Faktograf.hr

Samo činjenice

Stare dezinformacije uoči novog popisa stanovništva

Uoči popisa stanovništva internetom se širi manipulativna i obmanjujuća fotografija o problematici zastupljenosti manjina u zakonodavnoj vlasti.
Foto: Adi Goldstein / Unsplash

Facebookom kruži fotografija (primjer arhiviran ovdje) koja prikazuje tablicu u kojoj je izlistano 20 europskih država, postotak manjinskog stanovništva u tim zemljama te broj zagarantiranih mjesta koja predstavnici manjina imaju u parlamentu.

U tablici je crvenom bojom istaknuta Hrvatska, za koju se navodi da ima 9,6 posto manjinskog stanovništva i zagarantiranih osam mjesta u parlamentu. U desnom donjem kutu tablice stoji natpis “Dijelite!”.

Identičan popis zemalja i pripadajući mu podaci navode se u članku objavljenom na portalu Narod.hr 29. lipnja 2020. godine, uoči lanjskih parlamentarnih izbora.

Podatke o postotku manjina u pojedinim zemljama i zagarantiranim mjestima u parlamentu potrebno je pozornije razmotriti i kontekstualizirati, što nije učinjeno ni u tekstu koji je objavio Narod.hr, ni u recentnim objavama ove tablice na Facebooku.

Niže navodimo primjere različite zakonodavne prakse uključivanja i definiranja nacionalnih manjina među državama koje su navedene u tablici.

Latvija

Prema službenim podacima iz 2016. godine, Latvijcima se izjašnjava 61,8 posto ukupnog stanovništva. Najveće manjinske skupine su Rusi (25,6 posto), Bjelorusi (3,4 posto), Ukrajinci (2,3 posto) i Poljaci (2,1 posto). U Latviji manjinske skupine imaju poseban problem, a taj je da latvijski zakoni o državljanstvu do 2013. nisu dopuštali dvojno državljanstvo. Od izmjena i dopuna zakona o državljanstvu iz 2013. godine, Latvija dopušta svojim državljanima dvostruko državljanstvo s državama članicama EU-a i nizom drugih “dopuštenih” zemalja, ali Rusija (a najveća manjina u zemlji su Rusi) nije na listi dopuštenih zemalja. S obzirom na to da latvijski Ustav predviđa da samo državljani mogu biti zaposleni u državnim službama, osnivati političke stranke i glasati na izborima, velik dio manjinskog stanovništva (pogotovo Rusi) isključeni su iz ovih važnih procesa.

Luksemburg

Prema najnovijim podacima udio manjinskog stanovništva u Luksemburgu iznosi 48 posto, ali tu se zapravo ne radi o nacionalnim manjinama kako ih poznajemo u hrvatskom kontekstu, već o stranim državljanima, od kojih je velik dio u Luksemburg došao na privremeni rad. Zbog posebne strukture Luksemburga kao zemlje (više od 40 posto stanovništva nisu državljani Luksemburga) i česte fluktuacije migrantskih radnika, Luksemburg nije adekvatno uspoređivati s Hrvatskom u pogledu manjinske politike.

Češka

Prema podacima koje navodi organizacija Minority Rights, nacionalnim manjinama u Češkoj izjašnjava se 9,4 posto stanovništva (ne 35,5 posto, kako se navodi u tablici), među kojima su najveće skupine Moravaci (3,7 posto),  Slovaci (1,9 posto), i Poljaci (0,5 posto). Organizacija ističe i kako je, uspoređujući s prethodnim popisima, vidljiv drastičan pad broja stanovnika koji ističu pripadnost nacionalnoj manjini. Dodatno, neke od navedenih manjina (poput Moravaca) nisu nacionalne manjine, već se definiraju kao “povijesno regionalni identiteti”.

Estonija 

Prema popisu stanovništva iz 2000. godine, Estoncima se izjašnjavalo 67,9 posto stanovništva, a glavne manjinske skupine bili su Rusi (25,6 posto), Ukrajinci (2,1 posto), Bjelorusi (1,3 posto). Kao i u slučaju Latvije, u Estoniji postoje specifični problemi sa stjecanjem državljanstva. U 2006. godini, prema podacima koje je objavilo estonsko Ministarstvo vanjskih poslova, 83,6 posto stanovnika Estonije bili su estonski državljani, 7,4 posto bili su državljani drugih država, a 9,0 posto stanovnici “neodređenog državljanstva”. Ovi brojevi, zajedno s podacima za Latviju, bez presedana su za Europsku uniju, jer se odnose na stanovnike bez državljanstva, a ne na državljane trećih zemalja. Zakon o lokalnim izborima usvojen 1993. godine u Estoniji dozvoljava rezidentima koji nisu državljani da glasaju, ali ne i da se kandidiraju za izbore, s čime je povezan neuspjeh političkih inicijativa koje govore ruski jezik (najveća manjina) da postignu zastupljenost u parlamentu.

