Faktograf.hr

Samo činjenice

Prava cijena jeftine odjeće

Odjeća za potrošače u bogatijem dijelu svijeta nikad nije bila jeftinija, ali zato radnici koji je proizvode rade u praktički robovskim uvjetima.
Wikipedia

Iz perspektive europskih potrošača, odjeća i obuća nikad nisu bili jeftiniji i dostupniji. “Brza moda” u stanju je potrošačima svaki tjedan dostaviti novu kolekciju, a građani razvijenijih zemalja bez većih problema si mogu priuštiti redovitu obnovu garderobe. Cijenu, međutim, plaćaju radnici u tekstilnoj industriji koja se, privučena niskim plaćama i često nehumanim radnim uvjetima, preselila u slabije razvijene azijske zemlje.

Gotovo 60 posto odjeće i obuće koje zemlje Europske unije (EU) uvoze dolazi iz zemalja koje nisu članice Unije, dok 41 posto pristiže iz drugih zemalja EU. U stvarnosti, međutim, veliki dio robe uvezene unutar EU zapravo predstavlja ponovni izvoz robe podrijetlom iz trećih zemalja. Stvarni udio odjeće i obuće koja „kola“ zemljama članicama EU, a proizvedena je drugdje, stoga je znatno veći. U slučaju tekstilnih proizvoda, riječ je o gotovo 80 posto proizvoda.

Iako je Kina još uvijek glavni dobavljač odjeće i obuće za Europsko tržište, njezin udio od 2011. godine lagano opada kao posljedica podizanja sigurnosnih standarda i plaća radnika. Modnu industriju to je okrenulo drugim zemljama u razvoju pa značajan rast doživljavaju Bangladeš, Kambodža, Mianmar. Sve te zemlje, a prvenstveno Bangladeš, izrazito su ovisne o modi – čak 89 posto njihovog ukupnog izvoza predstavljaju odjeća i obuća, a 56 posto njihove proizvodnje odlazi u EU.

Više odjeće za manje novca

Outsourcing, odnosno izdvajanje proizvodnje fleksibilan je aranžman koji koriste kako europske, tako i svjetske modne kompanije. Svodi se na jednostavnu računicu – skupa proizvodnja iz matičnih zemalja kompanija seli se u zemlje u razvoju. Poslovi se naručuju od tvrtki koje nude najnižu cijenu, a naručitelj dobavljače mijenja bez ikakvih penala. Ako je jedan „skup“, potražit će drugoga, jeftinijeg.

U toj igri profitiraju modne kompanije i potrošači kojima se nude niže maloprodajne cijene. No radnici u tvornicama Kine, Bangladeša, Vijetnama, Mianmara, Kambodže, Indije i drugih zemalja s intenzivnom tekstilnom industrijom plaćaju danak radeći u gotovo nemogućim uvjetima. Na njihovim leđima slama se profit kompanija i potrošnja razvijenijih zemalja Europe i svijeta.

Koliko su od seljenja proizvodnje u zemlje u razvoju profitirali europski potrošači svjedoči i podatak da je, u posljednja dva desetljeća, odjeća i obuća u Njemačkoj pojeftinila 16 posto u odnosu na prosječnu košaricu robe široke potrošnje.

Niža cijena finalnog proizvoda dovodi do veće prodaje. Tako je, primjerice, prema procjenama Europske agencije za okoliš (EEA) kupnja u 2012. godini u odnosu na 1996. godinu porasla za 40 posto. Istodobno, EEA navodi kako je u 2017. godini u odnosnu na 2000. došlo do blagog smanjenja izdataka kućanstava EU za odjeću i obuću, ali se povećao ukupan broj kupljenih odjevnih predmeta.  Očekuje se da će se do 2030. godine potrošnja odjeće i obuće na globalnoj razini povećati za 63 posto.

Mizerne plaće i nehumani uvjeti

Snažna europska, ali i svjetska potražnja za modom izazvala je procvat sektora odjeće, tekstila i obuće u nekoliko zemalja u razvoju.

U Kambodži ta industrija generira oko 11 posto BDP-a i zapošljava preko desetinu radne snage – oko milijun radnika. Od 2001. godine izvoz je porastao devet puta, a lavovski udio u tom rastu čine EU i SAD. Djelomično i kao rezultat tekstilne proizvodnje je Kambodža ostvarila ekonomski rast od prosječno sedam posto tijekom protekle dekade. No, standardi rada za milijune radnika – koji su iznijeli taj rast – daleko su od europskih.

Bangladeš u tekstilnoj industriji zapošljava gotovo 4,4 milijuna radnika. Kao i u Kambodži, tekstilna industrija generira oko 11 posto nacionalnog BDP-a. Bangladeš je drugi najveći izvoznik odjeće i obuće u EU s udjelom od 16 posto ukupno uvezene robe. Kina je i dalje najveći izvoznik s udjelom od 33 posto, dok se s udjelom od devet posto na treće mjesto smjestila Turska, nakon koje slijede Vijetnam, Indija i Kambodža.

