Faktograf.hr

Samo činjenice

“Lijepo je bilo tamo” – priče radničkih odmarališta

Nova uprava Zagebačkog holdinga ne daje jasan odgovor na pitanje namjerava li nastaviti s prodajom nekretnina, nekadašnjih radničkih odmarališta, ali i odmarališta za djecu u kojima se još uvijek organiziraju ljetovanja.
Foto: FB Reflektor Murter - odmaralište

U nedostatku nekadašnjih radničkih odmarališta, za čiju su izgradnju sami radnici izdvajali, mnogi sindikati danas s hotelskim kućama i drugim turističkim tvrtkama nastoje ugovoriti povoljnije cijene za svoje članstvo. Istodobno, cijeli je niz sindikata s poslodavima dogovorio da o nekadašnjim odmaralištima brinu i tako osiguraju da makar dio radnika po povoljnijim cijenama ljetuje. Tek su rijetki, pritom, i vlasnici odmarališta.

Velikom broju radnika i te pogodnosti u tržišnom poslovanju nisu dostupne. Naime, sindikalno je organizirana jedva četvrtina zaposlenih u zemlji. Osim toga, mnogi radnici sa svojim primanjima nisu u mogućnosti priuštiti si ni skroman odmor.

Tjedan dana odmora izvan mjesta svog prebivališta ne može si priuštiti preko pola milijuna građana Hrvatske koja se smjestila na visoko treće mjesto država članica Europske unije (EU) čiji građani nisu u mogućnosti priskrbiti si odmor izvan mjesta stanovanja.

Odmor je nužan

„Odmor ne bi trebao biti luksuz za rijetke. Dok mnogi radnici odlaze uživati u slobodnom vremenu s prijateljima i obitelji, milijuni si to zbog niskih plaća ne mogu priuštiti“, ukazala je Esther Lynch, zamjenica glavnog tajnika ETUC-a objašnjavajući kako porast nejednakosti kada je riječ o godišnjim odmorima pokazuje kako se prednosti gospodarskog rasta u Europu posljednjeg desetljeća nisu pravedno podijelile.

Do prije tri dekade radnička odmarališta bila su sinonim organiziranog i jeftinog odmora dostupnog i onim s nižim primanjima.

Prodaja, ili propadanje sudbina je većine nekadašnjih radničkih odmarališta. Tako je, primjerice, Zagrebački holding, lani, u jeku korona krize, oglasio prodaju osam odmarališta. Prodavali su dio hostela Zlatokrila u Velom Lošinju, hostel Halugice u Puntu na Krku, odmaralište u Novom Vinodolskom, odmaralište vila Milda i Depadansa u Velom Lošinju, hostel Jelen u Skradu i hostel Loda u Skradinu, a ukupna oglašena cijena je bila nešto viša od 61,5 milijuna kuna bez PDV-a. Iako je vrijeme zatvaranja gospodarstva uslijed pandemije Covid-19 i krize indikativno za rasprodaju odmarališta, činjenica je da je to ideja koja se provlačila još od 2007. godine (1., 2.).

“Poslovno ispravna odluka” za neprodana odmarališta Zagrebačkog hodinga

Od osam oglašenih nekretnina Zagrebački holding prodao je dvije – Vila Mildu na Velom Lošinju, nekadašnje odmaralište ZET-a i nekadašnje odmaralište Zagrebačkih cesti u Novom Vinodolskom. Ostale su nekretnine oglašavane na ponovljenim natječajima, ali interesa nije bilo.

„Objava natječaja uslijedila je nakon što je Uprava Zagrebačkog holdinga  d.o.o. sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske i aktima Društva, za one nekretnine koje ne donose makar ni minimalni povrat na vrijednost (tzv. ROA koeficijent), donijela odluku o raspisivanju javnih natječaja za njihovu prodaju“, odgovorili su nam iz Zagrebačkog holdinga.

