Pod povećalom

Je li Nikola Tesla bio Srbin ili Hrvat?

Povijesni kontekst Tesline čuvene izjave o "hrvatskoj domovini i srpskom rodu" krije priču o političkom jedinstvu Srba i Hrvata koja nimalo ne odgovara nacionalistima koji se za njega danas otimaju.
Nikola Tesla na euro kovanici
HINA/ ds

Praktično od najave uvođenja eura u Hrvatskoj, vode se konstantne debate o etničkom podrijetlu Nikole Tesle. Povod je, naravno, pojava Teslina lika na novim hrvatskim euro kovanicama. Ovo se u Srbiji pokazalo kao idealan izgovor medijima za zarađivanje novca od klikova skupljenih na moralističkom zgražavanju publike, a potom je i rezultiralo novom rundom međunacionalnog prepucavanja oko etničkog identiteta slavnog znanstvenika. Po običaju, Teslini izumi i doprinos čovječanstvu tu ostaju najmanje bitni. Uzevši u obzir da nagađanja o Teslinom etničkom identitetu ne jenjavaju, te sigurno neće prestajati ni u budućnosti, vrijedilo bi osvrnuti se na nekoliko teorija i ponuditi neostrašćen odgovor na to pitanje.

„Srbobran“ sumnjivo brani Srbe

Prije malo više od godinu dana, srpski javni medijski servis, Radio Beograd 2, pričao je o pismu Tesle iz lipnja 1921. godine, u kojem on izjavljuje da je „Srbin, koji potiče iz jedne od najstarijih loza, s obzirom na to da ime porodice moje majke potiče od davnina kao i druga imena u našem narodu.“ Sudionica emisije, srpska istraživačica povijesti znanosti, Aleksandra Ninković Tašić, tvrdi da je originalno pismo nedavno dobila iz Amerike, „sa pečatom i potpisom.“ Međutim, slika pisma objavljena na sajtu RTS-a ne prikazuje original pisma, nego fotografiju iz novina. Ta fotografija još od prije objave RTS-a kruži društvenim mrežama, a raširena fotografija koja prikazuje cijeli članak pokazuje da je on objavljen u novinama u veljači 1985. godine. Drugim riječima, ne radi se o dokumentu objavljenom za Teslina života. 

Prema pisanju portala Srpska istorija, izvor su novine srpske dijaspore u SAD, „Amerikanski Srbobran.“ Već ovo je dovoljno da probudi sumnju u autentičnost pisma. Oni koji redovito prate Faktograf primijetit će, i neće ih pretjerano iznenaditi, da su dijasporski mediji vrlo često poprište najbizarnijih teorija urote, naročito kada se radi o povijesti. Nekoliko godina prije objavljivanja članka o Tesli, urednik „Amerikanskog Srbobrana“ bio je poznati srpski pseudopovjesničar i teoretičar urote Jovan I. Deretić. [1]

Međutim, postoji par faktora koji upućuju na autentičnost pisma. Za početak, adresa na pismu je ispravna: Nikola Tesla je od 1915. do 1925. zaista živio na adresi 8 West 40th Street u New Yorku. Pored toga, adresat pisma George M. Mungas je zaista postojao i u to vrijeme živio u Philipsburgu u Montani, kao što se u pismu i navodi. Malo je vjerojatno da bi autor falsifikata pogodio tako nešto. U svakom slučaju, vrijedilo bi proizvesti original pisma ako ono doista postoji, s obzirom da objavljivanje ovakvih materijala u politički ostrašćenom emigrantskom tisku nema naročito veliku historiografsku težinu.

Jedna mnogo bizarnija teorija tiče se Tesline navodne izjave iz 1919. godine, kada je na pitanje „koja je njegova titula“ odgovorio sa „ona je najveća moguća, viša od kraljevske, ja sam Srbin.“ Na stranu što se radi o nacionalnom patosu totalno neusuglašenom s Teslinom cjelokupnom biografijom, ova izjava pripisuje se Teslinoj autobiografiji iz 1919. godine. Međutim, ta autobiografija je objavljena u više izdanja te je čak, zbog starosti, i dostupna besplatno na internetu. U njoj ova izjava ne postoji, a jedini spomeni „etničkih“ pridjeva i imenica jesu to što Nikola Tesla kaže da je završio realnu gimnaziju u Carlstadtu (Karlovcu) u Hrvatskoj, da je čitao srpski prevod jedne mađarske knjige i da se kao dijete oduševljavao srpskom narodnom epskom poezijom. Iz toga možemo zaključiti eventualno da je jezik kojim je govorio Tesla nazivao srpskim.

