Faktograf.hr

Samo činjenice

Boris Dežulović nije širio govor mržnje, niti kršio Deklaraciju

Optužbe Ministarstva branitelja, HVIDR-e i ostalih nadovezuju se upravo na ono što je Dežulović u kolumni opisao.
HINA /Zvonimir KUHTIĆ/ kuzo

Je li kolumnist Boris Dežulović u tekstu naslova “Jebo vas Vukovar?” koji je objavljen na portalu N1 širio vulgaran govor mržnje? Je li isti autor, izrugujući se vukovarskim žrtvama, 1991. godine ušao u razrušeni grad u pratnji JNA?

Takvu su etiketu autoru pripisali pripadnici Udruge Hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata (HVIDR-e) koji su, osudivši tekst, u svom priopćenju naveli kako je kolumna “ispunjena neviđenim uvredama prema Vukovaru i Vukovarcima, s neskrivenim govorom mržnje obezvrjeđuje i sramotno napada na hrvatske svetinje”. (Index)

Na Dežulovićev tekst reagiralo je i Ministarstvo branitelja koje je priopćilo kako novinarov tekst grubo krši Deklaraciju o Domovinskom ratu te da predstavlja izravan nasrtaj na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla suverena RH. 

Podsjetimo, Dežulović je napisao kolumnu u kojoj se kritički osvrće na činjenicu da je, prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, iz Vukovara u zadnjih deset godina iselila petina stanovništva te da je postao “balzamirani grad”, unatoč činjenici što se Vlada hvali da je uložila milijune u njegov razvoj.

U duhu svog specifičnog autorskog stila, Dežulović je zaključio tekst pasusom koji je kasnije izazvao reakcije u javnosti.

“Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar.”, napisao je. 

Dežulović u Vukovaru

Riječi su to koje su uznemirile dio javnosti. Tražeći hitnu reakciju od N1, iz HVIDR-e su poručili da Dežulović s ponosom ističe da je 1991. kao prvi novinar ušao u potpuno razrušeni Vukovar, preko Beograda u pratnji njemu bliske zločinačke JNA, izrugujući se i tada svim žrtvama Vukovara.

“Međutim, osim blaćenja branitelja, Domovinskog rata i neskrivene mržnje prema hrvatskoj državi jasno je da ta kukavica nikada neće imati hrabrosti osobno stati pred hrvatske branitelje, majke, žene, djecu koji su izgubili svoje najmilije i sve žrtve Vukovara, posebice u Koloni sjećanja, te im u lice reći ono što sa sigurne udaljenosti piše o njima, skrivajući se u svom Beogradu”, stoji u priopćenju. 

Prije svega, Dežulović se ne skriva u Beogradu, već živi i radi u mjestu Pisak, što često zna spomenuti u svojim kolumnama. Nadalje, potpuno je netočno tvrditi da se Dežulović izrugivao žrtvama rata jer bio prvi hrvatski novinar koji je 1991. godine ušao u okupirani Vukovar i o tome napisao reportažu za Slobodnu Dalmaciju. Ona počinje ovako:

“Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.”

Nakon čitanja te potresne reportaže nikako se ne može stvoriti dojam da se Dežulović “rugao žrtvama rata”, već je upravo žalio za uništenim gradom i njegovim stanovnicima. Činjenica da je ušao u okupirani grad ujedno ne znači da je, kako sugerira HVIDR-a, “u pratnji JNA” bio na strani okupatora. Dežulović je, uz ogroman rizik, u Vukovar ušao kao novinar, pa je tvrditi tako nešto jednako mišljenju da su, na primjer, novinari CNN-a koji su izvještavali s ulica Kabula nakon okupacije ujedno na strani Talibana.

Deklaracija

“Svatko razuman i dobronamjeran zgražava se nad lakoćom kojom Boris Dežulović obezvrjeđuje žrtvu Vukovara. Potrebno je zastati i zapitati se – što to smeta autora ovog sramotnog i necivilizacijskog uratka? Smetaju li ga i vrijeđaju svi oni koji ljudski promišljaju i odaju pijetet nevinoj žrtvi civila i hrvatskih branitelja? Smeta li ga dostojanstvena Kolona sjećanja na čijem su čelu obitelji poginulih i nestalih branitelja Vukovara i branitelji Grada Heroja?”, zapitali su se u Ministarstvu branitelja. Iz Ministarstva navode kako ih je tekst, za koji tvrde da na grub i primitivan način vrijeđa žrtve Vukovara, uvjerio da trebaju još ustrajnije promicati istinu o Domovinskom ratu.

Međutim, je li pritom on prekršio i Deklaraciju o Domovinskom ratudokument koji je u Saboru usvojen u listopadu 2000. godine, kako tvrdi Ministarstvo?

U Deklaraciji, koja se sastoji od sedam članaka, ističe se da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”.

Također se navodi kako je teme­ljna vrijednost Domovinskog rata uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za “djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.”

U Deklaraciji Sabor poziva “sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.”

