Samoprozvani arheolog Semir Osmanagić snimio je video u kojem se bavi temom lažno pozitivnih rezultata RT-PCR testiranja, pa tvrdi da je PCR test “totalno nepouzdan”, iznoseći izračune koji su netočni.
Osmanagićev video arhiviran je ovdje. Objavljen je 27. listopada, a u dva dana pregledan je gotovo 80 tisuća puta.
Osmanagićeva čudna računica
Na početku videa Osmanagić spominje rad “Utjecaj lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata u britanskom RT-PCR programu ispitivanja COVID-19”, objavljen 3. lipnja 2020. godine, kojeg potpisuju Carl Mayers i Kate Baker. Pozivajući se na 43 vanjske procjene kvalitete različitih RT-PCR testova korištenih za detekciju drugih virusa, provedenih u periodu od 2004. do 2019. godine, Mayers i Baker navode da su ti testovi imali lažno pozitivne rezultate u rasponu od 0,8 do 4,0%, te za prosjek uzimaju vrijednost od 2,3%. Podatak je zapravo preuzet iz još nerecenziranog rada američkih znanstvenika.
Osmanagić krivo citira podatke, pa kaže da je prosječni postotak lažno pozitivnih rezultata 2,4%, te da su testovi izvođeni od 2014. do 2020. godine (vjerojatni lapsus linguae, s obzirom da kasnije spominje 16-godišnji period).
Zatim Osmanagić kaže da “u septembru 2020. godine britanska vlada je testirala 10 hiljada dobrovoljaca volontera koji nisu imali simptome” i našla “20 sigurno pozitivnih osoba”. Istraživanje koje donosi ovakve podatke nismo uspjeli pronaći.
Dalje, kaže: “Sada kada primenimo ovaj procenat lažno pozitivnih na 10 hiljada dobivamo sledeću cifru: 10 hiljada minus 20 stvarno pozitivnih je 9.980. 2,4% na 9.980 je 230 osoba koju su lažno pozitivne, dakle od 10.000 ljudi imamo 20 pozitivnih plus 230 lažno pozitivnih i ukupan zbir je 250 slučajeva i ta cifra ide u medije”.
Kako se računa udio lažno pozitivnih testova
Matematička računica kakvu predlaže Semir Osmanagić nema nikakvog smisla. Istovremeno tvrdi da je udio lažno pozitivnih rezultata PCR testova oko 2,4% i da su zapravo većina rezultata lažno pozitivni. Do takve je računice Osmanagić došao pogrešnim i nelogičnim računanjem postotnog udjela.
Za početak, 2,4% od 9.980 je 239,52, zaokruženo 240 (a ne 230, kao kaže Osmanagić). No još važnije je da je jednadžba kako je postavlja Osmanagić potpuno pogrešna: postotak treba izračunati na ukupan broj, a ne na preostalih 9.980 testiranih (koji na testu nisu dobili pozitivan rezultat pa tako ne mogu biti ni lažno pozitivni).
Ako je na 10.000 testiranih 20 bilo pozitivnih, kako kaže Osmanagić o tobožnjem istraživanju, to znači da je pozitivan rezultat pokazalo 0,2% ukupno iskorištenih testova. Među tih 20 koji su dobili pozitivan rezultat može biti i manji udio lažno pozitivnih, ali ne može se dogoditi da je broj lažno pozitivnih testova višestruko veći od broja pozitivnih testova.
Prosjek nije uvijek primjenjiv
U radu Mayers i Baker vidljivo je kako prosjek od 2,3% lažne stope pozitivnih ne može biti primjenjiv u svakoj situaciji: za primjer uzimaju podatak za 31. svibnja 2020., kada je u Velikoj Britaniji testirano 100.664 uzoraka.
Po stopi od 2,3%, lažno pozitivno bilo bi 2.315 uzoraka, no tog je dana pozitivno bilo ukupno 1.570 uzoraka (ukupno 1,6% testiranih). Drugim riječima, ako računamo da test u 2,3% slučajeva nužno daje lažno pozitivan rezultat, na ovih bi 1.570 uzoraka bilo 36 lažno pozitivnih testova.
Tobožnje istraživanje iz rujna 2020. godine koje Osmanagić spominje moglo bi se odnositi na blog zapis dr. Michaela Yeadona od 20. rujna, u kojem on postavlja hipotetsku situaciju da je prevalencija virusa u populaciji Velike Britanije 0,1% i da je stopa lažno pozitivnih rezultata 0,8%, što na 10.000 testiranih daje 80 lažno pozitivnih rezultata.
Prediktivnost
Riječ je o računici koja se bavi pozitivnom prediktivnom vrijednošću testa – osim o osjetljivosti i specifičnosti testa (o čemu je Faktograf pisao ovdje), ona ovisi o prevalenciji virusa (1, 2, 3, 4). Za ilustraciju, najbolje je poigrati se interaktivnom grafikom dostupnom na British Medical Journalu (izračun na ukupno sto ljudi/uzoraka). Osjetljivost i specifičnost testa možete držati na istoj vrijednosti, a mijenjati vrijednost u kućici “pre-test probability”.
Mayers i Baker u svom radu iznose podatak da testovi u Velikoj Britaniji “pokazuju osjetljivost i specifičnost preko 95%”. S obzirom da se RT-PCR testovi još uvijek većinom provode na osobama sa simptomima i da nemamo točan podatak o prevalenciji virusa u cjelokupnoj populaciji, “pre-test probability” možemo staviti na 50%. Ovo su brojke koje dobivamo kad pre-test vjerojatnost postavimo na 1% i na 50%:
Greška Osmanagićevog izračuna, po kojem iznosi nevjerojatne brojke i tvrdi da je oko 800.000 lažno pozitivnih rezultata u Rusiji, 250.000 u Njemačkoj, 400.000 u Velikoj Britaniji itd., pogrešan je zbog pretpostavke da je prevalencija među populacijom koja se testira jednaka prevalenciji u cijeloj populaciji. PCR testiranje ne provodi se na cijeloj populaciji; ljudi koji se testiraju većinom su simptomatični i vjerojatno je da je prevalencija virusa među njima veća nego u ostatku populacije.
Svakako, to ne znači da ne treba voditi računa o lažno pozitivnoj stopi testa, jer kako u svom radu napominju Mayers i Baker, “kad samo mali dio ljudi koji se testiraju ima virus, operativna lažno pozitivna stopa postaje vrlo važna”.
Netočne tvrdnje Semira Osmanagića Faktograf je i ranije razotkrivao, a više možete pročitati ovdje.