Fantomski dnevnik Hrvata Nikole Tesle

S druge strane imaginarnih barikada Teslina identiteta, već godinama se vuče priča o tobožnjem tajnom dnevniku Nikole Tesle u kojem on priznaje da je Hrvat, ali koji se najstrože čuva u Beogradu jer Srbi ne žele da tako nešto izađe na vidjelo. Ovaj dnevnik, čije postojanje nikada nije utvrđeno, poznat je po jednom jedinom navodnom citatu:

“Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!“

Najstariji izvor za ovaj citat (koji se ne spominje ni u znanstvenoj literaturi ni u primarnim izvorima) je članak na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća od 9. ožujka 2010. godine. Autor članka je Dražen Stjepandić, koji se na sajtu potpisao kao pripadnik nevladine udruge „Hrvatska pravoslavna crkva.“ Stjepandić je danas široj javnosti poznat kao jedan od voditelja ekstremno-desničarskog podcasta Velebit.

Čak i za standarde povijesnih falsifikata, ovaj je poprilično providan, s obzirom da iz njega ispada da Nikola Tesla nije znao kako mu se preziva rođena majka. Naime, u ovom „citatu“ Tesla navodno kaže da su preci njegove majke Kalinići, iako mu se majka zvala Đuka Mandić. Nikola Tesla jeste poticao (i) od Kalinića, no Kalinić je bilo djevojačko prezime njegove bake po ocu, Ane. Naravno, pored svega ovoga ostaje poprilično bizarna pretpostavka da bi Tesla posvetio cijeli pasus svom etničkom podrijetlu, kao da bi i, igrom slučaja, upravo taj pasus jedini ostao zabilježen od strane trećih lica. Pritom, vrijedi spomenuti da postoji bar nekoliko falsifikata Teslinih dnevnika, i da svi oni mnogo više oslikavaju suvremene preokupacije autora koji su ih izmislili nego što nam govore bilo što o slavnom znanstveniku. Primjera radi, postoji i ruska verzija Teslinih navodnih dnevnika, u kojima on ne priča puno o svom etničkom porijeklu, Srbima i Hrvatima, ali je iz nekog razloga opčinjen Staljinom i Sovjetskim Savezom. Kako ovo nisu teme zanimljive za strasti domaće javnosti, ovaj falsifikat vezan za Teslu se, za razliku od drugih, ne širi medijima i društvenim mrežama.

Jedine Tesline izjave o naciji

Nikola Tesla nije bio čovjek koji se pretjerano zanimao za politiku. Stoga je veoma teško naći dokumente u kojima govori o nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj političkoj pripadnosti. Na kraju krajeva, teritorij današnje Hrvatske napustio je s devetnaest godina, i većinu života proveo je u SAD-u, daleko od Balkana i lokalnih političkih previranja. Međutim, najpoznatija je svakako ona izjava iz 1936. prema kojoj se Tesla ponosi svojim „srpskim rodom i hrvatskom domovinom.“ Ona je nastala iz dopisivanja s Vladkom Mačekom, tadašnjim vođom Hrvatske seljačke stranke. Mačekov telegram, kao i Teslin odgovor, čuvaju se u Tehničkom muzeju u Zagrebu. 

Ova izjava predstavlja veliki trn u oku kako srpskim, tako i hrvatskim nacionalistima. Stoga i na srpskim i na hrvatskim portalima nalazimo pokušaje da se Nikola Tesla prisilno odvoji od rečenice koju je izgovorio. I jedni i drugi ističu da je frazu „naroda srbskog a domovine Hrvatske“ prvi upotrijebio Vladko Maček u telegramu Tesli, a da je Tesla jednostavno odgovorio istim riječima. Takvu tvrdnju naći ćemo i u srpskom časopisu Nedeljnik i u već pomenutom članku Stjepandića na portalu HKV-a. Maxportal u članku iz travnja 2020. godine čak dodaje da je izjava Tesle „afirmirana u vrijeme bratstva i jedinstva i korištena u nategnutom ideološkom kontekstu.“ Pitanje je u kakvom drugom „kontekstu“ protumačiti izjavu Nikole Tesle, nego „ideološkom“? Implicira se da je ideja političkog jedinstva Srba i Hrvata „ideološka,“ dok se samo postojanje nacija i njihova podvojenost, naravno, ne propituje kao „ideološko,“ nego vidi kao „prirodno“ stanje stvari. Pritom, ideju političkog jedinstva Srba i Hrvata ovdje Tesli ne „učitava“ nekakav organizator Komunističke partije Jugoslavije koji će u budućnosti sprovoditi revoluciju, nego politički vođa Hrvata u Jugoslaviji, koji su u tom trenutku već skoro deset godina u političkoj koaliciji sa Srbima Prečanima. No, o tome više u sljedećem odjeljku.

