„Mi smo otvorili tu temu, okupili povjesničare, imamo dokument u kojem se precizno navodi kako da tretiramo to recentno nasljeđe Hrvatske”, kazao je premijer Andrej Plenković, komentirajući i na taj način današnji odlazak predsjednika Zorana Milanovića s programa obilježavanja 28. obljetnice VRO „Maslenica ’93“.
Predsjednik Milanović, kako je to priopćeno iz njegova ureda, obilježavanje je napustio nakon što je utvrđeno da „u protokolu obilježavanja sudjeluju osobe koje na sebi imaju ustaška obilježja i pozdrav ‘Za dom spremni'”.
Premijer se u nastupu pred novinarima ponovo distancirao od korištenja spornog pozdrava u kontekstu ustaštva, ali i ponovio da su ga neke jedinice koristile u Domovinskom ratu te da je taj natpis legaliziran u vrijeme SDP-a. Za razliku od SDP-a, HDZ je, prema Plenkovićevom shvaćanju, krenuo u rješavanje tog problema preko Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
Ono je na kraju svog formalno jednogodišnjeg rada objavilo dokument pod nazivom „Dokument dijaloga“.
“Taj dokument je nabolje što smo do sada imali o tome, da uvažimo neke realnosti koje postoje, da pokušamo napraviti jasnu distinkciju. A za nekoga nema distinkcije, nego je znak jednakosti. Za jedan drugi dio spektra nije isto – 1991. i 1941. Nije, jednostavno nije. I pokušate na razuman način to limitirati kao jednu vrstu malog izuzetka uz poštovanje onih koji su izgubili život za Hrvatsku, ali to danas više nije bitno – danas je samo bitno simplificiranje, da – ne”, dodao je.
Premijer je kazao i kako je on za „komemoracije, ne za provokacije”. „A provokacija ima koliko hoćete. Tu nemamo dileme, ne bih rekao da je to bilo spontano”, kazao je.
Uz ogradu kako se premijer možda nije stigao baviti incidentom na obilježavanju Maslenice jer se bavio drugim poslovima, činjenica je da je njegov stav o cijelom tom događaju ostao nejasan. Jednako kao što je nejasno kako bi se zapravo trebalo postupiti kada bi se željelo pratiti dokument na koji se Plenković referirao.
Nije, naime, točna premijerova konstatacija kako je riječ o dokumentu koji „precizno navodi kako da tretiramo to recentno nasljeđe Hrvatske“.
Sporni izuzeci
„Dokument dijaloga“ predstavljen je na samom početku ožujka 2018.
Iako je jedan od rezultata rada Vijeća trebao biti konsenzus o nedavnoj prošlosti, to, kako smo ranije već pisali, nije postignuto.
U preporukama koje se odnose na natpis „Za dom spremni“, a koji je zbog ploče u Jasenovcu i bio povod za sastavljanje Vijeća, ono je navelo:
a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jednoznačenjskih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil, nacistički znak kukastog križa, nacistički znak “SS”, četnička kokarda, ustaško “U”, ustaški pozdravi “Za dom i poglavnika” i “Za dom spremni”
b) Vijeće ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe pozdrava “Za dom spremni” zbog okolnosti vezanih uz Domovinski rat, opisanih u četvrtom poglavlju, točki 2. ovog dijela dokumenta (Moguća iznimka od blanketne zabrane).
U iznimci koja se spominje navodi se kako „demokratsko društvo mora poći od nužnosti uravnoteživanja javnog interesa društvene zajednice da se taj pozdrav ne pojavljuje u javnom prostoru, s jedne strane, i prava dijela hrvatskih branitelja na poštovanje vojnih insignija sa spornim pozdravom, pod kojim su se (htjeli to ili ne, slučajno ili namjerno, nesvjesno ili svjesno) oni borili u Domovinskom ratu za demokratsku Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, u opisanim specifičnim okolnostima moglo bi se razmotriti uvođenje iznimke kada je riječ o javnoj uporabi pozdrava ‘Za dom spremni’.
Racionalno je zaključiti da bi ta iznimka trebala biti sadržana u propisima kojima se uređuju prava hrvatskih branitelja, a mogla bi ići u dva smjera: – prvo, ako su pojedine hrvatske vojne formacije, prvotno osnovane izvan regularnih obrambeno-redarstvenih postrojbi Republike Hrvatske, nesmetano koristile taj pozdrav kao “službenu” oznaku na svojim zastavama, grbovima, itd. u razdoblju od 1991. do 1995. godine, ne bi postojala obveza uklanjanja spornog pozdrava s tih insignija; – drugo, buduća dopustivost javne uporabe spornih vojnih insignija morala bi se striktno vezati uz događaje na kojima se, na javnim mjestima (uključujući groblja), odaje poštovanje braniteljima koji su poginuli za Republiku Hrvatsku boreći se pod tim insignijama. Izvan navedene iznimke, uređenje tog pozdrava i dalje bi bilo istovjetno uređenju svih ostalih prima facie spornih obilježja mržnje“.
Već prilikom objavljivanja dokumenta, razni su stručnjaci imali različita mišljenja o napisanom. Ustavni stručnjak Branko Smerdel, navodio je, primjerice, kako se „ne može nešto istovremeno proglasiti neustavnim i ustavnim“ jer „ništa ne može istovremeno biti i zabranjeno i dozvoljeno, niti zakonodavac, niti sud niti Vlada ne mogu prosuđivati kada bi se neka norma Ustava primijenila, a kada se ne bi“. Smerdel je zato još tada zaključio kako „taj dokument nije riješio ništa“.
Dvojbe o legalnosti ostale su iste kao i ranije
Ako su pripadnici HOS-a tamo bili pozvani u sklopu protokola, na tom se događaju, u širem smislu, odavalo i „poštovanje braniteljima koji su poginuli za Republiku Hrvatsku boreći se pod tim insignijama“ (tim više što se u preporukama spominje razdoblje od 1991. do 1995.) pa bi, po takvom tumačenju, njihovo znakovlje moglo bilo legalno, odnosno spadati u ono što Plenković spominje kao “komemoraciju”.
S druge strane, kako ukazuje i povjesničar Miljenko Hajdarović, te postrojbe nisu ni trebale biti u protokolu jer kao takve nisu sudjelovale u akciji Maslenica koja je počela 22. siječnja 1993. godine i provele su je postrojbe Hrvatske vojske i MUP-a, dok je HOS kao takav raspušten 1992. godine . U tom bi slučaju njihov dolazak sa spornim oznakama spadao valjda u ono što Plenković naziva “provokacijom”, odnosno predstavljao bi korištenje zabranjenog “Za dom spremni” van propisanog konteksta.
Iako je Vijeće to sugeriralo, u zadnje gotovo tri godine nije se išlo u “jasnije normativno reguliranje” normi postojećeg prekršajnog i kaznenog zakonodavstva koje bi osiguralo djelotvornu prevenciju i kažnjavanje svakoga tko javno upotrebljava sporna obilježja na način zabranjen člankom 39. Ustava, čime bi se, smatralo je Vijeće, omogućilo da svatko tko pojedina konkretna sporna obilježja upotrebljava ili se njima koristi u javnom prostoru bio u prilici s izvjesnošću predvidjeti posljedice svojih postupaka u praksi.
