Faktograf.hr

Samo činjenice

Hoće li djeca kad porastu tužiti roditelje za objavu njihovih fotografija na društvenim mrežama?

Fotografije djece realan su izvor opasnosti, a u budućnosti bi mogle biti i predmet sudskih sporova zbog narušavanja privatnosti.
Pixabay

Hoće li fotografije djece koje roditelji objavljuju na društvenim mrežama u budućnosti biti predmet sudskih sporova zbog narušavanja privatnosti?

Unazad godinu dana sud u Nizozemskoj donio je odluku koja je aktualizirala temu zaštite djece na društvenim mrežama, pitanje oko kojeg još nigdje na svijetu ne postoji jasna sudska praksa. Naime, majka djeteta tražila je da baka koja je na Facebooku dijelila fotografije unuka te iste fotografije ukloni s društvene mreže. Sud je presudio u korist majke, tražeći od bake da fotografije ukloni ili će u suprotnom platiti novčanu kaznu. Majka, koja je htjela zaštiti privatnost svog djeteta, rekla je kako su fotografije objavljene bez njene suglasnosti.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

Nizozemka koja nije htjela eksponirati dijete na društvenim mrežama te se za njegovu privatnost izborila na sudu, međutim, predstavlja rijedak slučaj. Veliki dio roditelja korisnika društvenih mreža redovito na njima objavljuje svoje i djetetove osobne informacije, čime ih, upozoravaju stručnjaci, jednog dana mogu dovesti u rizik.

Sharenting

Koliko je trend uzeo maha možda najbolje govori činjenica da je za njega izmišljena nova riječ.

Sharenting, termin skovan prije desetak godina, pojam je koji je nastao sljubljivanjem riječi parenting (roditeljstvo) i sharing (dijeljenje). Fenomen objavljivanja informacija o djeci širio se paralelno s jačanjem utjecaja društvenih mreža, zbog čega je prije četiri godine Collins Dictionary, riječnik engleskog jezika, sharenting uvrstio u svoj popis riječi. U izvješću britanskog pravobranitelja za djecu iz 2018. godine navodi se kako roditelji, do njegove 13. godine života, u prosjeku objave oko 1.300 fotografija i videozapisa svog djeteta na društvenim mrežama. (Forbes)

Tolika količina osobnih informacija ostavlja takozvani “digital footprint”, odnosno digitalni otisak koji se kasnije može iskoristiti za krađu, diskriminaciju, vršnjačko zlostavljanje u školi itd. Banka Barclays tako upozorava da je sharenting najslabija karika u riziku od online prijevara i krađa identiteta te predviđa da će u budućnosti ono predstavljati dvije trećine prijevara s identitetom s kojima se suočavaju mladi ljudi, a koštati oko 667 milijuna funti godišnje. Također, procjene su banke da će desetljeće roditelja koji previše dijele osobne podatke na mreži, do 2030. godine donijeti 7,4 milijuna slučajeva krađe identiteta godišnje.

Drugim riječima, to znači da roditelji danas objavljuju podatke koji bi jednog dana mogli naštetiti njihovoj djeci. Zašto to rade i kako se djeca mogu zaštiti?

Tko pita djecu?

Svjetskim je tabloidnim medijima prije dvije godine odjeknuo komentar koji je ispod Instagram slike koju je objavila glumica Gwyneth Paltrow ostavila njena kćer Apple. Ispod selfija majke i kćeri, Apple je jasno napisala: “Mama, pričale smo o ovome. Ne smiješ objaviti ništa bez mog pristanka.”

Roditelji, naime, fotografije djece često objavljuju upravo bez njihovog pristanka, naročito kada je riječ o mlađoj djeci.

Tim smo se povodom obratili Pravobraniteljici za djecu Helenci Pirnat Dragičević koja nam je rekla da, unatoč dobronamjernim preporukama i upozorenjima, neki roditelji smatraju da mogu objavljivati slike svoje djece kakve god žele jer to zasad doista nije zabranjeno i da je na roditeljima da odlučuju o tome.