Bivše radničko odmaralište u Novom Vinodolskom s početnom cijenom od 3,36 milijuna kuna bez PDV-a zainteresiralo je pet kupaca, a prodano je za nešto više od 4,5 milijuna kuna Andriji Mihiću.

Vila Milda i depadansa na Velom Lošinju prodavani su za početnih 17,82 milijuna kuna bez PDV-a, a kupila ih je turistička tvrtka Jadranka iz Malog Lošinja za 18,1 milijun kuna. Ta je tvrtka jedina iskazala interes za bivše radničko odmaralište.

Zanimalo nas je i hoće li nova uprava Zagebačkog holdinga nastaviti s prodajom nekretnina, nekadašnjih radničkih odmarališta, ali i odmarališta za djecu u kojima se još uvijek organiziraju ljetovanja, jasnog odgovora nema.

„Vezano za ostale nekretnine koje su bile predmet natječaja, a za koje nije bilo iskazanog interesa, nova će Uprava donijeti poslovno ispravnu odluku za Društvo u skoro vrijeme“, navode iz Holdinga. Tako predstoji vidjeti kako će izgledati „poslovno ispravna odluka“.

Koji su razlozi rasprodaje?

Bivša gradska uprava, nije naodmet napomenuti, nije imala želje detaljnije gradskim zastupnicima obrazložiti razloge rasprodaje radničkih odmaralištima kojima gospodari. Tako je u rujnu prošle godine odbačen zaključak kojim je Renato Petek, u ime nezavisnih zastupnika u Skupštini tražio da pokojni gradonačelnik Milan Bandić u roku od 30 dana „podnese gradskim zastupnicima izvješće o razlozima prodaje gradskom imovinom“.

Holding je tada zastupnicima odgovorio, kako su za nastavak obavljanja ugostiteljske turističke djelatnosti u tim objektima „potrebni visoki financijski iznosi investicija“ i to „samo za osiguravanje minimalnih kvalitetnih i zakonskih uvjeta kako bi mogli funkcionirati kao turistički objekti, a to prelazi mogućnost stabilnog i rentabilnog poslovanja Zagrebačkog holdinga te ne bi rezultirali održivom razvoju istih“.

Iako su se sindikati tvrtki unutar Holdinga bunili protiv prodaje njihovih nekadašnjih odmarališta, Zagreb nije razmatrao mogućnost da im odmarališta preda na upravljanje. Koliko god to nije njihova osnova djelatnosti, mnogi su sindikati pokazali da imovinom koja više nije njihova, mogu upravljati za dobro radnika.

Stariji građani nerijetko će se sa sjetom prijetiti vremena kada su radnici i njihove obitelji za simboličnu nakladu ljetovali u odmaralištima poduzeća u kojima su radili. Nekadašnja socijalistička odmarališta odavno su postala prošlost, a danas tek rijetke kompanije koje su još iz bivšeg sustava naslijedile nekretnine sa njima raspolažu i dijele ih sa svojim radnicima. Istodobno, broj građana koji si ne mogu priuštiti odmor izvan mjesta stanovanja raste.

Početkom 1980-ih u Hrvatskoj je bilo registrirano 634 radničkih odmarališta s ukupno preko 67 tisuća ležajeva. Do kraja osamdesetih, pak, broj kreveta namijenjenih odmoru radnika popeo se na 76 tisuća. No u desetljećima koja su uslijedila taj je broj rapidno pao pa je 2008. godine, prema tadašnjim podacima sindikata, u Hrvatskoj preostalo oko 11 tisuća ležajeva u radničkim odmaralištima (1.,2.). Nekadašnje „socijalno“ ljetovanje zamijenjeno je ljetovanjem na rate.

Danas, pak, klasična radnička odmarališta više ne postoje, čak niti kao zakonska kategorija.