Uvjeti rada za milijune tekstilnih radnika zemalja Azije i Pacifika koji svijet opskrbljuju cjenovno prihvatljivom uličnom modom gotovo su robovlasnički. Dijelom to pokazuje izračun Clean Clothes Campaign koji pokazuje da u cijeni majice kratkih rukava proizvedenoj u Bangladešu, koja u trgovini košta 29 eura, plaća radnika ima udio od svega 0,6 posto ili 0,18 eura. Švicarski Public Eye je na primjeru „hudice“ proizvedene u Turskoj za jedan od europskih brendova ulične mode izračunao da plaća tekstilnog radnika u maloprodajnoj cijeni od 26,66 eura sudjeluje sa svega 2,08 eura.

Sav jad i bijedu modne industrije svijet je „otkrio“ 24. travnja 2013. godine, nakon urušavanja osmerokatne poslovne zgrade Plaza u Dhaki, glavnom gradu Bangladeša. Dan prije katastrofe na zgradi su uočene pukotine. Dio radnika nije želio ući u proizvodne prostore koji su se nalazili na višim katovima, ali im je upravitelj zaprijetio neisplatom plaće za taj mjesec. Vrlo brzo osmerokatnica se urušila. Poginulo je najmanje 1132 radnika, a ozlijeđeno ih je više od dvije i pol tisuće (1, 2).

Pet mjeseci prije Rana Plaze, u tekstilnoj tvornici „Tazreen Fashions“, također u Dhaki, izbio je požar u kojem su radnici ostali zatočeni. Svi izlazi iz tvornice bili su zaključani, a jedini izlaz je bio kroz prozore na višim katovima zgrade jer je požar krenuo iz skladišta u prizemlju. Poginulo je više od 120 ljudi, a stotine su teško ozlijeđene dok su se pokušavali spasiti skakanjem kroz prozore. U Pakistanu je par mjeseci ranije, u rujnu 2012. godine, u buktećoj tvornici „Ali Enterprises“ poginulo preko 120 radnika.

Pogibija preko tisuću radnika u urušavanju Rana Plaze, što se smatra jednom od najvećih industrijskih nesreća, probudila je svijet i počelo se govoriti o lošim uvjetima rada s kojima se suočavaju radnici u sektoru konfekcije u Bangladešu, ali i drugim zemljama. Svijet je otkrio da odjeću za „šaku kikirikija“ šivaju milijuni ljudi, većinom žene i djeca, svakodnevno izloženi nesigurnim uvjetima rada, šikaniranju, seksualnom uznemiravanju, pa i prisilnom radu.

No, nesreće nisu zaustavljene. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, tijekom pet godina od katastrofe Rana Plaza dogodilo se još najmanje 109 nesreća. Među njima je 35 incidenta u tvornicama tekstila u kojima je 27 radnika izgubilo živote, a ozlijeđeno ih je 491.

Međunarodni sporazum koji nije riješio problem

Nakon katastrofalnog požara u tvornici Rana Plaza sindikati i aktivisti potaknuli su potpisivanje međunarodnog sporazuma o zdravlju i sigurnosti radnika u tekstilnoj industriji. Taj stari sporazum potpisalo je 200 svjetskih brendova, a ove godine je došlo vrijeme da ga se obnovi.

Nakon višemjesečnih pregovora globalne federacije sindikata uslužnog sektora UNI Global Union i globalne federacije industrijskih sindikata IndustriALL Global Union s modnim brendovima, početkom rujna 2021. godine na snagu je stupio novi međunarodni sporazum o zdravlju i sigurnosti radnika u tekstilnoj industriji. Do sada su ga potpisale 124 modne kompanije. Sporazum modne brendove obvezuje da od svojih dobavljača u Bangladešu i drugim zemljama u koje su dislocirali proizvodnju zahtijevaju poštivanje i podizanje mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, kao i da surađuju s inspekcijama. U protivnom je s dobavljačima moguće prekinuti poslovni odnos.

Od 2013. godine, kada je potpisan prvi takav sporazuma, raskinuti su ugovori o poslovanju sa stotinjak dobavljača koji nisu poštivali sigurnosne standarde. No i dalje ima preko tisuću tvornica u kojima ni ti minimalni standardi ne vrijede, jer brendovi koji s njima posluju nisu potpisnici sporazuma.

Osim podizanja sigurnosti tvornica, sporazumom se dobavljači obvezuju na poštivanje prava radnika da odbiju posao za koji opravdano vjeruju da nije siguran. Takvog radnika dobavljač ne smije diskriminirati uskraćivanjem plaće ili na neki drugi način. U slučajevima zatvaranja tvornice ili njenog dijela zbog sigurnosnih razloga, dobavljač je dužan zadržati radnike i isplatiti im plaću, odnosno otpremninu prema nacionalnom zakonodavstvu u slučaju da ostanu bez posla.

U inspekcijama provedenima nakon katastrofalne pogibije preko tisuću radnika utvrđeno je da 97 posto bangladeških tvornica nema sigurne požarne izlaze, 90 posto ih nije imalo odgovarajuće požarne alarme, dok je u 70 posto tvornica utvrđeno da su nadograđivane, ali za te radove ne postoji nikakva dokumentacija te je riječ o potencijalno nestabilnim proširenjima.