“Njima bih predložila da se zapitaju što će njihova djeca misliti o tim objavama kad budu malo starija i hoće li im biti prihvatljivo da se njihovi roditelji zabavljaju dijeleći njihove snimke i brojne informacije o njihovom životu. Lijepo je vidjeti da roditelji uživaju u svojoj roditeljskoj ulozi i da se djeca osjećaju ugodno i zaštićeno uz svoje roditelje, ali nekim fotografijama koje dokumentiraju tu lijepu bliskost mjesto je u obiteljskom albumu koji ne pokazujemo baš cijelom svijetu”, kaže Pirnat-Dragičević.

Kaže kako je pitanje zaštite privatnosti djeteta (svake osobe mlađe od 18 godina) u Hrvatskoj regulirano tako da se objave podataka o djetetu i djetetovih snimki uvjetuju suglasnošću roditelja, ne navodeći potrebu da dijete bude suglasno s objavom.

“To upućuje na zaključak da se roditelja smatra temeljnim nositeljem zaštite djetetovog najboljeg interesa, a mi često upozoravamo da roditeljska suglasnost nije uvijek u skladu s djetetovim najboljim interesom. Zato smatram da je ovom području potrebno korigiranje i dopuna zakonskog okvira”, kaže pravobraniteljica te dodaje da su nužne i šire društvene akcije, poput provođenja kampanja i sustavnog educiranja roditelja i drugih građana.

Na pitanje je li ured upoznat sa slučajevima narušavanja privatnosti djeteta, pravobraniteljica navodi kako takve pritužbe najčešće dobivaju u situaciji konfliktnih razvoda kad jedan roditelj optužuje drugoga da je objavio djetetove slike na društvenoj mreži bez njegove suglasnosti ili unatoč prethodnome dogovoru da to neće činiti te da su najteži slučajevi kad se roditelji služe snimkama djeteta kako bi „utjecali“ na donošenje sudske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati nakon razvoda.

Pirnat-Dragičević također napominje da njen ured, prateći dosadašnje slučajeve, uočava da se čak ni na državnom odvjetništvu ili na sudu sama povreda privatnosti djeteta ne tretira uvijek kao stvarna povreda prava djeteta koju bi trebalo primjereno kazniti, već se smatra potrebnim utvrditi i je li zbog izlaganja djeteta došlo i do nekih loših posljedica: npr. je li dijete doživjelo uznemirenost, strah ili se osjećalo posramljenim i slično.

“U nekim slučajevima, koje smo sami prijavili državnom odvjetništvu, zapanjila su nas obrazloženja da u situacijama u kojima su objavljene snimke prisilne ovrhe djeteta radi predaje drugom roditelju, takvim objavama ‘nisu povrijeđena prava djeteta’“ jer nije utvrđeno da je dijete bilo uznemireno zbog objave”, kaže pravobraniteljica.

Sudska praksa

Lanu Peto Kujundžić, sutkinju Visokog kaznenog suda i predsjednicu Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež, upitali smo bi li djeca, jednog dana kada napune 18, mogla tužiti svoje roditelje zbog povrede privatnosti, na što nam je odgovorila da je apstraktno to moguće. 

“Kada je riječ o pristanku djeteta na objavljivanje fotografija onda valja reći da dijete ni ne može dati pristanak jer zakonski zastupnik je njegov roditelj. No, kada dijete napuni 18 godina postaje poslovno sposobno i samo odlučuje o poslovima i objavljivanju fotografija. Međutim, uglavnom djeca i kada navrše 18 godina žive u roditeljskoj kući, školuju se i nisu samostalni, već ekonomski ovisni o roditeljima. Ako su djeca bila zanemarena ili zlostavljana, tada će i zamjeriti roditeljima objavljivanje njihovih fotografija koje ih vrijeđaju ili omalovažavaju. Dakle, objava fotografije djeteta – da bi se radilo o povredi privatnosti djeteta – mora kod djeteta izazvati uznemirenost, porugu vršnjaka ili drugih osoba ili na drugi način ugroziti dobrobit djeteta. Kada je riječ o parnicama koje se vode na temu objavljivanja fotografija na društvenim mrežama, onda treba reći da to nije riječ o slučajevima u kojima dijete traži privatnost, nego je bila riječ o razmiricama između roditelja koji su rastavljeni”,  kaže Peto Kujundžić.

