Sezonski radnici, kao i svi drugi radnici, imaju pravo na godišnji odmor. Ako sezonski radnik nije u vrijeme dok je radio iskoristio godišnji odmor, poslodavac mu prema odredbama Zakona o radu treba isplatiti naknadu.
„U pogledu stjecanja prava na godišnji odmor odredbe Zakona o radu ni na koji način ne prave razliku između radnika koji obavljaju sezonske poslove i ostalih radnika“, ističu u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (MRMSOS).
Naime, našeg čitatelja je zanimalo ima li pravo na godišnji odmor „u smislu da mu se on plati“. Kako objašnjava, lani je bio zaposlen šest mjeseci na sezonskom poslu na moru. Poslodavac mu je, navodi, izmirio sve obaveze, ali godišnji odmor nije imao.
Prema Zakonu o radu, godišnji odmor iznosi najmanje četiri tjedna i određuje se za svaku kalendarsku godinu.
Pravo na godišnji nakon mjesec dana kontinuiranog rada
„Da bi radnik ostvario pravo na godišnji odmor, mora ostvariti kontinuitet rada od najmanje mjesec dana kod istog poslodavca“, objašnjavaju iz resornog ministarstva. U praksi to znači da radnik koji je ostvario kontinuitet rada od najmanje mjesec dana, automatski ostvaruje i pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora.
„On se utvrđuje u trajanju od 1/12 ukupnog broja dana godišnjeg odmora koji bi mu pripadao, za svaki mjesec trajanja radnog odnosa“, navode u MRMSOS-u.
Cijeli iznos godišnjeg odmora, odnosno najmanje četiri tjedna, radnik ostvaruje nakon šest mjeseci neprekidnog rada kod poslodavca.
Međutim, postoji izuzetak od tog pravila u slučajevima prestanka ugovora o radu. Tada radnik ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora.
Drugim riječima, radnik koji je imao ugovor na određeno vrijeme u trajanju šest mjeseci i taj mu ugovor poslodavac ne produžuje, ne može koristiti četiri tjedna godišnjeg odmora, već razmjerni dio godišnjeg odmora. Odnosno, dvanaestinu ukupnog broja dana godišnjeg odmora. Tako će i sezonski radnik „koji ima sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, istekom toga ugovora ostvariti pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora“.
U praksi to znači da bi poslodavac radniku koji radni na sezonskim poslovima trebao osigurati korištenje godišnjeg odmora za vrijeme trajanja njegova ugovora o radu. Ako mu je ugovor bio na šest mjeseci, razmjerni dio godišnjeg odmora trebao bi iskoristiti prije no što mu ugovor o radu istekne. Isto se odnosi i na radnika koji je potpisao ugovor, primjerice, na tri ili četiri mjeseca.
O problemu utvrđivanja godišnjeg odmora i ranije smo pisali jer su nam se od početka pandemije koronavirusa čitatelji često javljali navodeći nedoumice oko načina njegova korištenja, odnosno smatrajući da ih je poslodavac zakinuo (1., 2.).
Zakon, podsjetimo, propisuje da radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).
Ako ugovor o radu prestane, za neiskorišteni godišnji isplaćuje se naknada
Radnik se ne može odreći prava na godišnji odmor i umjesto odmora od poslodavca dobiti naknadu. Ako takav sporazum poslodavac i radnik sklope, on se smatra ništetnim.
No, u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je radniku koji nije iskoristio godišnji odmor dužan isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Drugim riječima, radniku kojem je istekao ugovor na određeno vrijeme bez obzira je li riječ o sezonskom ili nekom drugom poslu, poslodavac treba isplatiti novčanu naknadu ako mu nije osigurao korištenje godišnjeg odmora.
To znači i da naš čitatelj ima pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. U njegovom slučaju, riječ je o radu koji je obavljen u 2019. godini. Stoga bi se sa svojim bivšim poslodavcem trebao dogovoriti o isplati naknade za razmjeran broj dana godišnjeg odmora u prošloj godini.
U slučaju da ne postignu dogovor, radnik može sudskim putem zatražiti isplatu svojih potraživanja. Rok za sva potraživanja je pet godina od trenutka kada je radnik zakinut za neko pravo iz radnog odnosa, u što spada i godišnji odmor.