Od ranih ’80-tih do danas puno se toga izmijenilo. Društvene promjene i raspad nekadašnje socijalističke države utjecali su na lagano izumiranje jeftinog odmora za radničku klasu. Uslijedio je rat u kojem su i mnoga odmarališta nastradala, a u mnogima su godinama boravili prognanici i izbjeglice. Tih ranih ’90-tih godina započeo je i postupak pretvorbe vlasništva, a potom i privatizacija u kojoj su mnogi ranici ostali bez posla, tvrtke su cjepkane, rasprodavane, a mnoge „neperspektivne“ su i nestale s tržišta. U nerijetkim slučajevima, privatizacija je bila put da se privatni vlasnik domogne vrijednih nekretnina, odnosno zemljišta „koje obećava“.

Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter

U tom su procesu stradala i odmarališta koja su, iako su radnici izdvajali za njihovu izgradnju, prenesena u vlasništvo tvrtki te potom rasprodavana. Tek su rijetke kompanije zadržavale te nekretnine, ali su one nerijetko propadale ili su prodane jer tvrtkama nije bilo u interesu ulagati u specijaliziranu turističku djelatnost namijenjenu odmoru njihovih radnika. Tim više jer je imovina o kojoj treba skrbiti 12 mjeseci u godini, a u funkciji je tek nekoliko ljetnih mjeseci, opterećenje za poslovanje.

No, i nakon završetka rata 1995. godine, kada se već prešlo na tržišno gospodarstvo, radnička odmarališta ostala su zakonska kategorija. Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti iz 1996. godine i Pravilnik o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji ugostiteljskih objekata, radnička je odmarališta definirao kao vrstu ugostiteljskog objekta zatvorenog tipa u kojem su se djelatnicima, članovima, umirovljenicima, članovima užih obitelji djelatnika i umirovljenika, pravnih i fizičkih osoba pružale usluge smještaja i prehrane (Lupiga.com).

Tadašnje je Ministarstvo turizma od tijela državne uprave podatke o ugostiteljskim objektima, ali oni nikada nisu cjelovito obrađeni.

Odmarališta nestala iz zakona jer su nelojana konkurencija ugostiteljima

Radnička odmarališta, međutim, kao jedna od zakonom reguliranih kategorija turističkih objekata počinji nestajati 2001. godine kada je uređeno da samo ugostitelji mogu pružati ugostiteljske usluge, a 2006. godine u potpunosti se brišu iz Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.

„Funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt regulirana važećim Zakonom, već je odbačena novelom Zakona iz 2001. godine određivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge, te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u  potpunosti komercijalizirati“, stajalo je u obrazloženju prijedloga Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti iz 2006. godine. To je, zapravo, značilo da poduzeća ili sindikati na koje je preneseno upravljanje odmaralištima njima ne mogu upravljati, osim ako ne registriraju ugostiteljsku djelatnosti i pritom je to odmaralište potrebno kategorizirati jednako kao i sve ostale turističke objekte.

Dječja odmarališta

I dok su radnička odmarališta nestala iz kategorizacije dječja odmarališta nisu. “Uvažavajući činjenicu značaja organiziranog odmora djece na socijalni standard prvenstveni iz obitelji s nižim prihodom po članu domaćinstva, odnosno za mogućnost samostalnog ljetovanja/zimovanja djece bez pratnje roditelja, smatramo da organiziranje dječjih odmarališta treba i dalje omogućavati pravnim i fizičkim osobama, a ne samo ugostiteljima“, navodilo se u zakonskim izmjenama iz 2006. godine. Dječja odmarališta tako su preživjela na tržištu, dok su radnička nestala.

Ona su, prema mišljenju tadašnje HDZ-ove Vlade s Ivom Sanaderom na čelu, predstavljala nelojalnu konkurenciju.

„Organiziranje ostalih vrsta odmarališta bila bi nelojalna konkurencija ugostiteljima“, poručila je tadašnja vlast.

Za tvrtke je to značilo da odmarališta u vlasništvu trebaju prodati, osnovati posebno poduzeće koje se bavi isključivo ugostiteljskom djelatnošću ili predati odmarališta na brigu sindikatima koji, opet, trebaju organizirati posebno poduzeće za ugostiteljsku djelatnosti. Dio sindikata od toga nije bježao.