Sutkinja pak navodi kako nije svaka fotografija djeteta objavljena na društvenim mrežama – kršenje privatnosti. Kako kaže, zadiranje u privatnost bi bilo kada bi šestogodišnje dijete fotografirali bez donjeg dijela kupaćeg kostima i takvu fotografiju objavili.

“Zadiranjem u privatnost ne bih označila objavljivanje fotografije djevojčice koja se igra, negdje u prirodi, ili fotografiju bebe koja je do grla zakopčana u odjeću i viri joj jedan čuperak. Djetetu mora biti uzrokovana šteta ili nema povrede privatnosti. Nemojmo sad početi razmišljati u smjeru da se više nećemo fotografirati, stvarati uspomene pa i dijeliti fotografije. Zaboravljamo da digitalno doba donosi i dobre stvari – fotografije djece mogu se dijeliti s bakama i djedovima, prijateljima i bliskim osobama. Pitanje je sadržaja, gdje se nalazi fotografija i što ona predstavlja. Privatnost je jako fluidna stvar, svako to tumači na svoj način. Ja bih rekla da treba štiti privatnost djeteta, štititi na način da dijete može normalno odrastati. Je li objavljivanje fotografije majke i djeteta u kolicima narušavanje privatnosti na način da to dijete ne može odrastati i imati normalno djetinjstvo? Ja bih rekla da nije “, kaže Peto Kujundžić.

Zarađivanje na djeci

Pravobraniteljica za djecu navela nam je kako ured ponekad prima pritužbe i prijedloge da se, primjerice, osobama poznatim u javnosti i tzv. influencerima onemogući objavljivanje slika njihove djece na Facebooku i Instagramu, često u sklopu reklamnih kampanja.  U nekim pritužbama postavlja se i pitanje djetetove suglasnosti za roditeljske objave o njemu.

Djeca, naime, zarađuju ozbiljan novac putem Youtube kanala i Instagram profila koje vode njihovi roditelji, s tim da je to područje poprilično neregulirano. Evo i primjera: Cole i Savannah LeBrant roditelji su troje djece koju na dnevnoj bazi snimaju za potrebe svog vlog-a koji objavljuju na YouTube kanalu kojeg prati više od 13 milijuna ljudi. Njihova se djeca pojavljuju i u videima drugih roditelja “prijatelja” s društvenih mreža, kćerka Everleigt ima vlastiti Instagram račun, a često ju se može vidjeti i u sponzoriranom sadržaju na Instagram računu majke Savannah. Jednom su prilikom mladi roditelji snimili tada uplakanu šestogodišnju Everleight koja se sakrivala iza deke jer su joj kao  prvoaprilsku šalu rekli da će joj oduzeti psa. Zbog brojnih kritika, LeBrantovi su izbrisali video.

Kada ih je Guardian upitao odvajaju li dio zarade na poseban račun za Everleight, odgovorili su šutnjom. (Guardian)

Iako platforme poput Youtubea i Instagrama, putem kojih djeca postanu popularna i time primamljiva za marketing, imaju sjedište u Kaliforniji koja ima jedan od najrigoroznijih zakona o dječjem radu u zabavnoj industriji, taj se zakon na područje influenciga – ne odnosi. Takozvani Cooganov zakon donesen je 1939. godine i nazvan je po dječjom glumcu Billu Cooganu koji je s navršenih 21 godinu, očekujući da će moći raspolagati dijelom zarađenog novca,  saznao da to ipak neće moći jer su po tadašnjem zakonu roditelji bili vlasnici zarade svoje djece.

Cooganov zakon to je promijenio, tako da su roditelji morali odvajati 15 posto zarade na račun s kojim bi dijete raspolagalo kad bi napunilo 21. godinu.

