Ovih se dana društvenim mrežama ponovno masovno širi članak iz 2017. godine objavljen na portalu Dnevno. Radi se o huškačkom tekstu protiv izbjeglica nastalom nakon slučaja napada tražitelja azila na 40-godišnjakinju u zagrebačkim Dugavama.
Najprije treba reći da napad nazivaju pokušajem silovanja, dok ga je policija okarakterizirala kao bludne radnje. Nadalje, Ministarstvo unutarnjih poslova se s portalom razilazi i oko tvrdnje da “broj silovanja u Zagrebu raste”. Povodom istoga događaja, što je prenio Jutarnji list, MUP je naveo da se bilježi pad od 20 posto kaznenih djela protiv spolne slobode, ali i da se, kao glavni akteri takvih (ne)djela, najmanje pojavljuju stranci, a u što spadaju i tražitelji azila. Pokušavajući dokazati da “Zagreb drhti” i da “migranti napadaju žene”, Dnevno se, među ostalim, poslužio statistikama za prvih šest mjeseci 2015. godine, koje jesu točne. No, pritom nije jasno što se time dokazuje, budući da je tek u rujnu te godine izbjeglička ruta sa Srbije i Mađarske preusmjerena na Hrvatsku.
Intuitivni prijevod arapskog
Članak objavljen na Dnevnom vrvi rasističkim konstrukcijama, od kojih ćemo izdvojiti “kulturu silovanja”, čiji je navodni dio “igra silovanja”, odnosno “taharrush gamea”.
“Taharrush je ‘igra’ koja se igra u bliskoistočnim zemljama u kojima skupine Arapa okružuju žene i djevojke i seksualno ih maltretiraju hvatajući ih za genitalije i kidaju s njih odjeću”.
Ne radi se ni o kakvom “brendu” ili posebnoj arapskoj sintagmi koja bi sugerirala da je takvo nešto uvriježeni običaj ili dio navodne kulture silovanja. “Taḥarrush jamāʿī” se doslovno prevodi kao “grupno napastovanje”, što su dvije riječi koje postoje u velikoj većini svjetskih jezika. Egipatski izgovor je “taḥarrush gamāʿī” ili “gama’ei”, što tek nalikuje na englesku riječ za igru, “game”. Ova sličnost donekle objašnjava veliki broj napisa na engleskom jeziku, koji uključuje izraz “rape game” ili “igra silovanja”. Radi se o zlonamjernom, “intuitivnom arapskom”, kojim se zlonamjerno učitava tradicija grupnog seksualnog zlostavljanja te njena specifičnost za arapsko podneblje.
Izraz se povezuje prije svega s Egiptom i tzv. “Crnom srijedom” u vrijeme protuvladinih demonstracija 2005. godine. Osim što je policija tukla prosvjednike, protiv ženskih je prosvjednica iskorišteno oružje masovnog seksualnog zlostavljanja. Policija tada nije napravila ništa da bi žene zaštitila od ovakvih nasrtaja, da bi se osam godina kasnije dokazalo da su počinitelji bili agilni zagovarači režima egipatskog vladara Hosnija Mubaraka. No, ono što je trebalo zastrašiti žene, zapravo ih je motiviralo, pa se o napastovanju u Egiptu nakon toga sve manje govorilo u eufemizmima, poput “flertovanja”. Ipak, ovaj tip nasilja, koji ne samo da nanosi bol ženi, već je stavlja u sukob s “obeščašćenom” obitelji, ponovio se i na demonstracijama 2011. te u godinama nakon svrgavanja Mubaraka.
Terminom se 2016. godine bavio novinar Huffington Posta, zato što je ušao u medijsku upotrebu nakon novogodišnjih grupnih napada na žene u Kölnu i drugim gradovima u Njemačkoj. Osvrnuo se i na članak akademika Josefa Joffea u Wall Street Journalu, koji je napisao da se ni mladi kršćani ne ponašaju primjereno kada se kreću u čoporima, ali “njihova kultura nema riječ za taharrush gamea, koja se prakticira u nekim arapskim zemljama”.
“Naravno da njihova (arapska) kultura ima riječ za ‘taharrush gamea’: a riječ je ‘grupno napastovanje’. Ali kada se koristi arapski izraz to zvuči strašnije i egzotičnije, sugerira da se radi o bezvremenskom dijelu nepromjenjive arapske kulture. Pripisivanjem tog fenomena toj kulturi autor implicira da bijeli muškarci ne zlostavljaju žene ili sudjeluju u grupnim silovanjima – što je potpuno neistinit zaključak”.
