Razotkriveno

Postoji li bosanski jezik?

Facebook stranica "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" tvrdi da bosanski jezik ne postoji. Takva tvrdnja nema ni lingvističko ni historijsko utemeljenje.
Ilustracija:Faktograf

Na Facebook stranici Hrvatske zajednice Herceg-Bosna osvanula je objava sa sljedećom porukom:

“Bosanski jezik ne postoji”

Autor objave (arhivirana ovdje) tvrdi kako je Austro-Ugarskoj smetala ideja ujedinjenja Bosne i Hercegovine s “matičnom” Hrvatskom pa je zato počela zagovarati ideju stvaranja bosanske narodnosti.

“Jezik proizlazi iz nacije, pa tako imamo hrvatski jezik, francuski, njemački, engleski jezik…Znamo da ne postoji švicarski, austrijski ili američki jezik iz prostog razloga jer ne postoje ni takve nacije! Ako postoji bosanski jezik, onda isto tako može postojati hercegovački jezik, slavonski, bavarski, transilvanijski i tako dalje”, navodi se u objavi stranice Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. 

Inače, riječ je o Facebook stranici po čijim se objavama može zaključiti kako zagovara spajanje Hercegovine s Hrvatskom ili u najmanju ruku stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta u BiH.

Stranica ujedno slavi i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), za koje je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije utvrdio da je izvodilo napade na civilno stanovništvo. Podsjetimo, Haški je sud 2017. godine šestorici nekadašnjih lidera tzv. Herceg-Bosne potvrdio prvostupanjsku osuđuju presudu za ratne zločine počinjene u periodu od 1992.-1994. godine na prostoru osam bosansko-hercegovačkih općina (ICTY).

Što kaže lingvistika?

Za komentar na ovakve tvrdnje obratili smo se Mati Kapoviću, redovitom profesoru s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Evo što nam je Kapović rekao o tezi da bosanski jezik ne postoji jer “jezik proizlazi iz nacije”:

“Suvremeni standardni dijalekti (kako se u sociolingvistici često namjerno zove ono što se uobičajenije naziva standardnim jezicima) javljaju se s pojavom modernih nacionalnih država i često su jedan od najbitnijih argumenata u formiranju nove nacionalne zajednice – nacija se okuplja oko ‘jednog jezika’ premda je taj ‘jedan jezik’ često jednaka društvena konstrukcija kao i sama nacija (pa je npr. standardni pariški francuski u većoj ili manjoj mjeri potisnuo mnoge lokalne jezične varijante). U nekoj idealtipskoj situaciji iz perspektive nacionalizma svaka bi nacija trebala imati svoj nacionalni jezik, međutim u stvarnosti nije uvijek tako. Npr. Škoti, Irci, Amerikanci i Australci svi govore engleski (ili dominantno engleski) pa su svejedno različitih nacija. Isto tako, postoje i Velšani i Indijci koji govore engleski kao prvi jezik itd., što ne znači da zato nisu Velšani ili Indijci. Dakle, nacije i jezici se ne poklapaju uvijek.

Standardni dijalekti su uvijek politički entiteti, a jezični identiteti i samoimenovanje narodâ i jezikâ su također uvijek politički uvjetovani, čak i kad se ne radi o suvremenim nacijama ili standardnim dijalektima i jezicima. Na primjer, kada su lingvisti analizirali aboridžinske jezike u Australiji, često su nailazili na primjere da imamo, lingvistički gledano, 7-8 sličnih susjednih dijalekata, međusobno razumljivih (pogotovo ako su prvi susjedi), koji se međutim smatraju različitim narodima i svoje idiome različitim jezicima.