S godinama su se uvjeti rada za djecu u zabavnoj industriji poboljšavali, a najveću promjenu donijela je zakonska izmjena iz 1999. godine kojom sva, ne samo 15 posto, zarada od dječjeg rada pripada – djeci.  Preostalih 85 posto roditelji mogu koristiti za brigu o djetetu, bilo da je riječ o kupnji kuće, pokrivanju njihovih troškova ili čak isplaćivanju plaće za upravljanje djetetovom karijerom, ali novac je prvenstveno djetetovo vlasništvo.  (Guardian)

Na tragu tog zakona, u Kaliforniji je sve više mišljenja kako bi se slična regulativa trebala odnositi i na Youtube i Instagram, odnosno, glasova koji  zahtijevaju da djeca koja se pojavljuju u unovčenim videozapisima imaju pravo na dio prihoda od vlasnika računa. Najčešće je to roditelj djeteta jer platforme ne dopuštaju mlađima od 13 da imaju profile.

Budući da zarađivanje na račun djece putem društvenih mreža nije regulirano ni u SAD-u, za pretpostaviti je da je od zakonskog uređenja takvih radnih odnosa i Hrvatska daleko.

Zbog toga samo pitali i sutkinju Peto Kujundžić može li se takva praksa, zarađivanja na djetetu preko društvenih mreža, nazvati iskorištavanjem djece.

“Ako je riječ o normalnim roditeljima koji tako zarađuju, i koji će se brinuti o djetetu, onda ne vidim razloga da je to nešto loše. Zaboravljamo da brinuti se o djetetu znači i plaćati stan, režije, hranu. Možda bi to bilo negativno kada bi se ustanovilo da se roditelji ne brinu o djetetu, a zarađuju na njemu. Onda bi to bilo zanemarivanje. Ujedno, ako bi pokazivanje djeteta bilo radi pornografije ili pozivanja na nedolično ponašanje, tada je to zlostavljanje djece, iskorištavanje njihove slike “, rekla je Lana Peto Kujundžić.

Koje su realne opasnosti?

Predviđajući razmjere krađa identiteta koje bi mogao uzrokovati upravo sharenting, Barclays navodi kako se podaci koje roditelji otkrivaju na društvenim mrežama (imena, godine i datume rođenja iz rođendanskih poruka, kućnih adresa, mjesta rođenja, djevojačkog prezimena majke, škola, imena kućnih ljubimaca), a koji će i dalje biti dostupni kad mladi dođu u odraslu dob, mogu koristiti za lažne zajmove ili transakcije kreditnim karticama te prijevare putem mrežne kupnje. Međutim, isti detalji mogu se koristiti i u puno gore svrhe – one pedofilske te ucjenjivačke.

Tomislav Ramljak iz osječkog Centra za nestalu i zlostavljanu djecu kaže da se u slučajevima vršnjačkog nasilja fotografije najčešće preuzimaju s društvenih mreža, da bi se potom koristile za ismijavanje i ruganje.

Isto tako, te se fotografije mogu iskoristiti za stvaranje lažnih profila putem kojih se zlonamjerne osobe približavaju djeci.

“Predator  treba skupiti što više osobnih informacija kako bi saznao što više o žrtvi, i često ima nekoliko lažnih profila kako bi došao do što većeg broja djece. Recimo, ako vrbuje neko dijete iz Hrvatske, onda neće na lažnom profilu koristiti sliku nekog Azijata. Taj se lažni profil, uz pomoć fotografija, gradi i s drugim informacijama, na primjer informacijom u koju školu dijete ide. Dakle, treba im što više materijala kako bi onda mogli stvoriti virtualno prijateljstvo i početi komunikaciju sa žrtvom. Velik su problem i aplikacije koje mladi koriste, kao na primjer Snapchat, a koje otkrivaju lokaciju korisnika. To znači da, kad se sprijateljite s nekim na toj društvenoj mreži, odmah možete vidjeti gdje se ta osoba nalazi. To zaista predstavlja stvarnu opasnost da predator lako dođe do žrtve”

Ramljak kaže kako Centar već nekoliko godina upozorava roditelje da ne objavljuju fotografije male djece, na primjer, bez kupaćih kostima na plaži te napominje da vrlo često ne gledaju svi te snimke istim očima. Tako je, dodaje, prošle godine u Istri otkriveno nekoliko počinitelja koji su skrivenim kamerama snimali djecu kako se bez kupaćih kostima brčkaju u plićaku. 

