Ocjena točnosti

Sabor je u prosincu odobrio slanje vojske u susjedstvo mogućeg sukoba, a nesuradnjom državni vrh krši Ustav

Hrvatska je članica NATO-a i ne može se praviti da "nema ništa s tim". Vlada i predsjednik po Ustavu moraju surađivati u vanjskoj politici.
MORH

Problematičan istup predsjednika Zorana Milanovića na temu mogućeg sukoba Rusije i Ukrajine izaziva pozornost ne samo na domaćoj, već i na međunarodnoj političkoj sceni. (1, 2).

Uz osude Milanovićevih riječi te ograđivanje od strane Vlade, i u Saboru se počelo raspravljati  treba li ili ne Hrvatska vojska ići u rat u Ukrajini, s naglaskom na protivljenje opozicije slanju vojske u tu zemlju.

Diskutira se pritom o scenarijima koji u ovom trenutku nisu uopće na stolu, a do izražaja dolazi i konfuzija oko ovlasti.

Predsjednik je u svom petominutnom govoru, podsjetimo, za eskalaciju krize okrivio „prvenstveno dinamiku unutarnje američke politike“ nakon dolaska Joa Bidena na vlast, zanemarujući rusko razmještanje vojske uz granicu; rušenje bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča 2014. ocijenio je kao „puč“; konstatirao kako je Ukrajina korumpirana zemlja (što je točno, ali Rusija stoji i gore) te iznio stav da Ukrajini nije mjesto u NATO-u, već bi trebala ostati neutralna.

Ono što je izazvalo najviše pažnje u samoj Hrvatskoj njegova je najava „povlačenja Hrvatske vojske“, odnosno njegova konstatacija da „Hrvatska u tome neće sudjelovati“.

„Gledam priopćenja prema kojima NATO povećava prisutnost tamo, šalje neke izvidničke brodove. Mi s tim nemamo ništa i nećemo imati, to garantiram. Ne samo da nećemo slati, nego ako dođe do eskalacije, povući će se do zadnjeg hrvatskog vojnika, do zadnjeg, i to nema veze ni s Ukrajinom ni s Rusijom“, rekao je Milanović, kasnije dodavši i da ga ne zanima što u Bruxellesu pričaju „Grlić Radman i Bane“, ali „što se tiče Hrvatske vojske ništa od toga“.

Kao članica NATO-a ne možemo reći da „nemamo ništa s tim“

Predsjednikova konstatacija kako „mi nemamo ništa s tim“ nije točna već i stoga što je Hrvatska kao članica NATO-a morala sudjelovati u dogovaranju oko odgovora kojeg je NATO poslao na zahtjeve Rusije, a koja traži da se NATO obveže da nikada neće primiti Ukrajinu u članstvo, kao i da se snage NATO-a povuku iz svih istočnih zemalja koje su se nakon kraja Hladnog rata kao nove članice uključile u NATO, što bi onda moglo uključivati i bilo kakve NATO vojne vježbe u Hrvatskoj.

NATO – a kojeg je i Hrvatska članica – u svom je odgovoru izrazio želju za dijalogom s Rusijom, ali čvrsto ostaje na stavu da je iskazivanje namjere za članstvo u NATO-u stvar suvereniteta svake pojedine zemlje i Savez ne može izdavati jamstva te vrste. Predsjednik Milanović značajan je dio svoje prijašnje diplomatske karijere proveo na zaduženjima koja su se ticala upravo priključivanja Hrvatske NATO-u pa bi trebao biti svjestan da se ne može istovremeno biti članica neke organizacije koja svoje odluke bazira na konsenzusu i govoriti kako mi „nemamo ništa s tim“.

NATO nema svoje vojnike raspoređene u Ukrajini, niti u ovom trenutku NATO ili SAD najavljuju slanje vojnika u Ukrajinu. Zapadne sile, prije svega Amerikanci, šalju vojnu opremu Ukrajini, a istina je i da NATO u posljednjim godinama sudjeluje u reformi i osposobljavanju ukrajinske vojske kroz razne zajedničke programe, s obzirom na to da je Ukrajina izrazila želju da pristupi u članstvo. Međutim, Ukrajina nije članica NATO-a pa niti ne postoji automatska obaveza njene obrane kao članice prema članku 5. sporazuma.

Ono što NATO trenutno radi je slanje izvidnica u Baltičko i Crno more te jačanje snaga za brzi odgovor, u sklopu kojih je samo Amerika predvidjela pojačanje od 8.500 vojnika, a kojima je zadaća obrana istočnih zemalja susjeda koje jesu članice Saveza. U slučaju napada na Ukrajinu, Zapad prijeti Rusiji jačanjem sankcija.