Ono što je ključno za Teslin telegram Mačeku nije samo to da je, poput papagaja, slavni znanstvenik ponovio riječi hrvatskog političara. Naprotiv, on je te riječi dopunio s još tri, koje se u citatima o srpskom narodu i hrvatskoj domovini po pravilu izostavljaju: na kraju telegrama, Nikola Tesla je napisao „živili svi Jugoslaveni.“ Ako ga je Maček i gurnuo u pravcu da ponovi izjavu iz njegovog telegrama, „živili svi Jugoslaveni“ bila je Teslina autentična izjava o političkom jedinstvu Srba, Hrvata i drugih jugoslovenskih naroda. Nije slučajno da se upravo te tri riječi danas ignoriraju, a da se Teslin citat pokušava „kontekstualizirati“ kao nametnut od strane Mačeka.

Slične izjave kod Tesle nalazimo i kasnije. U Muzeju Nikole Tesle u Beogradu, pored primjeraka prepiske s Mačekom, nalazi se i Teslino pismo iz 1942. godine, u kojem za sebe kaže da je „najstariji Srbin, Jugoslaven, Amerikanac naše krvi,“ te dodaje da je sudbina Srba, Hrvata i Slovenaca u Jugoslaviji „nerazdruživa.“ Tu vidimo, ponovo, Teslinu samoidentifikaciju kao Srbina, ali i vjeru u nadnacionalni, jugoslavenski identitet te političko jedinstvo tri nacije. Ovoj izjavi vrijedi pridodati i sjećanje objavljeno u biografiji Margaret Cheney. Iako publicistkinja, a ne znanstvenica ili povjesničarka, Cheney se oslanjala na izjave Bogdana Parice, američkog povjesničara hrvatskog podrijetla koji je poznavao Teslu. Parica navodi da je autor političkih poruka Tesle uvijek bio njegov sestrić, Sava Kosanović, ali da mu nije bilo teško da Teslu, koji je sebe smatrao za Srbina, uvjeri u nužnost srpsko-hrvatskog bratstva, jer se Tesla „nikada nije osjećao kao velikosrpski šovinist.“ [2]

Nikola Tesla i Seljačko-demokratska koalicija

Na osnovu malog broja povijesnih izvora koji postoje o tom pitanju, možemo vidjeti da je Nikola Tesla smatrao sebe Srbinom i da je svoj maternji jezik nazivao srpskim. Isto tako, vidimo da je bio pobornik političkog jedinstva Srba i Hrvata i da je vjerovao u Jugoslavenstvo. Međutim, teško je reći da su ove identitetske i političke oznake igrale pretjerano bitnu ulogu u Teslinom životu. Slavnom znanstveniku ni nacionalni identitet ni druga politička pitanja nisu bili pretjerano bitni. Usprkos tome, njegov nećak, Sava Kosanović, bio je izrazito utjecajan političar u Jugoslaviji, i možemo reći da je imao utjecaja na ujakove stavove. Sava Kosanović bio je član Samostalne demokratske stranke, političke partije Srba Prečana u Kraljevini Jugoslaviji, i odražavao je njenu politiku jugoslavenskog jedinstva.

Priča o Teslinim uvjerenjima nije toliko zanimljiva zbog Tesle, koliko zato što otkriva jednu jako bitnu povijesnu činjenicu o političkom životu Kraljevine Jugoslavije. Ta činjenica nije historiografski zanemarena, niti je nepoznata. Međutim, svjesno i namjerno je protjerana iz javnog sjećanja i nećete je naći, primjerice, u školskim udžbenicima u Srbiji i Hrvatskoj. To je činjenica da centralni politički konflikt prve Jugoslavije nije bio sukob između Srba i Hrvata, nego sukob Hrvata i Srba Prečana protiv Srbijanaca. Centralna opozicijska politička formacija u Kraljevini, Seljačko-demokratska koalicija, okupljala je bez problema Srbe i Hrvate, najviše s teritorija današnje Hrvatske, u zajedničkoj borbi protiv Beograda.