Bugarska

Prema popisu iz 2011. godine 84,8 posto stanovnika izjasnilo se kao Bugari, 8,8 posto kao Turci i 4,9 posto kao Romi (najveće manjine). U analiziranoj tablici se navodi kriva brojka od 23,1 posto manjinskog stanovništva. Za Bugarsku je važno reći kako u Ustavu uopće nisu uključene nacionalne manjine, a postoje problemi i kod popisivanja stanovništva i manjinskih skupina. U izvješću iz 2014. godine, Savjetodavni odbor Vijeća Europe Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina izvijestio je da su samo tri etničke skupine – Bugari, Turci i Romi – uključene u popis stanovništva, a oni koje se žele izjasniti o drugim identitetima, poput Makedonaca i Pomaka, to uopće ne mogu učiniti.

Nizozemska

Prema podacima koje CIA World Factbook iznosi za 2018. godinu, 76,9 posto stanovništva se izjašnjava kao Nizozemci, a zatim slijede manjine iz EU zemalja (6,4 posto), Turci (2,4 posto), Marokanci (2,3 posto), i drugi. U Nizozemskoj na nacionalnoj razini ne postoje kvote ili rezervirana mjesta za etničke manjine, ali postoje stranke koje zahtijevaju ili teže određenom postotku manjina na listama izbornih kandidata, stoga ciljevi uspostavljeni na stranačkoj razini u pravilu rezultiraju većim brojem manjinskih predstavnika na stranačkim listama.

Slovačka 

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine 80,7 posto stanovnika identificira se kao Slovaci. Ostatak stanovništva čine Mađari (8,5 posto), Romi (2,0 posto), Česi (0,6 posto) i drugi. Slovačka, kao i Bugarska, u svojem ustavu ne priznaje postojanje nacionalnih manjina, već zastupa načelo o “jedinstvenoj naciji”, pa nacionalne manjine nemaju prava koja bi garantirala političko predstavljanje u parlamentu.

Slovenija 

Prema popisu iz 2002. godine Slovencima se izjašnjavalo 83,1 posto stanovništva, a među nacionalnim manjinama i “ostalima” našlo se 16,9 posto stanovništva  (Hrvati 1,8 posto, Srbi 2,0 posto, Mađari 0,3 posto, Talijani 0,1 posto, itd). Međutim, važno je reći kako je u Sloveniji status nacionalne manjine priznat samo Talijanima i Mađarima koji su definirani kao “autohtone nacionalne zajednice“ te imaju po jednog zastupnika u Državnom zboru (parlamentu), dok se Rome definira kao “posebnu” romsku etničku zajednicu. Podatak o 16,9 posto manjinskog stanovništva (koji je naveden i u tablici koja kruži Facebookom) u kontekstu komparacije sa zagarantirana dva mjesta u parlamentu stoga nije točan, jer se zagarantirana mjesta odnose samo na pripadnike talijanske i mađarske manjine, a njih je prema popisu iz 2002. godine ukupno 0,4 posto.

Rumunjska 

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, manjinskim skupinama pripadalo je oko 11 posto stanovništva, od čega su najveće manjinske skupine Mađari (6,1 posto) i Romi (3,1 posto). U tablici koja kruži Facebookom krivo je navedeno da u Rumunjskoj ne postoje zagarantirana mjesta u parlamentu za pripadnike nacionalnih manjina. Izborni sustav korišten u rumunjskom slučaju, proporcionalna zastupljenost (PR) i rezervirana mjesta (RS), pokazao se važnim u osiguravanju predstavljanja manjina u parlamentu. Od svih europskih zemalja, Rumunjska ima najopsežniji i najkompliciraniji sustav rezerviranih mjesta – rezervirano je 18 mjesta za različite manjine kojima je omogućeno posebno parlamentarno zastupništvo.