Organizacija posebnih poduzeća

Sindikatu strojovođa Hrvatske, činjenica da se njihovo odmaralište vodi kao odmaralište za djecu, i danas predstavlja problem iako je riječ o objektu koji je ’70-tih godina građen za odmor radnika tadašnje Vuče vlakova i radnika na održavanju. I za čiju su izgradnju iz regresa izdvajali sami radnici.

Odmaralište na Murteru, strojovođe su preuzele ranih ’90-tih godina. Za vrijeme rata nije bilo u funkciji, a u njemu su bile smještene izbjeglice.

„Od 1995. godine  odmaralište je ponovo u funkciji, obnovili smo ga, ulagali u njega kroz godine i danas posluje više nego dobro“, veli Nenad Mrgan, predsjednik Sindikata strojovođa Hrvatske. Oni su još 1998. godine osnovali poduzeće „Reflektor“ koje upravlja odmaralištem koje je djelomično otvorenog tipa. U praksi to znači da prvenstvo imaju članovi sindikata koji ljetuju po povlaštenoj cijeni, dok eventualni „vanjski“ gosti plaćaju punu cijenu.

Željezničarsko odmaralište na Ugljanu, pak, vodi Sindikat prometnika vlakova (SPVH), ali ne bez problema. Iako su s vlasnikom odmarališta, HŽ Infrastrukturom 2013. godine sklopili ugovor po kojem 20 godina upravljaju odmaralištem, kompanija je prije nekoliko godina raskinula ugovor navodeći kako Sindikat „nije svim radnicima Infrastrukture omogućavao ljetovanje pod istim uvjetima“. Uslijedio je sudski spor, kojeg je Infrastruktura izgubila.

„Završen je sudski spor i donesena je drugostupanjska presuda u našu korist. Mi zbog toga zadnjih četiri-pet godina nismo mogli ništa raditi, odnosno ulagati u odmaralište koje mogu koristit svi radnici HŽ Infrastrukture, ali ne mogu svi uvijek imati prednost“, veli nam Anto Iličić, tajnik SPVH-a objašnjavajući kako su ove godine uložili u podizanje kvalitete smještaja.

Zbog podizanja kvalitete smještaja u dvadesetak odmarališta svojedobno je HEP, jedna od rijetkih tvrtki koja je zadržala svoja odmarališta, prozivan u medijima (1., 2.). No, bez ulaganja nema ni gostiju pa i onda kada su apartmani namijenjeni isključivo za odmor radnika poduzeća.

„Tu su cijene tržišne, ali je smještaj isključivo namijenjen radnicima i oni ga koriste“, navodi Tomislav Kovačević, predsjednik Hrvatskog elektrogospodarskog sindikata dodajući i kako za neke termine postoje liste čekanja.

Komercijalizacija prostora

No, dok je HEP nekadašnja radnička odmarališta obnovio i danas ih nudi isključivo radnicima za odmor, INA je svoje objekte za odmor u kojima raspolaže s preko tisuću kreveta komercijalizirala i nalaze se na tržištu. Obje kompanije imaju posebne tvrtke koje se bave raspolaganjem nekretninama, odnosno turističkom djelatnošću. No, dio radnika INA-e i u tom objektima može ljetovati za nešto nižu cijenu.

„Mi smo za svoje članove ugovorili povlaštenu cijenu i oni u Hostinovim smještajnim kapacitetima mogu ljetovati uz popust od 20 posto“, veli nam Jasna Pipunić, predsjednica Sindikat Ine i naftnoga gospodarstva (SING) dodajući kako sindikat pritom članove kreditira. Hostin je poduzeće u INA grupi koje upravlja turističkim kapacitetima.