HV već sudjeluje u operacijama u susjednim zemljama

U tim operacijama „ojačane prednje prisutnosti NATO-a“ u susjednim zemljama, a koje su započele kao posljedica ruske agresije na Ukrajinu 2014., već od ranije sudjeluje i Hrvatska vojska. Svrha operacija je, kako se navodi, „dodatno jačanje kolektivnog odvraćanja i obrane jačanjem prednje prisutnosti na istoku NATO-a te projiciranjem stabilnosti izvan granica NATO-a izgradnjom institucionalne i sigurnosne arhitekture partnerskih država NATO-a“.

Hrvatski sabor je – na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika, kao što to traži Ustav – prije samo nešto više od mjesec dana već dao svoju suglasnost za sudjelovanje Hrvatske vojske u operacijama koje se provode u Poljskoj i Litvi za ovu i sljedeću godinu.

Time je, zapravo, pokrio predstojeće razdoblje, nakon što je ranije dao ovlasti za dosadašnje sudjelovanje u istim operacijama.

U listopadu 2017. u sastavu prvoga hrvatskoga kontingenta upućena je bitnica samohodnih višecijevnih lansera raketa i 78 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. Od srpnja 2021. u Poljskoj je bio raspoređen osmi hrvatski kontingent s 80 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Od Sabora se tražila i dobivena je dozvola za sudjelovanje Oružanih snaga RH u sklopu borbene skupine pod vodstvom SAD-a, s mogućnošću upućivanja do 90 pripadnika Oružanih snaga u Poljskoj do veljače 2022. s trenutačnom sposobnošću samohodnog višecijevnog lansera raketa te u 2023. s novom sposobnošću, bitnicom „Panzer haubica 2000“.

U Litvu je u prosincu 2017. u borbenu skupinu pod vodstvom Savezne Republike Njemačke upućena mehanizirana pješačka satnija sa 188 pripadnika i do 20 borbenih oklopnih vozila uključujući i elemente logističke potpore. Satnija se 3. srpnja 2018. vratila u Hrvatsku, a angažiranje prvoga hrvatskoga kontingenta bilo je jednokratno u trajanju od šest mjeseci. Drugi hrvatski kontingent sa 188 pripadnika sudjelovao je u ovoj aktivnosti od 5. siječnja do 3. srpnja 2020.

Od Sabora se tražila i u prosincu je dobivena je suglasnost za sudjelovanje Oružanih snaga RH u sklopu borbene skupine pod vodstvom Savezne Republike Njemačke s mogućnošću upućivanja do 200 pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u Republiku Litvu u 2023.

Obje odluke donijete su s dvotrećinskom većinom.

Hrvatski kontingent iz Poljske se vratio dan prije Milanovićevih poruka i u ovom trenutku nemamo vojnika ni u Poljskoj, niti u Litvi, ali je odlukama pokriven njihov budući odlazak. Sabor je, dakle, već odobrio slanje vojske u susjedstvo Ukrajine.

Za sada nije poznato da je NATO od Hrvatske tražio dodatne snage. Iz Ministarstva obrane su za Jutarnji list neposredno prije nastupa Milanovića ustvrdili kako prema Hrvatskoj nije upućen nikakav zahtjev. Predsjednik je, dakle, svojim istupom potpuno nepotrebno privukao pažnju međunarodne javnosti na Hrvatsku, odnosno svađu hrvatskog predsjednika i Vlade.

Ako bi došlo do značajnog povećanja već odobrenih snaga, trebat će se postići i novi dogovor između Vlade i predsjednika Milanovića. Međutim, predsjednik ne može sam „garantirati“ da vojska neće biti poslana jer Ustav u članku 7. predviđa da u slučaju da se ne dobije suglasnost predsjednika odluku može donijeti Sabor dvotrećinskom većinom. Naglasak bi tada bio na uvjeravanju zastupnika.

Ustav traži suradnju predsjednika i Vlade u vanjskoj politici

S druge strane, predsjednik je na početku svog nastupa na pitanje „Kako će se Hrvatska postaviti u slučaju eskalacije Ukrajine i Rusije?“ odgovorio kako onne zna ništa o tome, a vrhovni je zapovjednik Hrvatske vojske“. Milanović bi, prema Ustavu, morao biti upućen u poslove koji se tiču vojske.

Jednako tako, Ustav u članku 99. navodi kako „Predsjednik Republike i Vlada RH surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike“. Kako sada stoje stvari, i predsjednik Milanović i premijer Plenković, odnosno Vlada, krše Ustav jer bjelodano je da ne surađuju, već se javno svađaju i uništavaju međunarodnu reputaciju Hrvatske.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.