Litva

Prema podacima koje navodi organizacija Minority Rights, Litvancima se izjašnjava 83,5 posto ukupnog stanovništva, a ostatak od 16,5 posto stanovništva izjašnjava se kao ili kao manjine ili “ostali” (slično podacima koji se navode u tablici, u kojoj stoji podatak od 15,9 posto manjinskog stanovništva). Glavne manjinske skupine u Litvi su Poljaci (6,7 posto), Rusi (6,3 posto) i Bjelorusi (1,2 posto).

Belgija

Belgija je specifičan slučaj zbog velike fluktuacije stranih radnika – samo 2006. godine u Belgiji je bilo milijun pripadnika novih manjina, pretežno iz drugih zemalja EU, što nije usporedivo s hrvatskim kontekstom i definicijom nacionalnih manjina. Strani državljani u Belgiji zauzimaju širok spektar poslova, od visoko plaćenih profesionalnih do slabo plaćenih sezonskih poslova. Od 1970. u Belgiji postoje i podjele zastupništva u parlamentu ovisno o jeziku – predstavnici izabrani na nizozemskom govornom području pripadaju automatski (bez obzira na njihov prvi jezik) grupama koje govore nizozemski, a oni izabrani na francuskom govornom području pripadaju frankofonskoj skupini. Zastupnici izabrani na dvojezičnom području Bruxellesa, mogu odlučiti kojoj skupini pripadaju. Podatke o manjinama u Belgiji, kao i njihovu zastupljenost u parlamentu, stoga je neadekvatno komparirati s Hrvatskom.

Danska

Prema procjenama iz 2018. godine koje je objavio CIA World Factbook, Dancima se izjašnjava 86,3 posto stanovništva (među njima i stanovnici Grenlanda i Farskih otoka), dok su najveća manjinska skupina Turci (1,1 posto). Među ostalih 12,6 posto stanovništva puno je drugih različitih manjina (Poljaci, Sirijci, Nijemci, Iračani, itd), ali i onih koji ne spadaju u službenu kategorizaciju manjina, već samo u “ostale”. U parlamentu su zagarantirana mjesta za dva manjinska predstavnika s Grenlanda i dva za predstavnike s Farskih otoka.

Austrija 

Prema procjenama iz 2018. koje navodi CIA World Factbook, Austrijancima se izjašnjava 80,8 posto stanovništva, a najveće manjine su njemačka (2,6 posto), BiH (1,9 posto) i turska manjina (1,8 posto). Važno je reći kako nisu sve manjine priznate kao nacionalne manjine na način na koji je to definirano u Hrvatskoj, odnosno nemaju sve službeni status manjina. Austriju od 1970-ih do danas obilježava i velik postotak migrantskih radnika, od kojih dio dugo ostaje u kategoriji “ostalog” stanovništva. Dodatno, jednom kada manjine dobiju austrijsko državljanstvo, njihovo manjinsko porijeklo više se ne bilježi u nacionalnoj statistici, što otežava praćenje neizravne diskriminacije na temelju rase ili nacionalnosti.

Mađarska 

Prema rezultatima popisa stanovništva 2011. godine (koji se podudaraju s tablicom koja kruži Facebookom) najveće manjine su bili Romi (3,2 posto), Nijemci (1,9 posto) i Slovaci (0,4 posto). Mađarska u svojem ustavu spominje 13 nacionalnih manjina te im jamči kulturnu autonomiju. U parlamentu postoji državni pravobranitelj, zadužen za zaštitu manjinskih prava. Zastupljenost nacionalnih manjina osigurava i 1.827 lokalnih i 13 nacionalnih manjinskih samouprava.

Finska 

Finska je veoma različit slučaj od Hrvatske – naime, finski informacijski sustav popisivanja stanovništva ne uključuje tj. ne nudi navođenje etničke pripadnosti te se u njemu može naznačiti samo jedan jezik. Već godinama postoje upozorenja stručnjaka kako su potrebne promjene ove politike, jer su pouzdane informacije o etničkom i jezičnom sastavu stanovništva bitan uvjet za provedbu učinkovitih politika i mjere za zaštitu pripadnika manjina i za pomoć u očuvanju njihova identiteta.

Italija 

Italija nema zagarantirana mjesta za predstavnike manjina, ali neki pro-manjinski dodaci izbornim pravilima pokazuju namjeru da manjine budu zastupljene u vladi. U Italiji postoje i različite definicije manjina (naglasak na jezičnim, ne nacionalnim manjinama, službeni status ima 12 manjinskih jezika), ali i problemi s utvrđivanjem manjinskog postotka stanovništva u slučajevima poput romske zajednice, koja je jedna od najvećih etničkih manjina u zemlji, ali značajan udio Roma još uvijek nema talijansko državljanstvo.

