Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posmrtno je dodijelila u petak novo odličje Velered predsjednika Franje Tuđmana s lentom i Danicom, zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću.
Govoreći o predsjedniku Tuđmanu, predsjednica je rekla da danas “izravni izborni legitimitet primljen od hrvatskih državljana, a posebice predsjednička prisega, svakog hrvatskog predsjednika politički i moralno jednako obvezuju tu najvišu državničku dužnost obnašati onako kako je to činio Franjo Tuđman – savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana”.
Istaknula je i da je predsjednik Tuđman kao državnik u Kuhariću imao iskrenog prijatelja, kako u potpori temeljnim ciljevima svoje politike tako i u kritičkoj riječi, kao čovjek i kao vjernik, posebice u posljednjem razdoblju svojega života.
Između bivšeg predsjednika Tuđmana, čije ime novo odličje nosi, i kardinala Franje Kuharića koji je prvi to odličje posmrtno primio nisu uvijek vladali idilični odnosi, na što se vjerojatno predsjednica referira kada spominje „kritičke riječi“.
Kuharić je devedesetih uporno zazivao kraj rata
Nadbiskup Kuharić u svojim apelima tijekom rata u Hrvatskoj i BiH zazivao je mir i poštivanje ljudskih prava svih, neovisno o vjeri i naciji, što nije uvijek odgovaralo politici hrvatskog vrha predvođenim Franjom Tuđmanom. Prijelomni trenutak u njihovim odnosima bio je javni apel koji je Kuharić uputio u svibnju 1993. za vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH.
„Svim sukobljenim stranama u Bosni i Hercegovini u ime vjere u Boga Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, upućujem hitan poziv da obustave neprijateljstva i da izgrađuju život međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, koja je i član Ujedinjenih naroda, na načelima: sloboda za sve, pravednost među svima, poštivanje nacionalnih i ljudskih prava bez ikakve pristranosti!“, pozvao je Kuharić, uz konstataciju kako su „svi narodi jednaki u svome dostojanstvu i pravima i svi imaju pravo živjeti slobodno i sigurno u kraju gdje su se rodili”.
„Poznato je cijelom svijetu da je onaj bezdušni rat nasilje protiv svih tih prava i da ga je potakla osvajačka politika vođa jednoga naroda da se proširi teritorij na račun drugih naroda, da se osvojeni teritorij očisti samo za jedan narod, da se na osvojenim područjima izbriše nacionalna, kulturna i vjerska baština drugih pripadnosti i opredjeljenja. U tom se nasilju čine zločini protiv čovjeka i čovječanstva!
Pozivi međunarodne zajednice i pojedinih država, pozivi poglavara vjerskih zajednica da se obustavi nasilje, da se poštuje tuđe i da se prekine agresija protiv drugih, nažalost, nisu bili uspješni. Da nesreća bude još veća, dogodio se u Bosni i Hercegovini i sukob između onih koji su žrtve napadača, dogodio se rat između Hrvata i Muslimana. I taj je sukob opterećen zločinima, ubojstvima, paležima i protjerivanjem ljudi iz njihovih ognjišta! Taj je rat protiv svakog prava, protiv svake političke mudrosti, protiv slobode jednih i drugih, protiv života jednih i drugih“, poručio je Kuharić te naglasio: „I taj je sukob zločin za koji moraju odgovarati oni koji su ga započeli“ jer „tko god to bio, snosi odgovornost pred Bogom i pred svijetom!“
Kuharić 1993.: suživot Muslimana, Srba i Hrvata u BiH je sudbina te države!
Kuharić je smatrao kako „nema tih ciljeva ni tih interesa, makar se prikazivali opravdanima, koji bi ispričavali zločine“.
„Meni nisu dostupni ni dokumenti ni informacije da bih mogao imenovati objektivnim sudom motive i uzročnike toga sukoba i obostrano izvršenih zločina, ali sve sudionike u tom okrutnom sukobu molim i zaklinjem da obustave neprijateljstva, da uspostave mir u iskrenom i istinskom poštivanju prava svake ljudske osobe, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost“.
Kuharić nastavlja: „Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u međunarodnim odnosima i u svjetskim sredstvima priopćavanja.
Hrvatska, sama žrtva nasilja i opterećena stotinama tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među kojima je većina Muslimana, sada je i sama optuživana za krvavi sukob između Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vlada države Hrvatske o tome ima riječ. Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi. Nikada nije dopušteno činiti zločin protiv tuđeg života, protiv tuđe imovine, protiv dostojanstva drugoga!“
Kuharić zaključuje: „Stoga zaklinjem sve odgovorne njihovom savješću i njihovom djecom, njihovim dobrom i njihovom budućnošću da prekinu sukob i raspolože srca za pravedan mir. Suživot Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini je sudbina te države! Pomiješanost i susreti su neizbježivi! (…) Ljudski se može živjeti s drugima, makar različitima, samo u pomirenju, u dobronamjernom prihvaćanju u međusobnim odnosima, na temelju Božjega načela: ‘Sve, dakle,što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!’ (Mt 7, 12).
Svi sukobljeni u toj strašnoj nesreći, koja sve pogađa, bojte se Boga koji će suditi svaku misao, riječ i djelo!“.
Mate Boban: Nisu na mjestu riječi blagosti
Na taj apel za krajem rata odgovorio mu je Mate Boban, utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Rekavši kako Hrvati nisu taj rat željeli, Boban poručuje “Pričati o suživotu u vremenu rata u najmanju je ruku neukusno. Kad se cijeli svijet digao da izrastavlja i spasi što se da spasiti, nisu na mjestu riječi mlakosti. Treba pomoći i na drugi način, a ne svoj narod stavljati u istu vreću s onim koji ga kolje. Pa dokle smo onda došli? Pitajte svećenike i fratre u Bosni ‘Ima li Bosne?’ Ima je, ima, ondje gdje je Hrvat za nju prolio krv, posijao svoje kosti“.
Kardinal Kuharić nije bio osamljen u svojoj kritici hrvatske politike u BiH i Herceg-Bosni. Podržavali su ga i kardinali Vinko Puljić i biskup Franjo Komarica te čelnik franjevačke povincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović, ali Tuđman je bio sklon u tom pitanju prikloniti se odlukama svog ministra obrane Gojka Šuška koji je uz Bobana vrhu Crkve poručivao da se ne miješa u politiku.
Vrh Crkve u Hrvatskoj i BiH nastavlja uporno pozivati na mir sve do kraja rata u Hrvatskoj i BiH.
Nevoljan primati kritike, Tuđman je zahladio odnose s Kuharićem da bi se ti odnosi popravili tek u vrijeme kada je Tuđman već saznao za svoju tešku bolest i priklonio se vjeri. Tada se u poznoj dobi nekadašnji uvjereni komunist i ateist odlučio i crkveno vjenčati sa suprugom Ankicom, a upravo je Kuharića odabrao da obavi taj sveti sakrament.