Mala plaća, velik rizik

Radom u tvornicama tekstila nitko se nije obogatio. Ta radno intenzivna industrija globalno je vezana uz minimalna primanja. U zemljama u razvoju ta primanja radnike ostavljaju u ekstremnom siromaštvu.

Nakon Rana Plaze Bangladeš je minimalnu plaću podigao za 77 posto. No iza tog impresivnog rasta krije se bijeda od 5,3 tisuće taka ili 63 dolara mjesečno, što na dnevnoj neto razini iznosi 61 cent. To je daleko ispod granice ekstremnog siromaštva koja iznosi nepuna dva dolara dnevno.

Prije tri godine minimalna plaća podignuta je na 94 dolara i to nakon što su 2018. godine tekstilni radnici masovno izašli na ulice tražeći povećanje minimalne plaće. Zbog radničke pobune su tvornice otpustile 1500 radnika, uhićivani su aktivisti za ljudska prava, naručivani napadi na sindikalne vođe.

Dostojanstven rad je nepoznanica za tekstilne radnike u Bangladešu, ali i drugim zemljama u razvoju u koje multinacionalne kompanije sele poslove. Niske plaće, nerijetko i niže od minimalca, 11 do 14 sati rada dnevno, noćni rad, rad bez pauze kako bi se ispunila norma, svakodnevica su konfekcijskih i ostalih radnika u sektoru tekstila, kože i obuće. Radnici posao obavljaju u pretrpanim postrojenjima, bez odgovarajuće ventilacije, zbog čega često kolabiraju.

Za zdravlje radnika dodatak rizik predstavljaju otrovne kemikalije poput boja za tekstil. Tu je i poseban postupak obrade traper platna – pjeskarenje – koji za posljedicu ima trajna oštećenja pluća. Taj je postupak u Europi zabranjen, a iako su se modne marke obvezale da pjeskarenje neće koristiti kod svojih dobavljača, ono nije iskorijenjeno. Također, i alternativni načini obrade trapera mogu ugrožavati zdravlje radnika.

U proizvodnji odjeće i obuće radnici često rade bez osnovne zaštitne opreme poput maski, rukavica, čizama. Kožari u Indiji i Bangladešu izloženi su štetnim tvarima poput žive i kroma koje se koriste u obradi kože. Izloženost tim tvarima, pokazala su istraživanja, daju malu šansu radnicima da žive duže od 50 godina.

Tekstilna industrija teško pogođena pandemijom

Većina radnika u tekstilnoj industriji dolazi iz skupina u nepovoljnijem položaju na tržištu rada. Čak 80 posto zaposlenih u industriji su žene koje su nerijetko plaćene manje od svojih kolega te su česte mete seksualnih napada nadređenih. Mnoge dolaze iz siromašnih ruralnih područja, što je često u Indiji gdje tvornice regrutiraju radnice u selima nakon loše poljoprivredne sezone.

Ilegalni migranti iz Mianmara, Kambodže i Laosa često su radnici na Tajlandu. Zbog činjenice da su ilegalno u zemlji, ti radnici se teško mogu izboriti za isplatu i minimalne plaće. Iako je dječji rad zabranjen Konvencijom Međunarodne organizacije rada, u mnogim zemljama počinje se raditi s 15 godina.

Pandemija Covida-19 dodatno je pogoršala položaj tekstilnih radnika, ne samo u zemljama u razvoju u koje je većina proizvodnje odavno preseljena. Pandemija je u mnogim tvornicama zaustavila ili usporila proizvodnju, u početku zbog nedostatka materijala jer je opskrba iz Kine presušila, a kasnije zbog zatvaranja gospodarstava i pada potražnje. Mnogi su naručitelji sa zapada otkazali narudžbe pa i one koje su već krenule u proizvodnju. Zbog toga su mnogi radnici u tvornicama dobavljačima modnih brendova ostali bez posla. Samo u Bangladešu bez posla je ostala četvrtina tekstilnih radnika.

Niske plaće i nesigurni uvjeti rada nisu rezervirani samo za tekstilne radnike u zemljama u razvoju. Ta radno intenzivna industrija svugdje je obilježena nižim primanjima, odnosno minimalnim plaćama. I sve su zemlje osjetile posljedice pandemije koronavirusa. U Hrvatskoj je pandemija inicirala treći val propasti industrije koja je od ožujka prošle godine mahom na potporama države za očuvanje radnih mjesta.

Domaći tekstil tradicionalno je vezan za doradne poslove za strane naručitelje, a i oni su se selili u jeftinije zemlje. Tijekom pandemije narudžbe su otkazivane, zbog čega je nekadašnja perjanica konfekcijske proizvodnje Kotka otišla u likvidaciju. U stečaju je završila i državna tvrtka Orljava, koja je uz svoje dugogodišnje probleme u pandemiji ostala bez posla za njemačkog naručitelja. U ozbiljnim financijskim problemima našao se i varaždinski Varteks, koji je nedavno radnicima isplatio tek pola plaće za srpanj, dok ostatak neisplaćenih primanja planira namiriti prodajom nekretnina.

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.