Uloga novinara

Ta deklaracija je, najvećim dijelom, bila donošena kao odgovor na najave da Tužiteljstvo Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu pokreće istrage protiv hrvatskog političkog i vojnog vodstva radi mogućeg počinjenja ratnih zločina, ali nije ni tada, niti danas imala nikakve pravne učinke, niti se deklaracijom koja određuje “službenu” istinu o nekom događaju mogu obvezati novinari i mediji, povjesničari ili građani kako da sude o nekom događaju.

Kada bi se novinari slijepo držali takvih deklaracija i događaje ne bi kritički propitkivali, onda oni jednostavno ne bi radili svoj posao u skladu sa standardima struke.

Takva sloboda mišljenja, uostalom, zajamčena je i člankom 38.  Ustava RH. Naime, Ustav, osim što jamči slobodu mišljenja, spominje i slobodu izražavanja misli, koja obuhvaća slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Isto tako, Ustav zabranjuje cenzuru te ističe kako novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Međutim, čak i kada bi se u obzir uzele odredbe Deklaracije o domovinskom ratu, Dežulović se nije bavio njenim službenim istinama o prošlosti, već se, na svoj način, upravo zalagao za vukovarsku sadašnjost.

Govor mržnje

Ustav razdvaja i slobodu mišljenja od govora mržnje koji Dežuloviću pripisuje HVIDR-a. Naime, sljedeći članak propisuje da je “zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”.

Osim Ustava, kategoriju govora mržnje uređuje i članak 325. Kaznenog zakona u kojem jasno stoji:

“Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina”

Nadalje, kako stoji u članku 3. , Zakona o medijima, medijima se “ zabranjuje poticanje ili veličanje nacionalne, rasne, vjerske, spolne ili druge neravnopravnosti ili neravnopravnosti na temelju spolne orijentacije, te izazivanje nacionalnog, rasnog, vjerskog, spolnog ili drugog neprijateljstva i nesnošljivosti, kao i poticanje na nasilje i rat”. 

Uzevši u obzir sve navedene zakonske definicije, iz čitanja spornog Dežulovićevog teksta moguće je zaključiti kako autor nije širio govor mržnje, već je samo iskoristio svoje ustavno pravo da izrazi mišljenje o tome kako država i dio političara tretiraju Vukovar.

Što kaže Dežulović?

Na Dežulovićevu kolumnu reagirao je i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je zbog Dežulovićevog teksta sazvao posebnu konferenciju za medije.

“Nemojte se čuditi na ove vulgarne i prostačke uvrede Borisa Dežulovića. On je kolumnist srpskih, Pupovčevih Novosti, koje sufinancira vlada. Ironije li, vlada koja gaji posebni pijetet prema gradu Vukovaru”, rekao je Penava. (Index)

Nakon žestokih reakcija koje je izazvao tekst, Boris Dežulović je putem medija poručio kako nije siguran da su ga mnogi uopće razumjeli.

“Meni je potpuno blesavo da je jedan Penava, kad je postao gradonačelnik, obećao da će Vukovar biti grad za sve ljude i nitko iz njega nikad neće otići, a u 10 godina, bogami, otišlo 5 hiljada ljudi, a ako ostane, za 30 godina neće više nitko živjeti u Vukovaru”, rekao je Dežulović gostujući na N1 televiziji.

Dežulović smatra da je priča o Vukovaru “jeftina stiroporska parola” te da grad služi za mjerenje domoljublja i plašenje Hrvata i Vukovaraca, odnosno, da nije grad za žive ljude. 

“Činjenica da je za tih 10 godina iz Vukovara otišlo 5500 ljudi, iz takvog Vukovara u koji je Vlada uložila milijarde kuna. Samo, u što je ulagano? U kakav grad je ulagano? Ulagano je u spomen-kosturnicu, grad za mrtve. Vukovar nije grad za žive niti je planirano da bude grad za žive. To je planirano kao grad koji će biti vječna opomena i domoljubna mjera za nas ostale. Za Vukovarce i one koji sebi to mogu priznati, to nije grad za njih i to zna ovih 5500 koji su otišli. Njih treba pitati zašto su otišli, sigurno nisu otišli zato što je u Vukovaru dobro uloženih nekoliko milijardi kuna za njihov život”, rekao je Dežulović. 

Ranije je Dežulović za sličnu kolumnu nagrađen

Teza koju Dežulović promiče u svom najnovijem komentaru nije nova. Za komentar o Vukovaru pod nazivom ‘Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini’ a koji je objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. povodom godišnjice pada Vukovara, novinar je 2014. godine osvojio prestižnu European Press Prize za najbolju europsku kolumnu (Tportal).

Tekst naslova “Ima li Vukovara?” objavljen je 2013. godine na portalu Peščanik, a u njemu je autor istaknuo ono što je fokus njegovog zadnjeg teksta o Vukovaru – činjenicu da po svim relevantnim faktorima grad stagnira dok istovremeno postaje, kako je naveo u tekstu, “spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.”

Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Uočili ste neku izjavu za koju vjerujete da bi je Faktograf trebao obraditi? Sumnjate u točnost viralnih objava na društvenim mrežama? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.

Faktograf.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Faktograf.hr slažete se s korištenjem kolačića.