Što je jezik, a što nije, koliko će različitih nacionalnih jezika biti i kako će se oni imenovati je podložno i promjenama, koje su uvijek, naravno, politički uvjetovane. Dominantna teza prije 1990. na našim prostorima je bila da postoji jedan jedinstveni srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik s različitim varijantama (premda, recimo, još u 1970-ima postoje gramatike hrvatskog književnog jezika i sl.). Nakon 1990, novonastale nacionalne države počinju te dotadašnje varijante smatrati zasebnim standardima i nazivaju ih nacionalnim imenima. U slučaju bosanskohercegovačkih muslimana (koji su u Jugoslaviji bili nazivani Muslimanima), oni se okupljaju oko imena Bošnjaci, dok svoj jezik odlučuju zvati službeno bosanskim (a ne npr. bošnjačkim, bosanskohercegovačkim ili nešto slično). To je bila politička odluka, što se vidi prema tome da se pri popisu stanovništva 2011. ljude džambo-plakatima poučavalo da se izjasne da im je nacionalnost bošnjačka, a jezik bosanski (kako ne bi došlo do ‘krivog’ izjašnjavanja). Taj se nacionalno-jezični identitet širi i na velike dijelove muslimanske zajednice van BiH u Sandžaku i Crnoj Gori. Iz perspektive susjednih nacionalizama se pak taj bosanski jezik često naziva bošnjačkima, želeći tako naglasiti da se radi o jeziku Bošnjakâ, a ne Bosanaca (jer Bosanci su i katolici/Hrvati i pravoslavci/Srbi u regionalnom smislu). Tu je jasno zašto Bošnjaci s jedne strani inzistiraju na bosanskom (jer je to inkluzivniji i širi naziv), a nacionalisti iz okolnih nacija na bošnjačkom (jer je to ekskluzivniji i uži naziv). Iz perspektive lingvistike je potpuno jasno da nema smisla komentirati ‘tko je u pravu’, ‘koji je identitet pravi’ ili ‘koje je ime pravo’. Lingvisti ne mogu nikome naređivati kakav će im biti nacionalni identitet i kako će zvati svoj jezik, a političke rasprave o tome su nešto što traje još od 19. stoljeća i ovise o različitim političkim agendama. Tko će poduprijeti koji politički program ovisi o njegovima političkim preferencijama i prosudbama o pojedinim politikama koje su s njima povezane.

Ono što se lingvistički objektivno može reći je to da su moderni nacionalni štokavski standardi (hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski) u otprilike sličnom odnosu kao recimo varijante engleskoga (britanska, američka, australska, novozelandska…), francuskoga (Francuska, Kanada) ili odnosu farsija (Iran), darija (Afganistan) i tadžičkoga (Tadžikistan), odnosu urdua (Pakistan) i hindija (Indija), odnosu malezijskoga (Malezija) i indonezijskoga (Indonezija) itd. U takvim slučajevima nekad dotični idiomi imaju isto ime (kao npr. engleski), a nekad različita imena (kao npr. hindi/urdu), a što je sve uvjetovano različitim političko-društvenim okolnostima.”

Pitanje bosanskog jezika

O ovoj temi pisali su kolege s bosanskohercegovačkog portala Istinomjer.ba, zadnji put povodom tvrdnji srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika koji je izjavio da ne postoji bosanski jezik, jer ne postoji ni nacionalna odrednica “Bosanci”.

U Republici Srpskoj i ove se školske godine aktualizirao problem korištenja termina “bosanski” jezik. Tvrdeći da im je onemogućeno izučavanje bosanskog jezika te da je u školske knjige upisan naziv “jezik bošnjačkog naroda”, učenici i roditelji područne škole “Liplje” kod Zvornika početkom školske godine stupili su u štrajk. Problem je to koji se u Republici Srpskoj javljao i prethodnih godina.

Kako navodi Istinomjer, Ustavni sud BiH u svojoj odluci iz 2016. godine ocijenio je da vlasti u RS nemaju pravo određivati ime jezika kojim Bošnjaci govore te da Ustav BiH nigdje ne propisuje da se imena jezika kojim govore konstitutivni narodi moraju vezati za ime konstitutivnog naroda. 

Osim toga, navodi Istinomjer, korištenju bosanskog jezika i pisma svjedoče brojni povijesni spisi, od srednjovjekovnog pa sve do modernog doba. Jedan od starijih primjera su Povelja Kulina Bana iz 1189. godine te brojni stećci pisani bosančicom. Da bosanski jezik postoji upravo pod tim nazivom, govori i Gramatika bosanskog jezika koja je objavljena 1890. godine. Šest godina prije izdavanja službenog udžbenika bosanskog jezika, bosanski se jezik određuje za uporabu u odredbi Visokog ministarstva od 30. lipnja 1884. godine.

Facebook
Twitter

Uočili ste objavu na društvenim mrežama i želite da provjerimo je li točna? Želite nas upozoriti na netočnu ili manipulativnu izjavu političara? Imate prijedloge, pohvale ili kritike? Pišite nam na [email protected] ili nas kontaktirajte putem Twittera ili Facebooka.