Članovi tog sindikata imaju i drugu mogućnost. Naime, SING je vlastitim sredstvima još 2008. godine izgradilo sindikalno odmaralište u Malinskoj na Krku sa 17 apartmana namijenjenih odmoru isključivo članova sindikata. I dok je taj sindikat gradio od „nule“, neki drugi su obnavljali svoju imovinu. Tako je Sindikat Hrvatskih učitelja obnovio nekadašnji Učiteljski dom u Crikvenici u kojem su tijekom rata bile smještene izbjeglice. Nekada potpuno devastirano zdanje danas je „Vila Ružica“, u kojoj članovi sindikata mogu nešto povoljnije ljetovati. Među sindikatima koji upravljaju odmaralištem je i Sindikat državnik i lokalnih službenika koji upravlja kampom u Segetu.

Devastirana odmarališta sindikatu na upravljanje

U devastirana i zapuštena odmarališta u svom vlasništvu Hrvatska pošta nije namjeravala ulagati. Umjesto toga, ustupila ih je na korištenje i gospodarene Hrvatskom sindikatu pošte (HSP).

„To je manje-više bila derutna priča i da bismo uopće mogli iznajmljivati odmarališta morali smo ozbiljan novac uložiti. To sada spada u višu srednju klasu odmarališta i nemamo se čega sramiti“, veli Milan Jukić, predsjednik HSP-a.

Taj je sindikat 2006. godine osnovao tvrtku Plava vala koja gospodari s pet odmarališta Hrvatske pošte na period od 25 godina. U odmaralištima isključivo mogu ljetovati radnici pošte, a kako veli Jukić da nema te ponude mnogi radnici ne bi mogli otići na more.

„Naše smjene su svakih 10 dana. To je 1 200 kuna na 12 rata. Bez toga definitivno neki radnici ne bi vidjeli more“, navodi Jukić. Dodaje i da je pošta imala i odmaralište u Sukošanu koje je sindikat također htio preuzeti na upravljanje, ali ga je poslodavac htio “unovčiti, pa je prodano“.

“Dobar posao” Hrvatskih šuma

Sindikatima to nije lagan posao, jer kako će reći Jukić iz HSP-a, oni ulažu novac koji će teško vratiti. Drugim riječima, ne raspolažu odmaralištima da bi na njima stvarali profit. Poduzećima taj vid gospodarske djelatnosti, očito, nije blizak.

Tako su, primjerice, Hrvatske šume 2014. godine na 15-godišnji zakup dale 136 apartmana, lugarnicu te pansione u Selcu i Kleku s ukupno više od 500 kreveta, uz mjesečnu zakupninu od 18.026 eura. Protiv te odluke tadašnje uprave bunio se sindikat smatrajući kako je riječ o lošoj poslovnoj odluci i podsjećao kako su se šumari godinama odricali regresa kako bi se investiralo u odmarališne kapacitete.

„Dobar posao“ za Hrvatske šume značio je i da su se obvezale na investicijsko održavanje objekata tijekom zakupa kojeg zakupac godinama ne plaća (1., 2., 3.). S dolaskom nove uprave Hrvatskih šuma, raskinut je ugovor o zakupu te se od 2018. godine vodi sudski spor protiv zakupca koji ugovorne obaveze ne ispunjava.

Pretvorba, privatizacija, rasprodaja, izostanak interesa tvrtki da se bave specifičnim vidom turizma, loše poslovne odluke, želja da se zaradi na prodaji zapuštene imovine na dobroj lokaciji, ali i zapetljani imovinsko-pravni odnosi kao i lokalni prostorni planovi razlozi su zbog kojih klasična radnička odmarališta izumiru.

Tako, primjerice, nekadašnje odmarališta radnika Petrokemije – Čikat u Malom Lošinju – od 2012. godine trune. Sredinom ’90-tih, s izdvajanjem kutinske Petrokemije iz INA-e, odmaralište je pripalo INA-i, odnosno njenoj tvrtki kćeri koja se bavi ugostiteljstvom. Zbog imovinsko-pravnih odnosa, međutim, odmaralište nisu uspjeli uskladiti sa zakonskim odredbama. Ono je potom dano Petrokemiji na upravljanje, a niti ona s vrijednom lokacijom nije mogla napraviti ništa.

