Premijer Andrej Plenković protekla je dva dana imao prilike uživati u društvu desetak šefova država ili vlada te drugih članova Kongresa Europske pučke stranke na velikom stranačkom skupu u Zagrebu. Održavanje izbornog kongresa najveće grupacije u Europskom parlamentu upravo u Zagrebu za HDZ je veliko vanjskopolitičko postignuće, a koje za domaći teren povezuju i s tridesetom obljetnicom osnutka stranke.
Kroz cijeli skup i prigodne govore i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i njegovih stranačkih uglednih kolega provlačilo se kako je organizacija ovog događaja odlična uvertira za predsjedanje Hrvatske Vijećem EU koje počinje u siječnju. Zbog vremenski bliskog početka predsjedanja, Plenković je u jednom trenutku uvodne konferencije za novinare dodao kako „ima onih koji minimaliziraju predsjedanje i misle da se to događa tek tako“ te konstatirao: „to nije nešto što se događa tek tako“.
Kad je riječ o predsjedanju – riječ je o dvije dimenzije koje hrvatski vladajući političari u svojim nastupima miješaju. Jedno je pitanje može li se sama činjenica da će Hrvatska predsjedati Vijećem EU smatrati velikim vanjskopolitičkim uspjehom ove Vlade, a drugo je može li se predsjedanje Vijećem EU smatrati važnim poslom.
Predsjedanje nije vanjskopolitički uspjeh, nego stvar rotacije
Vezano za prvo, treba jasno reći kako predsjedanje nije nikakav vanjskopolitički uspjeh, već obična stvar rotacije unutar država članica.
Odluka da će Hrvatska predsjedati Vijećem EU od početka siječnja 2020. godine službeno je donesena još 26. srpnja 2016., dakle, za vrijeme tehničke vlade premijera Tihomira Oreškovića koja se baš nije mogla pohvaliti dobrim imidžem u europskim razmjerima. Ta odluka, dakle, nikako se ne može uvrstiti u zasluge Plenkovićeve vlade koja je formirana tri mjeseca kasnije. Ona je direktna posljedica tada svježe referendumske odluke Velike Britanije da će napustiti Europsku uniju.
„Slijedom odluke Velike Britanije da odustane od predsjedanja Vijećem u drugoj polovici 2017. godine, Vijeće je odlučilo da druga predsjedavanja pomakne za šest mjeseci unaprijed, počevši od 1. srpnja 2017. Odlučilo je, također, da doda Hrvatsku koja još nije bila članica u vrijeme kada se donosila originalna odluka o redosljedu i to za razdoblje od siječnja do lipnja 2020.“, navodi se u spomenutoj odluci koja sada pokriva raspored do kraja 2030. godine. Na mjesto Velike Britanije tada je uskočila Estonija koja je trebala biti na redu početkom 2018. godine, a pomicanjem svih zemalja za šest mjeseci unaprijed oslobodilo se mjesto i za Hrvatsku.
Treba također reći i kako je važna uloga predsjedavajuće zemlje donekle smanjena od kada je 1. prosinca 2009. godine na snagu stupio Lisabonski ugovor.Tim je ugovorom Europsko vijeće službeno priznato kao institucija EU koja je dobila svog predsjednika u mandatu od 30 mjeseci, a koji se može i obnoviti. To je dugotrajno predsjedništvo zamijenilo dotadašnji sustav šestomjesečne rotacije, a kako bi se poboljšali kontinuitet i usklađenost rada Europskog vijeća.
Uloga predsjedavajuće zemlje smanjena je i, također slijedom Lisabonskog ugovora, uspostavom dužnosti Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku koji sada predstavlja Uniju prema van, a što je također ranije bila zadaća predsjedavajuće zemlje.
Predsjedanje neće obilježiti hrvatski prioriteti nego naslijeđena pitanja
No, bez obzira na smanjen obim, i dalje zemlja koja preuzima predsjedanje Vijećem EU preuzima veliku odgovornost, diktira vrijeme i pomaže pregovore o vrućim temama koje obilježavaju pojedino razdoblje.
Formalno, Hrvatska je odredila svoje prioritete, ali oni su, namjerno ili ne, toliko široko postavljeni da u svojoj osnovi ne znače zapravo ništa: Europa koja raste i koja se razvija, Europa koja povezuje, Europa koja štiti svoje građane i Europa koja je globalno utjecajna. Središnji događaj predsjedanja Hrvatske bit će sastanak na vrhu u svibnju u Zagrebu, a premijer Plenković očekuje da će se na susretu čelnika EU i predstavnika država Jugoistočne Europe odrediti dinamika njihovog daljnjeg primicanja EU.
Međutim, bez obzira na definirane prioritete Hrvatske, odnosno prioritete trija u kojem se Hrvatska našla, a čine ga Rumunjska, Finska i Hrvatska, u razdoblju hrvatskog predsjedanja na redu će biti naslijeđena pitanja, od kojih brojna koja su trebala biti riješena ranije. Ironija sudbine je kako bi se u mandatu Hrvatske – koja je predsjedanje na početku 2020. dobila upravo zato jer se Velika Britanija 2017. željela koncentrirati na svoj izlazak – još uvijek trebao dogovarati izlazak Velike Britanije iz EU.
Tijekom hrvatskog predsjedanja dogovarat će se i višegodišnji financijski okvir EU i to u okolnostima u kojima će se tek uštimavati nova Europska komisija i novi Europski parlament. Kad Hrvatska preuzme predsjedanje, novi povjerenici će, u najboljem slučaju, iza sebe imati tek jednomjesečni staž. Također, bez obzira na najave kako će se u Zagrebu postaviti budućnost procesa proširenja na Jugoistočnu Europu, veliko je pitanje kako će se nakon novih prijedloga francuskog predsjednika Emmanuela Macrona taj proces ubuduće odvijati.
Suradnja s Njemačkom
Hrvatska u predsjedanje ulazi u triju s Rumunjskom i Finskom, ali taj se vremenski raspored nije poklopio i s ritmom zaključenja jednog i početka novog razdoblja pa je logična suradnja s državom koja će završavati 2020. godinu – Njemačkom. Na sastanku s kancelarkom Angelom Merkel u Zagrebu kao pitanja na kojima dvije zemlje surađuju spomenuto je upravo definiranje financijske omotnice te potpora Njemačke daljnjem širenju EU, odnosno otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Kao finalni rezultat dobre suradnje s Njemačkom, Plenković se nada da će tijekom njemačkog predsjedanja doći i politička odluka vezana za ulazak Hrvatske u Schengen.
Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta “Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021”. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Faktograf.hr i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.