Korijeni Seljačko-demokratske koalicije sežu u dvadesete godine, kada je došlo do nastanka Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića. Ona se izdvojila iz Demokratske stranke pod vodstvom srbijanskog političara Ljube Davidovića upravo zato što je Davidović pokušavao napraviti koaliciju sa Stjepanom Radićem. U to vrijeme, „pribićevićevci“ su smatrali Radića za hrvatskog nacionalistu i prijetnju jedinstvu Kraljevine SHS. Međutim, Pribićević je prošao jednu od najfascinantnijih političkih transformacija u cjelokupnoj povijesti međuratne Jugoslavije. Od jugoslavenskog unitariste i organizatora policijskog terora u ime Karađorđevića, on je u roku od par godina postao protivnik centralističkog režima u Beogradu i pristaša suradnje s HSS-om. Njegov otpor režimu u Beogradu išao je toliko daleko da je početkom tridesetih, kao odgovor na Šestosiječanjsku diktaturu, surađivao čak i s komunistima, a od 1935. godine pokušavao je napraviti seljačko-radničku koaliciju. [3]

Seljačko-demokratska koalicija Pribićevića i Radića, formirana 1927. godine, u raznim će oblicima postojati sve do 1939. godine, odnosno do Sporazuma Cvetković-Maček. Ona je u biti okupljala sve protivnike beogradskog režima, vojske i dvora, bez obzira na nacionalnost. Jedina konstanta je bila da su svi, čak i Srbi Prečani, počeli percipirati Jugoslaviju kao posjed srbijanske vojne i dvorske klike iz Beograda. Koalicija protiv Karađorđevića i njima bliskih radikala je bila toliko široka da je krajem dvadesetih, recimo, okupljala i Sekulu Drljevića, crnogorskog nacionalistu koji će postati suradnik fašističkih okupatora, i Samostalnu demokratsku stranku, koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata priključila Narodnom frontu pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije. [4] Kada je 1928. godine izvršen atentat na Radića u beogradskoj skupštini, Seljačko-demokratska koalicija odgovorila je stvaranjem zasebne skupštine u Zagrebu. Simbolički, izabrali su bivšu zgradu hrvatskog Sabora, sjednicu je otvorio Pribićević, a predsjedavao je Maček. [5] Upravo ovakvo političko ujedinjenje Srba Prečana i Hrvata bilo je jedan od ključnih uzroka odluke Kralja Aleksandra da zavede diktaturu. Međutim, otpor Seljačko-demokratske koalicije nije slomljen, nego je trajao još deset godina, kada je režim napokon bio primoran da djelomično uvaži zahtjeve za decentralizacijom. Privremeno rješenje „hrvatskog pitanja“ postignuto stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine bilo je i teritorijalno, a ne samo etničko – čin njenog osnivanja bio je zajednička pobjeda hrvatskih Srba i Hrvata.

Fluidnost i (be)značajnost etničkih identiteta

Drugi bitan aspekt koji nam otkriva priča o Tesli jeste onaj o promjenjivoj prirodi nacionalnog identiteta: Nikola Tesla je mogao biti istovremeno Srbin i Jugoslaven, kao i njegov nećak Sava Kosanović. Isto tako, Kosanovićev partijski drug, Milan Dobrovoljac, smatrao se jednako i Hrvatom i Jugoslavenom. [6] Kroz većinu dvadesetog stoljeća, jugoslavenski identitet bio je nadnacionalan. Drugim riječima, ljudi su istovremeno bili Hrvati, Srbi, Makedonci, Crnogorci… i Jugoslaveni. Bio je to jedan od razloga zašto kategorija „Jugoslaven“ kao nacionalna pripadnost nije ni postojala na popisima stanovništva socijalističke Jugoslavije sve do 1971. godine. Usprkos mitovima današnjih dežurnih dušobrižnika nacije, ti identiteti su se međusobno poklapali sve do 1991. godine. Tek s ratom i raspadom zemlje dolazi do kvalitativne promjene percepcije jugoslavenskog identiteta. Danas se iskazivanje jugoslavenskog identiteta vidi kao eksplicitno odbijanje srpskog, hrvatskog i drugih nacionalnih identiteta, uslijed rata i nacionalizma. Međutim, u Jugoslaviji to nije bio slučaj.