Sporovi oko vlasništva

„Tamo je problem vlasništvo nad zemljištem, vlasnici su bili Kutina, Popovača, općina Velika Ludina, Ina, Petrokemija i Društvo naša djeca iz Kutine. Vlasnički gledano, to je bila ‘kupusana’. Petrokemija je čak htjela nešto uložit, ali s obzirom na vlasničku strukturu zemljišta nije ništa mogla napraviti. Odmaralište s kamp-kućicama je stajalo i propadalo“, veli Davor Rakić, povjerenik sindikata EKN u Petrokemiji. Oko vlasništva nad zemljištem se vode sporovi, a unatrag nekoliko godina Kutina, Popovača i Velika Ludina su svoje udjele prodali.

„Lijepo je bilo tamo. Imali smo prastare kamp kućice, ali je svejedno bilo lijepo. Danas i dalje sve propada“, veli Rakić.

Zemljište, odnosno prostorni planovi su bili kobni i za kamp u Valbandonu u sklopu MUP-ova odmarališta.

„Kamp je bio do prije šest-sedam godina. Mi smo imali 10-tak kamp kućica koje smo nakon potresa darovali u Petrinju. Čak smo kao sindikat bili spremni kamp preuzeti na sebe, ali lokalna uprava nije htjela donijeti prostorni plan za kamp“, navodi Zdravko Lončar, predsjednik Nezavisnog sindikata djelatnika MUP-a.  I tako je kamp nestao.

Kao što su “nestala” i brojna druga radnička odmarališta na obali. Istodobno je gospodarski razvoj doveo do porasta nejednakosti pa se danas govori o nužnosti povećanja najnižih primanja radnika kako bi dostojanstveno živjeli i od svojih primanja mogli osigurati i makar skroman odmor. U Hrvatskoj je tjedan dana odmora izvan mjesta prebivališta nedostižan san za 524 293 građana.

Prema analizi Europske konfederacije sindikata (ETUC) i Europskog sindikalnog instituta (ETUI), rađenoj na osnovu podataka Eurostata, tjedan dana godišnjeg odmora izvan mjesta svog prebivališta ne može si priuštiti ukupno 28 posto Europljana. Taj se broj penje na visokih 59,5 posto u skupini radnika čiji su prihodi na razini 60 posto medijalne plaće, odnosno ispod praga granice siromaštva.

Kako platiti odmor?

Medijalna plaća u Hrvatskoj, prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku, u svibnju je iznosila 7.686 kuna bruto, odnosno 5.966 kuna neto. To znači da je ispod praga granice siromaštva svaki radnik u Hrvatskoj koji mjesečno zaradi 3.579 kuna neto (60 posto medijalne plaće). Među njima su i svi radnici koji rade za zakonom propisanu minimalnu plaću koja na razini ove godine iznosi 3.400 kuna neto. To je 175 kuna manje od 60 posto medijalne plaće.

Prema podacima ETUC-a, najgora je situacija u Grčkoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Cipru i Slovačkoj. Pritom se ističe kako je veliki broj Europljana čiji su prihodi manji od 60 posto medijana nezaposleno ili je u mirovini. No, u tu skupinu ulaze i milijuni slabo plaćenih radnika, osobito onih koji zarađuju zakonom utvrđenu minimalnu plaću.

„Zakonom utvrđene minimalne plaće u riziku od siromaštva ostavljaju radnike u najmanje 16 država članica EU, a prema podatcima Europske komisije 22 milijuna radnika zarađuje manje od 60 posto medijana“, navodi ETUC.

U protekloj dekadi, kako prozlazi iz istraživanja, u 16 država članica EU porasla je nejednakost u pogledu godišnjih odmora između onih s prihodom ispod 60 posto medijana i onih s prihodom iznad tog praga. Pritom su, u desetogodišnjem periodu, najveće podjele u pristupu odmorima između dvije grupe zabilježene u Hrvatskoj, Grčkoj, Bugarskoj, Češkoj, Francuskoj i Rumunjskoj.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.