Podsjeća i da je seksualno zlostavljanje žena na Oktoberfestu toliko razmahano da festival već godinama osigurava “skloništa” za žene.
Švedska i “rast broja silovanja preko 1000 posto”
No, nakon što je arapskim zemljama učitala kulturu silovanja, autorica Z.K. “zemljom silovanja” proglašava državu koja je još 1965., među prvima na svijetu, kriminalizirala silovanje u braku, a danas je, recimo, jedna od rijetkih država čije zakonodavstvo progoni mušterije, a ne prostitutke. Ta “zemlja silovanja” je Švedska.
Naime, točno je da broj prijavljenih silovanja raste u Švedskoj, ali ne brzinom koja se ovdje implicira, niti su generalne statistike koje objavljuje Švedska lako usporedive s drugim zemljama. Naime, portal navodi da “prema istraživanju iz 2010. godine Švedsku je s 53,2 slučaja silovanja na 100.000 stanovnika nadmašio jedino Lesoto u južnoj Africi s 91,6 slučaja silovanja na 100.000 stanovnika.”
Po istoj logici, naime, “zemlja otmica” ne bi bila ni Kolumbija s 0,6 niti Meksiko s 1,1 otmicom na 100 tisuća stanovnika, već Australija sa 17 i Kanada sa skoro 13.
Obmanjujuće usporedbe
O dugogodišnjim naporima švedskih vlasti da smanje broj neprijavljenih silovanja, a koja su urodila plodom, pisali smo i lani, kada je uoči izbora u toj zemlji počela cirkulacija horor priča o Švedskoj u hrvatskim medijima.
“Broj prijavljenih silovanja jest porastao u Švedskoj. Ali definicija silovanja se proširila vremenom, što otežava usporedbu brojki. Također je obmanjujuće uspoređivati brojke s onima u drugim zemljama, budući da se brojna djela smatrana silovanjem po švedskim zakonima ne vode kao silovanje u drugim zemljama…. Ako žena u Švedskoj prijavi da ju je silovao muž svake noći tokom godinu dana, to se broji kao 365 odvojenih napada; u većini drugih zemalja ovo bi se registriralo kao jedno silovanje ili se ne bi registriralo uopće”, objašnjava vlada Švedske, dodajući da se zemlje dramatično razlikuju u spremnosti žena da prijave silovanje. Koliko je to važno, govori i procjena da u Hrvatskoj na jednu prijavu ide 15 do 20 neprijavljenih silovanja.
Švedska, za razliku od nekih zemalja, broji ova kaznena djela ovisno o izrečenom prilikom kontakta s policijom, a ne kada se donose (osuđujuće) presude, ali i da je broj silovanja u trenutku najvećeg priljeva izbjeglica 2015. godine bio u padu. Sa 6,697 u 2014. pao je na 5,918 u 2015. godini, sličnoj 2009.; s tim da tu pretkriznu 2014. nije nadmašila ni 2016. godina.
A upravo tu 2014. godinu koristi i Dnevno, tvrdeći da je to posljedica činjenice da je prošlo “četrdeset godina nakon što je švedski parlament jednoglasno odlučio promijeniti nekad homogenu Švedsku u multikulturalnu zemlju”:
“U godini 1975. policiji u Švedskoj je prijavljen 421 slučaj silovanja; 2014. godine 6620. Radi se o povećanju od nevjerojatnih 1472%”.
Točno je da je umnogostručen broj prijava silovanja. Ono što se iz te brojke ne vidi, ponovo je spremnost na prijavu zločina. Rastuću krivulju, naime, bilježi i Škotska u razdoblju od 30-ak godina, što istraživači tumače promjenama u zakonodavstvu.
Mizoginija i seksualno nasilje nisu stvari koje se smiju relativizirati, ni kada govorimo o zemljama sa zavidnom razinom rodne ravnopravnosti, a kamoli o onima sa snažnim patrijarhalnim pritiskom na žene. U slučaju Švedske, pa i svake druge zemlje koja pruža utočište izbjeglicama, počinitelji ovih grozomornih zločina čine maleni udio u njihovoj populaciji. Osim toga, njima ne prijeti samo kazna zatvora, nego i deportacija, za razliku od “domaćih” silovatelja i ubojica.
