanja, ova metoda opravdano je pod sumnjom da bi mogla dodatno poremetiti prirodni tok života u oceanima, zakiseliti ih i time ubrzati odumiranje života u njima. A time bi se uništio i ovaj ogroman štit Zemlje od emisija stakleničkih plinova.

Hoće li čovječanstvo odustati od geoinženjeringa i pravovremeno se početi baviti rješavanjem emisija, preostaje vidjeti u sve kraćim rokovima koje pred nas postavlja ne više samo znanost, nego i priroda. Nezapamćeno topljenje leda na Arktiku u lipnju 2019. godine trebalo je već uzbuniti međunarodnu zajednicu dovoljno da se čuje za neko masovnije gašenje fosilnih elektrana ili odustajanje od bušotina. No, to se nije dogodilo, usprkos metanu koji je zauvijek izašao iz permafrosta u atmosferu ili ledu, koji je nestao i teško će se vratiti u istom obujmu, da bi nas svojom bjelinom, baš poput oblaka, čuvao od privlačenja Sunčeve svjetlosti.

Iako ih ima puno, možda je najjači argument protiv geoinženjeringa u svrhu obuzdavanja klimatskih promjena to što on pruža ljudima privid da imaju više vremena za zabušavanje i nerješavanje stvarnoga problema. To dovodi do daljnjeg gomilanja ugljičnog dioksida, metana i drugih stakleničkih plinova, koje će biti jednako teško izvaditi iz atmosfere, baš kao i bilo koju tvar koju će ljudi samouvjereno upumpati duboko u oceane ili visoko u zrak.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Želite nas upozoriti na neodgovorno ponašanje političara? Pišite nam na info@faktograf.hr ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.


Iz kategorije "Provjera točnosti"