Cipar 

Prema podacima koje navodi Minority Rights, glavne manjinske skupine su ciparski Turci (18 posto), Maroniti (0,6 posto) i Armenci (0,3 posto). Ustav Cipra iz 1960. godine zapravo dodjeljuje političku zastupljenost po nacionalnosti. Službeno, Cipar ima jednodomni parlament s 80 mjesta, s 24 mjesta rezervirana za ciparske Turke, a ostatak za ciparske Grke. Turska mjesta ostaju nepopunjena od 1964. godine. To u praksi rezultira time da u de facto parlamentu s 56 mjesta nema predstavništva manjina, iako su maronitskoj, rimokatoličkoj i armenskoj zajednici dopuštena tri promatrača bez prava glasa.

Malta 

Oko 95 posto stanovnika izjašnjava se kao Maltežani, dok su preostali stanovnici uglavnom engleskog ili talijanskog podrijetla (podaci u skladu s tablicom koja kruži Facebookom). Međutim, manjine na Malti imaju drugačiji povijesni kontekst od manjina u Hrvatskoj, pa su drugačija i prava zastupljenosti u parlamentu.

Poljska

U Poljskoj se oko 97 posto stanovništva izjašnjava kao etnički Poljaci. Posljednji poljski popis stanovništva, proveden 2011. godine, prvi je omogućio ispitanicima mogućnost višestruke identifikacije, omogućavajući ispitanicima da odgovore i na pitanje: “Osjećate li da pripadate drugom etnicitetu ili nacionalnosti?”. Rezultati su pokazali da su skupine koje se primarno identificiraju s drugim identitetom uključivale Šleske (1,1 posto), Nijemce (0,2 posto) i Kašube (0,05 posto). Manjine u zemlji klasificirane su u tri glavne kategorije: nacionalne manjine, etničke manjine i regionalne manjine. Iako čine najveću manjinsku skupinu Šlesci nisu službeno priznati kao manjina. Ovakve razlike s klasifikacijom dovode i do razlika s predstavljanjem u parlamentu, pa je Poljska još jedan slučaj koji nije adekvatno komparirati s Hrvatskom.

Poseban slučaj Hrvatske

Otprilike 32 države svijeta koriste rezervirana/zagarantirana zakonodavna mjesta za pripadnike manjina, bilo po rasi, etničkoj pripadnosti, jeziku, vjeri ili teritoriju. U Europi je takvih primjera malo, ali Hrvatska nije jedina zemlja koja ima takvu praksu (u gore analiziranim primjerima vidljivo je da rezervirana mjesta po sličnom principu imaju Rumunjska, Slovenija, Danska, dok je dosta drugačiji kontekst rezerviranih mjesta na Cipru i u Belgiji).

U Hrvatskoj je prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. udio nacionalnih manjina bio 7,6 posto (328.738 pripadnika nacionalnih manjina među populacijom od 4.284.889 stanovnika). U tablici koja kruži Facebookom navodi se podatak od 9,6 posto manjina, koji nije točan.

Hrvatska je poseban slučaj u pogledu predstavništva nacionalnih manjina u Saboru zbog specifičnih povijesnih okolnosti i konteksta razvoja i formiranja zemlje. U radu Četvrt stoljeća hrvatske manjinske politike: razvoj, stanje i prijedlozi za poboljšanje’, objavljenom 2017. godine, Antonija Petričušić, docentica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu objašnjava specifičnu poziciju Hrvatske:

“Premda se hrvatsko manjinsko zakonodavstvo, po opsegu prava koje jamči pripadnicama i pripadnicima nacionalnih manjina, smatra jednim od najsadržajnijih europskih zakonodavnih modela uključivanja manjina u društvenu i političku zajednicu, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je ono pretežito rezultat egzogenog djelovanja – uvjetovanja međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija (najprije radi priznanja samostalnosti Republike Hrvatske, a kasnije stjecanja članstva u Vijeću Europe i napretka u procesu pregovora za članstvo s Europskoj uniji), ne stvar unutrašnjega političkoga kompromisa i intrinzične želje da se urede međuetnički odnosi između većine i mnogobrojnih, Ustavom priznatih nacionalnih manjina.”