Kao i jugoslavenski, i drugi nacionalni identiteti su itekako promjenjivi i dinamični, a pored toga su i relativno nov fenomen, koji je ljudima na ovim prostorima do prije stoljeća i pol bio potpuno nebitan. Ranije spomenuti članak na Maxportalu nenamjerno otkriva ovu istinu kroz racionalizaciju jednog detalja iz Tesline biografije koji je naročito problematičan hrvatskom nacionalizmu: činjenice da je Teslin otac Milutin bio pravoslavni svećenik. Svjestan suvremene povezanosti etničkog i vjerskog identiteta na Balkanu, autor članka na Maxportalu objašnjava čitateljicama i čitateljima da „U dokumentu iz Matice rođenih nacionalnost nije navedena jer se u to doba u knjigama bilježila samo vjeroispovijest, a kod Tesle je navedeno da je istočnopravoslavne vjeroispovijesti.“ Drugim riječima, to što je bio pravoslavac, ne znači automatski da je bio Srbin – mogao je biti i Hrvat. Ovo je apsolutno točno, naročito u devetnaestom stoljeću, kada granice nacionalnih identiteta nisu bile sasvim jasno iscrtane. Ni činjenica da sam Tesla govori o čitanju srpskih epskih pjesama u djetinjstvu nije automatski indikator srpskog identiteta u to vrijeme: čak i pet decenija kasnije, spomenik Kosovskom boju projektirat će Ivan Meštrović, najveći hrvatski (i jugoslavenski) kipar dvadesetog stoljeća. [7] Drugi slavni Teslin sunarodnjak, Ivo Andrić, će u različitim momentima svoga života iskazivati hrvatski, pa onda srpski identitet. [8] Radi se, dakle, o stvarima koje su bile promjenjive i unutar individue kroz vrijeme, a ne samo kroz generacije i desetljeća.

Na kraju krajeva, priča o Teslinom nacionalnom identitetu bi se najadekvatnije mogla opisati kao priča o nacionalnoj ravnodušnosti. Radi se o analitičkom pojmu koji je 2010. godine uvela povjesničarka Tara Zahra, sa željom da opiše fenomen odsustva jakih nacionalnih osjećaja kod velikog dijela stanovništva Europe u prošlosti, čija živa iskustva se ne uklapaju u suvremene nacionalne i nacionalističke narative. [9] Čak i ako Nikola Tesla nije bio potpuno nacionalno indiferentan, nesrazmjer njegovih osobnih izjava o nacionalnom identitetu u odnosu na suvremena nagađanja o istom pokazuju da bi nam svima, prije bavljenja ovakvom temom, dobro došlo malo nacionalne ravnodušnosti.

Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.

 

[1] Prema vlastitom kazivanju, Deretić je bio urednik „Amerikanskog Srbobrana“ nekoliko godina počevši od 1981. Portal „Srpska dijaspora“ navodi da je na tom poslu radio „više od godinu dana.“ Ove novine našle su se u žiži javnosti prije dvije godine, jer je za njih u vrijeme uredničkog staža Deretića pisala Kim Škoro, supruga Miroslava Škore.
[2] Margaret Cheney, „Tesla: Man Out of Time,“ New York City 2011, str. 317–318.
[3]
Ivan Očak, “Gorkić – život, rad i pogibija,” Zagreb 1988, str. 202.
[4]
O nastanku Seljačko-demokratske koalicije, vidi Mark Biondich, „Stjepan Radić, the Croat Peasant Party, and the Politics of Mass Mobilization, 1904–1928,“ Toronto 2000, str. 227–229.
[5]
Biondich, „Stjepan Radić,“ str. 239; Hrvoje Matković, „Povijest Hrvatske seljačke stranke,“ Zagreb 1999, str. 258
[6]
Mirko Galić, „Politika u emigraciji: Demokratska alternativa,“ Zagreb 1990, str. 25.
[7]
Nenad Makuljević „Jugoslovenska umetnost i kultura: od umetnosti nacije do umetnosti teritorije“ u „Jugoslavija u istorijskoj perspektivi,“ ur. Latinka Perović, Drago Roksandić, Mitja Velikonja, Wolfgang Hoepken, Florian Bieber, Beograd 2017, 418, 421.
[8]
Na studijama u Zagrebu, Ivo Andrić je napisao da mu je materinji jezik hrvatski, da bi kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji, u osobnim dokumentima navodio da mu je narodnost srpska.
[9]
Tara Zahra, „Imagined Noncommunities: National Indifference as a Category of Analysis,“ Slavic Review 69/1 (2010): 93–119.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.