“I dalje je mali broj roditelja upućen i zainteresiran za temu sigurnosti na internetu. Roditelji nisu dovoljno osvijestili opasnost, često misle da se to negdje drugdje događa. Ovdje nije riječ o nekakvoj klasičnoj otmici djeteta. Predatori vrbuju žrtve, pripremaju teren, uspostavljaju nekakav odnos i povjerenje s njom i onda ih ucjene. Ne postoji neka razlika u tome koje su dobne skupine djece rizičnije, rekao bih da sva djeca koja koriste tehnologiju mogu biti u riziku. Kada je riječ o sherentingu, mislim da je to isto veliki problem, naročito kada roditelj objavljuje fotografije djeteta, a nema ni uređene postavke privatnosti. Čak i da imaju mali broj prijatelja na društvenim mrežama, ako su im fotografije stavljene na “javno”, onda im taj mali broj prijatelja i nije neki zaštitni faktor”, kaže Ramljak. 

Zašto dijelimo svoje privatne trenutke?

Mnogi roditelji, unatoč tome što su svjesni potencijalnog rizika objavljivanja fotografija djece, i dalje to čine.

Studija koja je prije dvije godine objavljena u Journal of Public Policy & Marketing pokazuje da su ispitanice, obrazovane majke, bile potpuno svjesne rizika objavljivanja svoje djece na društvenim mrežama, ali su to svejedno radile. Osobne podatke o sebi i svojoj djeci nisu bile spremne podijeliti samo s prijateljima i obitelji, već i s ostalim sljedbenicima te s komercijalnim brendovima na društvenim mrežama. 

Marina Milković iz Zagrebačkog psihološkog društva kaže kako je činjenica da su društvene mreže sveprisutne u našim životima te da većina ljudi dijeli informacije o sebi i važnim ljudima. Smatra da to nema veze s nekim drugačijim, ili novim potrebama, već poznatom potrebom za pripadanjem koju svi imamo.

“Jedan od načina kako zadovoljavamo potrebu za pripadanjem jest da koristimo društvene mreže. Osim toga, svatko od nas voli dobivati pozitivne povratne informacije, a objave na društvenim mrežama omogućuju nam da u kratko vrijeme dobijemo mnogo lajkova, emotikona i pozitivnih komentara. Nema ništa neobično u tome da nam je to ugodno. Problem nastaje kada zbog toga izostane kritično propitivanje koliko je i kakvih objava primjereno i u skladu s interesima našeg djeteta”, kaže Milković.

Smatra da etiketiranje onih koji dijele fotografije svoje djece nije konstruktivan pristup, jer je očekivano da, budući da su društvene mreže sveprisutne, želimo dijeliti i svoje iskustvo roditeljstva. To je, kaže Milković, odraz vremena u kojem živimo.

“Izazov jest to što pri tome ne donosimo odluke samo za sebe, već i za dijete koje zapravo nema moć utjecati na naše odluke o tome što i koliko često objavljujemo, niti se može samo zastupati i štititi svoja prava i poziciju. Internet i društvene mreže jako mijenjaju granice privatnog i onog što postaje javno. Onog trenutka kad nešto objavimo na internetu, mi zapravo više nad tim sadržajem nemamo kontrolu i ono prestaje biti intimno, privatno i tajno. Sadržaji koje mi dijelimo, zapravo se mogu dijeliti dalje i koristiti na nama nepoznate načine”, kaže.

Psihologinja napominje kako nema jednostvenog odgovora na pitanje koliko je i što o djeci primjereno objavljivati, ali je ključno razumjeti da to jest važno etičko pitanje i da postoje razlozi zbog kojih roditelji trebaju više puta razmisliti prije neke objave.

“Važno je razmisliti kako bismo se mi osjećali da se ono što želimo objaviti o djetetu objavi i kako bi se dijete moglo osjećati ako u budućnosti naiđe na ovu objavu. Dobro je razmisliti i o tome koje druge mogućnosti imamo za dijeljenje iskustva roditeljstva s drugim važnim ljudima, kao i što zapravo želimo postići nekom objavom.  Nakon što sami sebi odgovorimo na ova pitanja, vjerojatno će nam biti lakše donijeti odluku”, zaključuje.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.