Petričušić objašnjava i kako se hrvatska manjinska politika nije počela oblikovati tek u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj, već se, slično kao i manjinske politike zemalja regije, temelji na zasadama kulturne autonomije koju su uživale narodnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Veliki izazov koji je predstojao novoj vlasti bio je kako osigurati prava “novih manjina” koje nastaju raspadom Jugoslavije, a obuhvaćale su građane koji su pripadali kategoriji naroda SFRJ.

Petričušić u svome radu definira četiri razdoblja razvoja hrvatske manjinske politike:

Prvo razdoblje čini proces usvajanja i važenja Ustavnoga zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, koji je donesen u prosincu 1991. godine. Osim što je njegovo usvajanje bilo preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske, tim su se zakonom pokušala riješiti secesionistička nastojanja dijela srpske zajednice, nudeći rješenja u obliku osnivanja autonomnih kotareva u kojima bi Srbi imali značajnu samoupravu pri donošenju odluka na lokalnoj razini u krajevima u kojima su činili većinu.

Drugo razdoblje započinje promjenom vlasti početkom 2000. godine, što rezultira usvajanjem novoga manjinskoga zakonodavstva, ali i promjenom stava prema ostvarivanju prava nacionalnih manjina i nužnosti suradnje s manjinskim političkim elitama. Najprije se donose amandmani na Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina, kao i zakoni o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina te o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, a potom se, na temelju obveza preuzetih članstvom u Vijeću Europe i pri potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, usvaja novi sveobuhvatni i znatno revidiran ustavni zakon. 

Nakon donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u prosincu 2002. godine počinje razvoj inkluzivističke i integracijske manjinske politike, što koincidira sa značajnom konsolidacijom hrvatske demokracije tijekom Račanove vlade, a nastavlja se i Sanaderovom proeuropskom i promanjinskom politikom. I otvaranje pregovora o članstvu 2005. godine zahtijevalo je ispunjavanje niza političkih kriterija, među kojima je i ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Treće razdoblje stoga čini osnaživanje integrativnih učinaka manjinske politike do kojega dolazi radi primjene politike uvjetovanja Europske unije, kada manjinska politika (od političkih elita) biva promovirana kao iskaz maturacije hrvatske demokracije.

Četvrto razdoblje počinje čak i prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već po potpisivanju Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potkraj 2011. godine. Naime, nakon objave rezultata popisa stanovništva potkraj 2012, koji su stvorili osnovu za uvođenje ćiriličnih natpisa na institucijama javne uprave u gradu Vukovaru, eruptiraju zahtjevi za ograničavanjem i uskratom manjinskih prava, posebice prava na ravnopravnu uporabu manjinskog jezika i pisma. Počelo je nizom prosvjeda protiv uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovaru 2012. godine, a kulminiralo zahtjevom građanske inicijative “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara” u prosincu 2013. za raspisivanjem referenduma o povećanju praga za ostvarivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma manjina na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa .

Bliži se novi popis stanovništva

Osim specifičnog konteksta razvoja hrvatske manjinske politike u komparaciji s drugim zemljama, koji nije adresiran u fotografiji/tablici koja kruži Facebookom, važno je obratiti pažnju i na kontekst unutar kojeg se događa širenje ove fotografije, a taj je da se upravo nalazimo u trenutku kada se Hrvatska bliži provedbi novog popisa stanovništva. Popis stanovništva provodi se svakih deset godina, a njime se prikupljaju podaci o broju, prostornom rasporedu i sastavu stanovništva.

Državni zavod za statistiku (DZS), koji provodi popisivanje, na portalu e-Savjetovanje ovoga je mjeseca objavio obrazac prethodne procjene prijedloga izmjena i dopuna Zakona o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u RH 2021. godine, obrazlažući da su izmjene tog zakona nužne s obzirom na probleme s posebnim okolnostima izazvanim pandemijom.

Popis stanovništva tako bi se trebao provesti dva mjeseca kasnije nego li je bilo planirano – umjesto od 1. travnja do 7. svibnja, provedba će trajati od 1. lipnja do 4. srpnja. Novina ovogodišnjeg popisa je i da će se on provoditi u dvije faze – u prvoj samostalnim popisivanjem stanovništva kroz elektronički sustav e-Građani, a u drugoj fazi će to obaviti popisivači i popisivačice na terenu.

 

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.